Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-462/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja GĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marija Jukić Jurišić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB 26187994862, Ulica Vatroslava Jagića 33, 10000 Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-319/2024-17 od 3. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-319/2024-17 od 3. lipnja 2025., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem je tužbeni zahtjev na ime naknade neimovinske štete odbijen preko iznosa od 2.280,00 do iznosa od 2.755,00 eura (za iznos od 475,00 eura) s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka odbijen preko iznosa od 1.265,00 eura do iznosa od 1.390,00 eura (za iznos od 125,00 eura) s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 2.280,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 6.2.2024., a na ime imovinske štete iznos od 126,16 euro sa zateznim kamatama tekućIm od 3.6.2025.g., po stopi koja se do 29.12.2023.g. godine određuje u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022,) a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023.g. do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi da dan 1. siječnja, a za drugu polugodište referentna stopa koja je na snazi dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja dosuđenog iznosa iz toč. I izreke (2.406,16 euro) do zatraženog iznosa od 3.032,80 euro, kao neosnovan (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.265,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 3. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana (točka III. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka u iznosu od 1.265,00 euro, sa zateznom kamatom tekućom od 3. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana (točka IV. izreke).

2. Tužitelj je protiv presude suda stupnja podnio žalbu u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je njegov tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 475,00 eura te u pogledu tijeka zateznih kamata na iznos neimovinske štete, kao i u dijelu pod točkom IV. izreke u kojem je odbijen njegov zahtjev za nadoknadu troškova pristupa na ročište za objavu presude, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. - dalje: ZPP). Predložio je da drugostupanjski sud uvaži žalbu, i preinači presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda te naloži tuženiku plaćanje tužitelju daljnjeg iznosa naknade neimovinske štete u iznosu od 475,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama od dana podnošenja odštetnog zahtjeva i plaćanje daljnjeg iznosa parničnih troškova, uz nadoknadu troškova žalbe u iznosu od 125,00 eura.

2.1. Dopunskom presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata koje na iznos od 3.032,80 euro teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 22.1.2024., kao neosnovan. Tužitelj protiv dopunske presude nije podnio žalbu.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete i nenovčane imovinske štete.

5. U postupku koji je prethodio žalbi nije bila sporno da je poslodavac tužitelja u vrijeme nastanka štetnog događaja bio osiguran po polici osiguranja broj [broj police osiguranja], kojom policom je pokrivena odgovornost prema djelatnicima te da je predmetno osiguranje ugovoreno s franšizom 5% od osigurnine te nije bio sporan nastanak štetnog događaja, dok je bila sporna odgovornost za nastanak štetnog događaja, osnova i visina zahtjeva.

6. Polazeći od odredbe članka 25. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 71/2014., 118/2014., 154/2014., 94/2018., 96/2018. - dalje ZZR), u vezi s odredbama članaka 1045., i 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005., 41/2008., 78/2015., dalje: ZOO), te nesporne činjenice nastanka štetnog događaja-ozljede na radu, sud prvog stupnja je zaključio kako je poslodavac tuženika odgovoran tužitelju za nastalu štetu, jer ne postoji tužiteljev doprinos šteti s obzirom na to da je obavljao svoje redovne radne zadatke, što nije sporno. Sud prvog stupnja je ocijenio kako je popravak strujnih kabela na gradilištu opasna djelatnost tim više što taj šaht - rupa ni na koji način nije bio označen, a da tužitelj kritične zgode nije postupao niti s običnom nepažnjom, zbog čega je zaključio kako nisu ispunjeni nikakvi uvjeti na temelju kojih bi se poslodavac oslobodio odgovornosti, slijedom čega je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi štetu.

7. Polazeći od utvrđenja utemeljenom na nalazu i mišljenju liječnika vještaka, na koji stranke nisu imale primjedbe, da je tužitelj zadobio istegnuće mišića lijeve natkoljenice i natučenje desnog ramena, da su nakon propisno provedenog ortopedsko-fizijatrijskog liječenja zaostale trajne posljedice (liječen konzervativno) te da je došlo do smanjenja životnih aktivnosti od 2-3% koje se očituju bolovima u lijevom koljenu pri dužem hodanju, stajanju ili kod hoda po stepenicama kao i bolovima i ograničenju pokreta u desnom ramenu (jedan dio tegoba je posljedica degenerativnih artrotskih promjena u koljenima kao i u desnom ramenu), da je radi navedenih ozljeda tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 14 dana i slabog intenziteta 21 dan, da je primarni strah bio intenzivan i kratkotrajan, sekundarni strah, zbog brige za zdravlje i sam ishod liječenja jakog intenziteta imao je 2 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, a slabijeg intenziteta još 14 dana, da je tužitelju bila potrebna tuđa njega i pomoć u trajanju od 2 sata kroz vrijeme nošenja imobilizacije (bandaža elastičnim zavojem-mirovanje 20 dana), da je tuđa pomoć i njega bila potrebna za neke osnovne potrebe održavanje osobne higijene, oblačenje i svlačenje te dolazak na kontrole liječniku, da je navedenu pomoć mogao pružiti netko od ukućana, da je dio tegoba s koljenima kao i s ramenom posljedica, na MR opisanih, artrotskih promjena, sud prvog stupnja je, na temelju odredaba članaka 1100., i 1046. ZOO, utvrdo ukupan iznos neimovinske štete od 2.400,00 eura, pa je, imajući u vidu da je predmetno osiguranje ugovoreno s franšizom 5% od osigurnine, tužitelju dosudio naknadu neimovinske štete od 2.280,00 eura, a primjenom odredbe članka 1095. ZOO, na ime naknade za tuđu pomoć utvrdio iznos od 132,80 eura, te uz umanjenje od 5% ugovorene franšize, dosudio iznos od 126,64 euro, odnosno ukupan iznos naknade štete od 2.406,16 eura.

8. Polazeći od utvrđenja da je riječ o isplati na temelju police osiguranja od odgovornosti, da tužitelj nije naznačio na temelju čega bi tuženik bio u zakašnjenju već s danom podnošenja zahtjeva, niti da je dostavio bilo kakve dokaze na tu okolnost, sud prvog stupnja je, primjenom pravila o teretu dokaza, odbio dio zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na dosuđeni iznos neimovinske štete od podnošenja odštetnog zahtjeva odnosno od 22. siječnja 2024. Sud prvog stupnja je, naime, pozivom na odredbu članka 919. stavka 1. ZOO, zaključio kako je tuženikova obveza dospjela tek protekom 14 dana od kada je tuženik mogao svoju obvezu utvrditi, odnosno u ovom slučaju, da je tuženik mogao svoju obvezu utvrditi do 6. veljače 2024. od kada su na iznos neimovinske štete dosuđene zatezne kamate. Za iznos od 126,16 zatezne kamate dosuđene su od dana donošenja presude suda prvog stupnja odnosno od 3. lipnja 2025. do isplate.

9. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

10. Suprotno žalbenim navodima, a vodeći računa o težini povrede, okolnostima slučaja, ali i o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom te uzimajući u obzir težinu i vrstu ozljede te sve okolnosti slučaja, prema shvaćanju ovoga suda, tužitelju pripada pravična novčana naknada neimovinske štete u smislu odredbe članka 1100. ZOO u jedinstvenom ukupnom iznosu od 2.400,00 eura, pa je sud prvog stupnja pravilno dosudio iznos od 2.280,00 eura uz umanjenje od 5% ugovorene franšize odnosno iznos od 500,00 eura, a što uz umanjenje od 5% iznosi spornih 475,00 eura (po kriteriju/mjerilu fizičkih boli i straha).

11. Na žalbene navode tužitelja a vezano uz primjenu Orijentacijskih kriterija koji nesumnjivo ne predstavljaju matematičku formulu koja automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, kako to u upire žalitelj u žalbi, već da prilikom dosuđivanja pravične novčane naknade treba uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, a na koji je način sud prvog stupnja u konkretnom slučaju i postupio, zbog čega je žalba tužitelja u pogledu odluke o glavnoj stvari, neosnovana.

12. Sud prvog stupnja je pravilno odlučio kada tužitelju nije dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude od 3. lipnja 2025. budući da iz spisa predmeta proizlazi kako tužitelj niti njegova punomoćnica nisu pristupili na to ročište.

13. Slijedom izloženih razloga, a budući da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP), pravilno primijenjeno materijalno pravo (članak 365. ZPP), valjalo je žalbu tužitelja, kao neosnovanu, odbiti, i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi (članak 368. stavak 1. ZPP).

14. Zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova žalbe je odbijen kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio sa žalbom (članak 154. stavka 1. ZPP).

U Zagrebu 3. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor