Poslovni broj: P-3008/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja ZĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa Zlatko Knezovič, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 19. siječnja 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja CĆ, odvjetničkog vježbenika, 2. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 216-747/2006 od 14. prosinca 2006. sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., koja u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici 1.147,10 eura te zatezne kamate koje teku na taj iznos od 29. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 52,90 eura sa zateznim kamatama na taj iznos.

IV Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 850,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 14. prosinca 2006. sklopila s prednikom tužienika Ugovor o kreditu br. 016-2569/2006. Ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade smatra nepoštenima, a slijedom toga i ništetnima. O navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Predložila je kao dokaze Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, svoje saslušanje i financijsko vještačenje te je u tužbi predložila usvojiti tužbeni zahtjev kako je naveden u izreci.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava status potrošača i ističe prigovor zastare. Tvrdi da je ugovorena naknada jasna, razumljiva i poštena. Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Smatra da je tužba neosnovana te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži troškove.

3. Tužiteljica je podneskom od 14. lipnja 2026. preinačila tužbeni zahtjev na način da je umanjila glavnicu na 1.147,10 eura, ali je za uglavničila kamate i na uglavničenu kamatu zatražila zatezne kamate čime je ukupan iznos koji potražuje povećala.

4. Podneskom od 3. srpnja 2025. tuženik se protivio preinaci te je priznao da visina zahtjeva u ovom predmetu iznosi 1.147,10 eura.

5. Sud je odbio preinaku tužbe na ročištu 19. siječnja 2025. iz razloga jer preinaka nije svrsishodna, a tuženik se protivio preinaci. Naime, tužiteljica preinačenom tužbom traži zatezne kamate na zatezne kamate na što ionako nema pravo dok god glavnica nije otplaćena, a u onom dijelu u kojem ima pravo na kamatu, nema razlike je li kamata uglavničena ili je opisan njen tijek jer se dobije isti iznos. Stoga je sud odbio preinaku jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 190. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25

- dalje: ZPP).

6. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju te je saslušao tužiteljicu.

7. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava tužiteljica je navela da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu opisan u izreci presude, kao ni da je ugovorena odredba o tzv. ulaznoj naknadi koja glasi kako je navedena u izreci. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva od 1.147,10 eura.

9. Sporno je pitanje je li riječ o nepoštenim, a time i ništetnima odredbama te je li nastupila zastara za isplatu traženog iznosa.

10. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

11. U svom je iskazu tužiteljica navela da je kredit uzela radi kupnje prve nekretnine u kojoj je živjela do 2021. sa svojim djetetom, samohrana je majka. Firmu je otvorila 2017. i danas je sjedište u navedenoj nekretnini. Do 2017. nije imala ni firmu ni obrt. Ovu banku je izabrala jer je bila njen klijent i jer su imali povoljne uvjete. Ugovor je pročitala, razumjela i vidjela odredbu o ulaznoj naknadi. S obzirom na to da je riječ o velikom iznosu, pretpostavlja da je pitala može li se to korigirati, bilo je to davno ne sjeća se detalja, ali u banci su joj rekli da je ugovor takav i da se ne može promijeniti. Nisu joj pojašnjavali koje troškove plaća ulaznom naknadom. U to vrijeme je radila u Elektromagicu, u banci nije nikad radila. Na sadržaj ugovora nije mogla utjecati, to je tipizirani ugovor i bez plaćanja ulazne naknade se nije moglo dobiti kredit.

12. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Iako je tužiteljica ekonomist po struci, nije nikad radila u banci i ne može se uzeti da je upoznata s načinaom rada bankarskog sektora. Utvrđeno je i da banka nije pojasnila na što se odnosi trošak kao i da je tužiteljica sklopila ugovor kao potrošač. Na navedeno ne utječe činjenica da je tužiteljica otvorila tvrtku 2017. iz razloga jer navedeno nije razlog zašto je uzela kredit 11 godina ranije.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja.

15. Iz navedenog proizlazi zaključak da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

16. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

17. Nadalje, Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Pojedine direktive ne primjenjuju se izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

18. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), pri tome je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

19. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora koji je tužitelj koristio za osobne potrebe, proizlazi zaključak da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Stoga je ovaj na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, u smislu odredbe čl. 87. ZZP utvrdio da je sporna odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nepoštena, a time i ništetna te je odlučeno kao u točki I izreke.

21. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa plaćene ulazne naknade zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos.

22. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju.

24. Potraživanje tužitelja nije u zastari jer zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a kako je utvrđena ništetnost tek ovom presudom navedene ugovorne odredbe, zastara još nije istekla.

25. Sud navode tužitelja o iznosu koji potražuje nije smatrao povlačenjem tužbe iz razloga jer tužitelj niti je izrijekom naveo da povlači djelomično tužbu niti je specificirao tužbeni zahtjev. Stoga sud nije dostavljao zapisnik tuženiku da se očituje o eventualnom povlačenju tužbe (što bi ionako produljilo i poskupilo postupak) već je tužbeni zahtjev u dijelu koji premašuje dosuđeni iznos odbio, a odbijajući dio nije utjecao na ocjenu uspjeha u sporu jer je riječ o neznatnom dijelu.

25. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkama I. - III. izreke.

26. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife) te trošak pristupa na ročišta 8. rujna 2025. i 19. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Ukupno je riječ o 600,00 eura što s PDV-om iznosi 725,00 eura. Tome treba pridodati trošak pristupa na objavu na ročište u iznosu od 125,00 eura (br. 9/5 Tarife).

27. Tužitelju ne pripada trošak sastavljanja preostalih podnesaka jer je sudska praksa u navodima koje iznosi u tim podnescima poznata i ustaljena te bi tužitelj i bez tih podnesaka uspio u sporu. Osim toga, tužitelj je preinačavao tužbu što je bilo nesvrsishodno i što je odbijeno. Što se tiče ostalih navoda, tužitelj je navedeno ukratko mogao navesti i na zapisnik ako je smatrao potrebno istaknuti pravna shvaćanja.

28. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 2. ožujka 2026.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na ročište i pristupila, odnosno

- od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnici