Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1718/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Tihane Marije Miladin, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Vlatke Paškvalin Bošković, u pravnoj stvari tužitelja ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariu Žaji, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-743/2021-39 od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-743/2021-39 od 28. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2006. god. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak, a koja je označena u čl. 2. i dijelu čl. 4. Ugovora i koja glasi:

„ Iznos, namjena i korištenje kredita“

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 CHF ( slovima: stotisućašvicarskih ranaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita....

„Otplata kredita“

Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.366,42 (tisućutristošezdesetšestšvicarskihfranaka i 42/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“ II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 8.157,93 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. god. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koja kamata teče

- na iznos od 36,94 EUR od 01.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,58 EUR od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 125,18 EUR od 02.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,07 EUR od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 149,98 EUR od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 149,31 EUR od 10.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 173,34 EUR od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 229,83 EUR od 10.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 192,65 EUR od 04.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 188,47 EUR od 15.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 197,40 EUR od 05.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 197,40 EUR od 05.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 255,92 EUR od 07.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 401,45 EUR od 09.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 401,45 EUR od 09.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 304,33 EUR od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 268,80 EUR od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,16 EUR od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,57 EUR od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,75 EUR od 09.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,71 EUR od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,80 EUR od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,27 EUR od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,14 EUR od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,89 EUR od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,97 EUR od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,58 EUR od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,26 EUR od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,50 EUR od 16.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 286,58 EUR od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 293,16 EUR od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 288,37 EUR od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 280,15 EUR od 25.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 280,15 EUR od 25.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 277,99 EUR od 06.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 253,35 EUR od 18.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 253,35 EUR od 18.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 255,16 EUR od 12.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 256,88 EUR od 31.07.2013.godine pa do isplate,

- na iznos od 267,43 EUR od 31.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 282,05 EUR od 30.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 274,51 EUR od 31.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 283,66 EUR od 06.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 285,90 EUR od 31.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 286,54 EUR od 12.02.2014. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.850,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredaba članaka 2. i 4. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenog između parničnih stranaka i isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

5. Suprotno navodima žalbe, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda i rješenje sadrže sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude i rješenja nisu u suprotnosti s njihovim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude i rješenja.

6. U odnosu na žalbene navode tuženika, u kojima žalitelj preocjenjuje iskaz saslušanog tužitelja, na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je prihvatio iskaz saslušanog tužitelja u ovom postupku.

7. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

9. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10.1. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Tužitelj u tužbi navodi da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu kojeg je 13. siječnja 2006. godine zaključio kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom.

12. Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita, ĐM, kao sudužnik, BM, kao založni dužnik i tuženik kao kreditor, zaključili naprijed navedeni Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.00,00 CHF te način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača; da je namjena kredita bila uređenje jednog stana kuće u mjestu [adresa]; da su odredba dijela članaka 2. i 4. Ugovora u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne; da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika pa je slijedom navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev kojim obvezuje tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćeni iznos anuiteta od ukupno 8.157,93 eura sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/2. –dalje: ZOO).

13. Tužitelj je dokazao da je potrošač. Naime, prvostupanjski sud je na temelju saslušanja tužitelja, uvida u predmetni ugovor o kreditu i priloge dostavljene po tuženiku (kreditnog prijedloga i rješenja Ureda državne uprave u Splitsko dalmatinskog županiji Ureda za turizam, Ispostava Trogir), jasno utvrdio da tužitelj kao ugovorna stranka predmetnog ugovora ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 7/07, dalje ZZP), kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

13.1. Naime, tužitelj je kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu jer je iznos kredita iskoristio za uređenje jednog stana kuće u mjestu [adresa], koja se kuća sastoji od "četiri stana, tri jedinice za bavljenje turizmom i jedna stambena jedinica za njegovog (tužiteljevog) stanovanja" kojeg koristi isključivo u vlastite svrhe.

13.2. U odnosu na žaliteljev navod da tužitelj nije sklopio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a što da je vidljivo iz kreditnog prijedloga i rješenja Ureda državne uprave u Splitsko dalmatinskog županiji Ureda za turizam, Ispostava Trogir, valja navesti upravo suprotno, da je u kreditnom prilogu naveden kratak opis nekretnine - "stan površine 61,45 m2 na trećem katu, označen br. 8", a iz priloženih Rješenja Ureda državne uprave u Splitsko dalmatinskog županiji Ureda za turizam, Ispostava Trogir od 15. listopada 2001.,za "1 apartman tipa apartman studio 2/2 za ukupno 4 osobe", Rješenja Ureda državne uprave u Splitsko dalmatinskog županiji Ureda za turizam, Ispostava Trogir od 12. srpnja 2002. za "1 apartman tipa apartman ½+2 PP za ukupno 4 osobe" i Rješenja Ureda državne uprave u Splitsko dalmatinskog županiji Ureda za turizam, Ispostava Trogir od 12. srpnja 2002. za "1 apartman tipa apartman 2/2 + 1 PP za ukupno 5 osoba" je razvidno da tužitelj doista iznajmljuje tri stambene jedinice u toj kući u [adresa], a koje nisu bile predmet ovog ugovora pa je i iz navedenih priloga razvidno da je istiniti iskaz tužitelja i da je pravilno utvrđenje da je predmetni kredit zaključio kao potrošač. Stoga, nije osnovan žalbeni navod da bi predmetni ugovor o kreditu bio nepotrošački ugovor.

