Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-588/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P- 210/2025-9 od 13. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P-210/2025-9 od 13. studenoga 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o kreditu br. 5140030250-69600020269/2008 sklopljenog dana 7. ožujka 2008. između tužitelja OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, Slavonske banke d.d. Osijek, a koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno unaprijed."

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koji je pravni slijednik, Slavonske banke d.d. Osijek, da tužitelju DČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 837,20 EUR (osamstotridesetsedameuraidvadesetcenti) odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 13. ožujka 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koji je pravni slijednik Slavonska banka d.d. Osijek, da tužitelju DČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 382,09 eura (tristoosamdesetdvaeuraidevetcenti) sa zateznim kamatama od 13. studeni 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zatraženim parničnim troškom preko iznosa dosuđenog točkom III. do zatraženog iznosa od 875,00 eura uvećano za troškove sudskih pristojbi prema određenju suda."

2. Protiv dijela pod točkom I., II. i III. izreke presude žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, povrede Ustava Republike Hrvatske, s prijedlogom da ovaj viši sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Suprotno navodima žalbe, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

5. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. Glede žalbenih navoda tuženika da je sud povrijedio odredbu čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, odmah valja istaknuti da na temelju te odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01, 76/10., 85/10., 150/13., 5/14., dalje: Ustav) samo sud tumači i primjenjuje pravne propise.

8. Kod donošenja ove odluke sud je imao na, umu pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III- 2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda, već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 7. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2008 sklopljenog između tužiteljice i tuženika 7. ožujka 2008. kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, te posljedično tome tužitelj zahtijeva da mu tuženik isplati preplaćeni iznos od 837,20 eura zbog ugovorene ništetne odredbe za plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita sa zateznim kamatama koje teku od trenutka plaćanja toga iznosa tuženiku.

10. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka-kreditor 7. ožujka 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu bez depozita kojim ugovorom je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 91.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Člankom 7. Ugovora o kreditu bez depozita, između ostalih, određeno je da se tužitelj obvezuje "platiti naknadu, a prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed".

11. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ovdje pobijanoj odredbi iz čl. 7. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2008 prije sklapanja toga Ugovora, da je tužitelj potpisao unaprijed pripremljeni ugovor, te da mu djelatnik banke nije ništa govorio o ulaznoj naknadi koju mora platiti, iz čega slijedi da mu nitko nije objasnio za što se koristi i od čega se sastojala ulazna naknada koju je platio.

12. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva predmetnog Ugovora o kreditu bez depozita, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega je ništava.

13. Zakon o zaštiti je u članku 96. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 102. st 1. ZZP/07, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi je tužitelj potrošač te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na prijepornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdilo, niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade zahtjeva i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivo niti da se o prijepornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

14.1. Glede žalbenih navoda da "iznos od 1,5% od iznosa kredita, zasigurno se ne može smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita", valja navesti da bi bankarski troškovi obrade kredita trebali biti isti, neovisno od visine kredita. U konkretnom slučaju trošak obrade kredita u iznos od 837,20 eura bio je viši od tada prosječne mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj (tada između 5.277,00 kuna do 5.410,00 kuna, sada od 700,00 do 718,00 eura), pa je očito da je i taj prigovor tuženika neosnovan.

15. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu bez depozita (kojim se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi čl. 96. i 102. ZZP/07, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništavoj odredbi Ugovora.

16. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika da prijeporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07.

17. Valja navesti da i je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

18. Stoga čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

19. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

20. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojima je ugovorena jednokratna naknada, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora, te je tuženik dužan tužitelju isplati iznos od 837,20 eura, koja visina među strankama nije bila prijeporna.

21. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da će zastara restitucijskog zahtjeva početi teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

22. Suprotno žalbenim navodima, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja predmetne jednokratne naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

23. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

24. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja te jednostrane naknade.

26. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilnog je shvaćanja da je predmetni Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2008 sklopljen između ovdje parničnih stranaka djelomično ništetan te da postoji obveza tuženika prema tužitelju za isplatu iznosa navedenog u točki II. izreke.

27. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-3378/2019 od 13. svibnja 2021. u točki 10. "ističe da je sadržaj ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Dakle, pravo na pravično suđenje jamči postupovnu, a ne materijalnu pravičnost."

28. Slijedom navedenog, žalitelju valja istaknuti kako, u konkretnom slučaju, nije došlo do povrede članka 29. Ustava a niti do povrede članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava, budući je prvostupanjski sud zakonom ustanovljen, sudio kao neovisan i nepristran, te je isti sud pravično, javno i u razumnom roku ispitao predmetni slučaj.

29. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da bi mu predmetnom odlukom bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje te jednakost pred zakonom iz čl. 29. st. 1. i čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske. Ovaj je sud ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno neko od navedenih temeljnih ljudskih prava i to iz razloga jer pobijana odluka nije arbitrarna, sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama te nije onemogućeno tuženiku raspravljanje pred sudom. Također nisu počinjene naročito teške povrede postupovnog prava, a isto tako i materijalnog prava.

30. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika glede glavne stvari svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo.

31. U odnosu na žalbeni navod da je "Naslovni sud propustio odbiti u presudi tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška, kao da isti zahtjev nije ni podnio", valja reći da je tuženik trebao u zakonskom roku iz čl. 339. st. 1. ZPP-a predložiti prvostupanjskom sudu da presudu dopuni, a što nije učinio.

32. Sud prvoga stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka.

32.1. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom iznosu troška objave. Naime, uvidom u spis predmeta iz zapisnika suda prvog stupnja od 13. studenoga 2025. o održanom ročištu za objavu presude, vidljivo je da je ročištu pristupila zamjenica punomoćnika u osobi odvjetničke vježbenice, iz čega proizlazi da je tužitelj došao na ročište za objavu presude. Prema tome, sud je pravilno primijenio Tbr. 9 t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

33. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

34. Tuženiku nije dosuđen trošak sastavka žalbe jer sa žalbom nije uspio.

U Zagrebu, 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin