Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-rz-1/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića predsjednika vijeća te Snježane Hrupek – Šabijan, Saše Lui, dr. sc. Leona Kovačića i Elme Kaleb Mamić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Silvije Hećimović zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog CD, zbog kaznenog djela iz članka 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96. - dalje: OKZRH), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 13. studenog 2023. broj K-Rz-4/2019., u sjednici održanoj 3. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26, dalje: ZKP/08.), optuženi CD (suđenjem u odsutnosti) oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo iz članka 122. OKZRH, dok na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju odvjetniku Petru Bačiću s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odbije žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Spis je u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

6. Osporavajući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude državni odvjetnik smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, evidentno ona iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju označava uvodno u žalbi, jer su „stajalište suda i razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni“ i u znatnoj mjeri proturječni utvrđenjima iz dokazne građe. Obrazlaže kako je prvostupanjski sud u potpunosti ignorirao krucijalni dokaz u predmetu, a riječ je o dokumentu oficira JNA kapetana korvete PD i majora MD od 8. ožujka 1992., koji dokaz je izveden na raspravi i za koji prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da ima samo spoznajnu snagu.

6.1. Međutim, suprotno tvrdnjama iz žalbe državnog odvjetnika, u konkretnom slučaju po ocjeni drugostupanjskog suda presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i onim koji se apostrofiraju u žalbi državnog odvjetnika, oni su potpuno jasni, bez proturječnosti i u skladu sa sadržajem izvedenih dokaza u postupku. Druga je stvar što žalitelj te razloge ne prihvaća te iznosi i interpretira svoju subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza (o čemu će se detaljnije raspraviti u okviru ispitivanja utvrđenog činjeničnog stanja iz pobijane presude ), međutim time se ne ostvaruje u žalbi istaknuti modalitet bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

6.3.Kako označena bitna povreda nije ostvarena, ovaj sud drugog stupnja je pobijanu presudu u tom dijelu ispitao i po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pri čemu nije utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede na koje je dužan paziti po Zakonu, slijedom čega žalba državnog odvjetnika zbog bitne povrede nije osnovana.

7.Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud trebao na temelju izvedenih dokaza donijeti drugačije zaključke u pogledu odlučnih činjenica. Tako, prigovarajući ocjeni dokaza prvostupanjskog suda, prije svega tvrdi da prvostupanjski sud neopravdano „ne priznaje“ i „problematizira“ dokaz „službenu zabelešku“ kapetana korvete PD i majora MD od 8. ožujka 1992., a u konkretnom slučaju upravo se imena osoba CD i TD koja proizlaze iz te „službene zabeleške“ potpuno uklapaju u neprijeporna činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda. Smatra da se iz navedenog izvodi siguran zaključak da je upravo optuženik CD prije hica kojeg je TD ispalio u glavu pokojnog ED , istom odrezao uho, kako je to opisala svjedokinja JD (i što je potvrđeno provedenom obdukcijom), dakle počinio inkriminirane radnje. Dodatno ističe da su tijekom postupku neopravdano izdvojene tri „zabeleške“ kao nezakoniti dokazi jer time legitimna sudbena vlast Republike Hrvatske priznaje pravni legitimitet službi koja je sudjelovala u sastavu tzv. „SAO Krajine“, a riječ je o ratnom materijalu i dokumentaciji koja je pribavljena nakon VRA „Oluja“ i nema zapreke činjenice iz tog materijala utvrđivati u kaznenom postupku kao vjerodostojne.

8. U okviru istaknute žalbene osnove državni odvjetnik u stvari ne iznosi ništa novo što već nije bilo predmetom analize i ocjene suda prvog stupnja, već samo iznova analizira i polemizira s razlozima presude i na svoj subjektivan način ocjenjuje rezultat izvedenih dokaza.

9.Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja dokaznu građu argumentirano i valjano ocijenio, pravilno utvrdio činjenično stanje i s pravom zaključio kako nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje se optužuje, a žalitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

10.Naime, prije svega treba reći da je pitanje zakonitosti određenih dokaza već bilo problematizirano u tijeku ovog kaznenog postupka te je o istome pravomoćno odlučeno (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-rz-4/2019 od 6. ožujka 2019.) pa su tako tri „zabeleške o primeni metode rada“ izdvojene iz spisa jer sadržajno predstavljaju zapisnike o obavijesnim razgovorima iz članka 208. ZKP/08. koje sačinjavaju policijski službenici prilikom prikupljanja obavijesti od građana i koje se, u smislu članka 86 stavka 4. u vezi sa stavkom 3. ZKP/08., imaju izdvojiti iz sudskog spisa, pa se žalitelj time suvišno bavi.

11. Za „službenu zabelešku“ kapetana korvete PD i majora MD od 8. ožujka 1992. (list 18-19, kao i „službenu zabelešku“ sa lista 20-21 spisa) istom citiranom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske već je utvrđeno da odgovara izvješćima o provedenim izvidima sastavljenim u smislu članka 207. stavka 4. ZKP/08. u koja nije unijet sadržaj izjava koje su pojedini građani dali u prikupljanju obavijesti jer se radi o dokumentaciji koju su pripadnici vojnih obavještajnih službi bivše JNA sačinili u poduzimanju drugih kriminalističko-operativnih radnji te da takvu dokumentaciju nije potrebno izdvajati iz spisa i da ona može poslužiti kao izvor saznanja o mogućim dokazima.

11.1.Kod istaknutih žalbenih prigovora treba osobito naglasiti da iz spomenute „službene zabeleške“ sa lista 18-19 proizlazi zbirna formulacija da je ista rezultat „više obavljenih IR, razgovora sa ličnim i vezana službe i uvidom u borbena dokumenta jedinice“, no bez konkretiziranja izvora (i/ili poduzetih radnji) za svako u nizu pojedinačnih saznanja koja se nabrajaju u tom pismenu. Kraj takvog stanja stvari, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da navedena „službena zabeleška“ sa lista 18-19, kao rezultat kriminalističko-operativnih radnji koje sadržajno odgovaraju izvidima kaznenog/ih djela, neovisno o tome što je sačinjena od strane pripadnika vojnih obavještajnih službi bivše JNA, ne predstavlja dokaz pa se kao nezakonit niti nije trebao izdvojiti iz spisa, ali se jednako tako na njemu ne može temeljiti presuda.

12. Prema tome, protivno prigovorima žalitelja, iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da su cijenjene sve dokazno važne činjenice koje upućuju na mogućeg počinitelja inkriminiranog kaznenog djela, ali je ocjena suda da utvrđeni indiciji ne čine zatvoreni krug na temelju kojih bi se moglo nedvojbeno utvrditi dokazanim da je upravo optuženik počinio predmetno kazneno djelo.

12.1. Tako, pravilno prvostupanjski sud cijeni vjerodostojnim iskaz svjedokinje JD i pritom osnovano zaključuje da iz iskaza ove svjedokinje, iako je bila neposredni očevidac inkriminiranog događaja, proizlazi kako ista nema neposrednih saznanja o tome tko je počinio inkriminirano djelo, niti je prepoznala optuženika kao aktera ovog zločina niti po izgledu ni po imenu, već samo navodi da je riječ o jednom od „dvojice nepoznatih maskiranih i izmazanih četnika“.

12.2. Nadalje, pravilno sud prvog stupnja izvodi zaključak iz dokumentacije u spisu da je optuženik bio pripadnik u činjeničnom opisu navedenog specijalnog voda T.O. Benkovac te da se u inkriminirano vrijeme nalazio na benkovačkom području; da su pripadnici tog voda (kao i tzv. SJB Benkovac te 1. i 3. voda Teritorijalne obrane) u Škabrnji i Nadinu 18. i 19. studenog 1991. počinili ratni zločin mučenja, zlostavljanja i ubijanja zarobljenih osoba te masovno uništenje stambenih i gospodarskih objekata ; da je među ubijenima bio i zarobljeni vojnik ED, za kojeg je obdukcijom utvrđeno da su završnoj smrtnoj prostrijeljenoj ozljedi glave prethodile mnogobrojne ozljede tijela zadane nevatrenim sredstvima pa tako i odsijecanje lijevog uha. Međutim, ove činjenice, same za sebe, kao i dovodeći u vezu sa iskazom svjedokinje JD, ne daju pouzdanu osnovu za zaključak da bi upravo optuženik sudjelovao u inkriminiranom događaju, odnosno da bi bio počinitelj inkriminiranog mu kaznenog djela. Takav pravilan zaključak prvostupanjskog suda proizlazi iz svih provedenih dokaza, jer se iz istih ne može sa sigurnošću zaključiti da je optuženik osobno bio u grupi neprijateljskih vojnika koja je očigledno, kako to zaključuje prvostupanjski sud, premlaćivala i mučila zarobljenog vojnika ED, a posebno da bi optuženik bio jedan od „dvojice četnika“, kako opisuje svjedokinja JD, koji odsjekao nožem lijevo uho ED.

13. Stoga, tvrdnja iz žalbe državnog odvjetnika da iz „službene zabeleške“ sa lista 18-19 proizlazi da je počinitelj inkriminiranog kaznenog djela upravo optuženik, ne dovodi u pitanje činjenična utvrđenja i zaključke suda iz pobijane presude da izvedeni dokazi ne daju pouzdanu osnovu za nedvojben zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH, pobliže opisano u izreci pobijane presude.

13.1. Navedene okolnosti, na koje upire žalitelj, upućuju pak na postojanje osnovane sumnje da je optuženik počinitelj predmetnog kaznenog djela, koji stupanj vjerojatnosti je dostatan za podizanje optužnice. Međutim za osudu je potrebno da sud na temelju izvedenih dokaza „nedvojbeno utvrdi da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen“, dakle krivnja mora biti pouzdana, sigurna i ne smije ostavljati nikakvu dvojbu koja dovodi u pitanje osudu. Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda stanje dokazne građe, indiciji kao usmjeravajuće činjenice na koje upire žalitelj i o kojima je vodio računa sud prvog stupnja, ne vode nedvojbenom zaključku da je upravo optuženik počinitelj inkriminiranog ratnog zločina pa je pravilno postupio sud prvog stupnja kada je optuženog CD oslobodio optužbe za to kazneno djelo, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08.

14. Valja istaći da žalbeni prigovor državnog odvjetnika da prvostupanjski sud nije na raspravu pozvao suprugu pokojnog ED, kao žrtvu i oštećenu, ne odnosi se na dokazivanje odlučnih činjenica niti iz takvog žalbenog prigovora išta upućuje da bi isto moglo doprinijeti boljem utvrđenju činjeničnog stanja.

15. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti nisu nađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08., trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Brđanović