13.3. Također, sud prvog stupnja pravilno je, na temelju provedenih dokaza saslušanja tužitelja utvrdio da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom u svezi odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

14. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju tužitelju nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF već je smatrao da svaka strana sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valutni rizik.

14.1. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u ovom predmetu pravilno je u postupku individualne zaštite kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi raspravio s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a imajući na umu da se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

14.2. Slijedom navedenoga, tuženiku je u ovom postupku bilo omogućeno dokazivanje da je u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, kako je naprijed navedeno, tuženik nije uspio dokazati da bi tužitelj kao potrošač dobio odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba.

14.3. Žalitelju valja reći da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju u kojem tužitelj kao potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi utvrđivao pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi te je utvrdio njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost na temelju iskaza tužitelja, kao i na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

14.4. Tek je za istaknuti i to da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača. Za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan je samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.

14.5. Nadalje, prema praksi Suda Europske unije za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

15. Neosnovani su i daljnji žalbeni prigovori, budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora, unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

16. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koji je u točki I. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke I., II., III., IV., V. , VI. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008." povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1., 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 133/09) i to čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a zbog takve promjene tečaja CHF tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

17. Odredbom čl. 118. ZZP propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sadržajno identično propisivala je i odredba čl. 138.a ZZP/07.

18. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

20. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio da su prijeporne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, nepoštene te time ujedno i ništetne, pozivajući se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U tom smislu neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 502.c ZPP i da je istu sud retroaktivno primijenio jer je sud pravilno presudu temeljio na primjeni navedene odredbe. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik u tom dijelu ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno nisu osnovani.

21. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio iskaz tužitelja, osobito u dijelu u kojem je naveo da ga službenik tuženika nije posebno upozorio niti objasnio da bi moglo doći do drastičnog rasta tečaja CHF. Ovdje je tek za istaknuti da je tuženik tijekom postupka, podneskom od 1. srpnja 2024. godine, odustao od saslušanja svoje djelatnice PM, na okolnost da je ista pregovarala s tužiteljem u svezi sklapanja ovog ugovora.

21.2. Tuženik je tijekom postupka predložio saslušanje javnog bilježnika, koji je ovjerio prijeporni Ugovor o kreditu. Iz odgovora na žalbu i prijedloga za saslušanje toga svjedoka je razvidno da se javni bilježnik predlaže saslušati na okolnost da je prije sklapanja prijepornog ugovora tuženik pregovarao s tužiteljem, informirao tužitelja o konkretnom ugovoru o kreditu, pa dakle, o rizicima ugovora, tečajnim razlikama , valutnoj klauzuli.

21.3. Kako je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor, pripremljen unaprijed od strane tuženika te u njemu nisu jasno i transparentno sadržane opće informacije i parametri bitni za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa, niti tuženik u činjeničnim navodima iznesenim tijekom postupka tvrdi da je prije sklapanja ugovora pružio tužitelju obavijesti o prijepornim ugovornim odredbama za koje je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su bile nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika nije potrebno niti bi bilo od utjecaja na ishod postupka u cjelini. Naime, i po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, obzirom javni bilježnik pri solemnizaciji pravnog posla potrošaču nije mogao objasniti parametre promjene kamatne stope ili fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili sadržani u ugovoru o kreditu koji je bio predmet solemnizacije, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonskom okviru (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske brojU-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

21.4. Tek je za istaknuti da tužitelj na zadnjem ročištu na kojem je odustao od saslušanja svjedoka NM, nije imao daljnjih dokaznih prijedloga, iz čega se može zaključiti da je odustao i od saslušanja predloženog javnog bilježnika.

22. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine na ime preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

23. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 25. veljače 2021. podnijeta u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

24. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev upravljen na visinu potraživanja nije u zastari.

25. Vještak je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan. Upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen pa je stoga i žalbeni navod da bi "prvostupanjski sud neosnovano proizveo učinak fiksne kamatne stope na Ugovor o kreditu", neosnovan.

26. Prvostupanjski sud je ocjenom nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio da je tužitelj tuženiku preplatio iznos od ukupno 8.157,93 eura zbog promjene deviznog tečaja.

27. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Nisu stoga osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

28. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

29. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

31. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. ZZP/03, čl. 502.c ZPP i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

32. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo.

33. Sud prvoga stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je odlučio i o troškovima podnesaka od 9. prosinca 2021. i 27. prosinca 2023. kada ej zaključio da se radi o obrazloženim podnescima. Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

33.1. Protivno navodima iz žalbe da se predmetna vrijednost boda ne može retroaktivno primjenjivati na pravne radnje i ostale usluge izvršene prije dana 5. studenoga 2022., sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 48. Tarife.

33.2. Naime, Tarifom je propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade. Stavkom 3. toga članka 48. Tarife propisano je: "Kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka".

34. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin