1

Poslovni broj 10 Gž-196/2022-2

 

           Republika Hrvatska                                        

  Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1                                           Poslovni broj 10 Gž-196/2022-2

 

                                                                                                                             

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Zinke Bulka, predsjednice vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada D., D., OIB: …, protiv tužene M. K. iz N. M., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u D., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-22/2019 od 20. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužene M. K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-22/2019 od 20. prosinca 2021.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja dužna je tužena predati slobodnog od osoba i stvari u posjed vlasniku-tužitelju stan na adresi M., katastarske oznake čest. zgr. 230 k.o. O. površine 65,85 m2 (stavak I. izreke) te je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (stavak II. izreke).

 

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz  čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja vlasnika predmetnog stana da mu tužena kao posjednica isti preda u posjed.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer izreka presude ne proturječi razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

6. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

7. Tužena u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1 ZPP, no pri tome ne navodi niti obrazlaže koje to odredbe ZPP sud prvoga stupnja nije ili je pogrešno primijenio, pa taj žalbeni razlog obzirom je iznijet samo općenito ovaj drugostupanjski sud ne može ispitati jer na isti ne pazi po službenoj dužnosti, a tužena ga ne konkretizira navođenjem odredbe ZPP koja je primijenjena pogrešno što bi imalo za posljedicu nezakonitost i nepravilnost pobijane presude. 

 

8. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje.

 

9. Tako je utvrdio:

 

- da je tužitelj vlasnik stana u M., katastarske oznake čest. zgr. 230 k. o. O. površine 65,85 m2;

- da se tužena nalazi u posjedu predmetnog stana;

- da je tužitelj kao najmodavac s tuženom kao najmoprimcem 1. lipnja 1998. sklopio Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom na određeno vrijeme za razdoblje od jedne godine s mogućnošću produljenja za naredno jednogodišnje razdoblje;

- da je Ugovor o najmu kao osnova prava na posjed predmetnog stana prestao s danom 1. lipnja 2017.;

- da je tužena zaključkom tužitelja od 11. siječnja 2018. odbijena sa zahtjevom za sklapanje novog Ugovora o najmu predmetnog stana;

- da je protiv navedenog zaključka tužena podnijela Upravnom sudu u Splitu tužbu radi proglašenja istoga ništavim;

- da je rješenjem Upravnog suda u Splitu, poslovni broj UsI-151/18-8 od 16. srpnja 2018. tužba tužene odbačena, a koje je rješenje potvrđeno rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-4207/18-2 od 3. srpnja 2019.

 

10. Takva činjenična utvrđenja suda prvoga stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužene.

 

11. Naime, tužena je tijekom postupka, a što ponavlja i u žalbi, istaknula prigovor zaštite prava na dom, navodeći da u predmetnom stanu živi s obitelji duže od dvadeset godina te da je uredno plaćala iznos zaštićene najamnine.

 

12. Odlučujući o navedenom prigovoru sud prvoga stupnja  se u ovom postupku radi predaje u posjed nekretnine za koju tužena ističe da predstavlja njen dom nije ograničio samo na utvrđivanje da li tužena ima valjanu pravnu osnovu za posjed predmetnog stana već je pravilno utvrđivao da li bi davanje naloga za iseljenje tuženoj, kao neovlaštenom korisniku predmetnog stana, predstavljalo neopravdano miješanje u njezino pravo na dom.

 

13. Naime, obveza suda je štititi, među ostalim, i međunarodnim ugovorima utvrđeni pravni poredak Republike Hrvatske i time prava zajamčena Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – „Međunarodni ugovori“ 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje u tekstu: Konvencija).

 

14. Dom u smislu odredbe čl. 8. Konvencije čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja. S obzirom da tužena u predmetnom stanu živi preko dvadeset godina, a koje vremensko razdoblje sud prvoga stupnja cijeni razdobljem u kojem je tužena ostvarila jaku, stvarnu i tajnu (kontinuiranu) povezanost s predmetnim stanom, pravilno je utvrđenje suda prvoga stupnja da predmetni stan predstavlja njezin dom radi čega je za odgovor na pitanje da li bi davanje naloga za iseljenje tuženoj predstavljao neopravdano miješanje u njezino pravo na dom valjalo provesti test razmjernosti.

 

15. Cilj testa razmjernosti jest dobiti odgovor na pitanje da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog člankom 8. Konvencije, odnosno odgovora na pitanje: da li bi iseljenje tužene u konkretnom slučaju predstavljalo neopravdano miješanje u njezino pravo na dom. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, a negativan odgovor na bilo koje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno da je neopravdano.

 

16. Prvo od navedenih pitanja je slijedeće: "Da li je miješanje utemeljeno na zakonu?" U ovoj je pravnoj stvari nesporno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana koji tužena drži u posjedu, a kako je tijekom postupka utvrđeno da tužena nema pravo na posjed istog te čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje u tekstu: ZVDSP) izrijekom propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari, pravilno je utvrđenje suda prvoga stupnja da je prihvaćanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na zakonu budući čin miješanja, nalog za predaju u posjed predmetnog stana, proizlazi iz čl. 161. i čl. 162. ZVDSP.

 

17. Drugo eliminacijsko pitanje je slijedeće: "Da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog ciljaˮ? Upravo taj legitimni cilj, u smislu gore navedenog pitanja, jedan je od razloga navedenih u članku 8. st. 2. Konvencije. U konkretnom slučaju bi prisilno iseljenje imalo legitiman cilj s obzirom na to da se kroz iseljenje tužene štiti institut prava vlasništva, a jedino je ispravno i moralno, kako bi svaka država mogla normalno funkcionirati, da se odredbe zakona poštuju, što bi u protivnom dovelo do pravne nesigurnosti i ugrožavanja javnog reda i mira, a time i ugrožavanja gospodarske dobrobiti zemlje. U tom je smislu miješanje javne vlasti u pravo na dom trećih osoba opravdano jer je usmjereno na zaštitu prava vlasništva druge osobe, konkretno tužitelja.

 

18. Naime, iz navoda tužbe i navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da je predmetna tužba podnesena za potrebe oslobođenja predmetnog stana od osoba i stvari kako bi zatim tužitelj na temelju rezultata javnog natječaja koji se provodi temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu Grada D. („Službeni glasnik Grada D.“ br. 8/16) predmetni stan mogao dodijeliti na korištenje socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja, a koji cilj pravilno prvostupanjski sud smatra legitimnim ciljem u smislu čl. 8. st. 2. Konvencije odnosno nalazi da je davanje naloga za predaju u posjed predmetnog stana miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, zaštite prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba kao i ostvarenje poslova koji su temeljem čl. 19. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17) stavljeni u djelokrug lokalne samouprave i to posebno poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu skrb građana.

 

19. U odnosu na posljednje treće pitanje: "Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?", sud prvoga stupnja ocjenjivao je postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario. Obzirom na općepoznatu činjenicu da tužitelj u vlasništvu ima ograničeni broj stanova namijenjenih rješavanju stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovnog stanja, pravilno sud prvoga stupnja ocjenjuje da se označeni legitimni cilj ne može postići blažom mjerom od davanja naloga tuženoj da predmetni stan preda u posjed tužitelju budući da je cilj ovog postupka stavljanje na raspolaganje predmetnog stana onoj osobi koja ostvari uvjete u javnom natječaju koji se provodi temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu Grada D. („Službeni glasnik Grada D.“ br. 8/16), a sama tužena nije bila isključena iz mogućnosti ponovnog ostvarenja prava na dodjelu predmetnog stana u najam, a što je vidljivo iz sadržaja Zaključka tužitelja od 11. siječnja 2018.

 

20. Pri tome, sama narav cilja ostvarenju kojeg tužitelj teži podnošenjem predmetne tužbe, zaštite prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba, iskazuje neodgodivu društvenu potrebu za davanjem tuženoj naloga za predaju u posjed predmetnog stana.

 

21. Kada se uz sve navedeno dalje cijene činjenice, a koje su tuženoj bile poznate u trenutku useljenja u predmetni stan: da je predmetni stan istoj dodijeljen na određeno vrijeme isključivo radi privremenog zbrinjavanja tužene kao socijalno ugrožene osobe, dok se socijalne prilike tužene ne poprave, što proizlazi iz činjenice da je predmetni stan tužena dobila u najam na vrijeme od jedne godine te da je u istom boravila dulje isključivo jer se kroz taj period njene socijalne prilike nisu promijenile odnosno jer tužitelj nije radio reviziju najma; da je najam predmetnog stana koji je tužena dobila s osnova lošeg imovnog stanja na javnom natječaju lokalne samouprave podložan reviziji te da Ugovor o najmu može biti otkazan u bilo kojem trenutku i stan dodijeljen socijalno ugroženijoj osobi jer je namjena predmetnog stana ne ta da isti bude trajno dodijeljen pojedincu i da postane njegov trajni dom već da služi za privremeno zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba te da tužitelj nikad nije jamčio tuženoj da će u predmetnom stanu biti smješten trajno, ukazuje na postojanje svijesti tužene da istekom jednogodišnjeg razdoblja na koji je Ugovor o najmu sklopljen tužena možda bude u obvezi iseliti iz predmetnog stana, svijesti da postoji mogućnost otkazivanja najma za potrebe raspolaganja predmetnim stanom od strane tužitelja kao vlasnika na drugačiji način te svijesti da joj je predmetni stan dan u najam isključivo radi privremenog zbrinjavanja kao socijalno ugrožene osobe, a kakav status svaka osoba ima moralnu i socijalnu dužnost izmijeniti, pravilna je ocjena je suda prvoga stupnja da je miješanje davanjem naloga tuženoj da tužitelju preda u posjed predmetni stan razmjerno neodgodivoj društvenoj potrebi za zaštitu prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba i ostvarenju legitimnog cilja.

 

22. Osim toga, prihvaćanjem tvrdnje tužene da bi se davanjem naloga na iseljenje sud neovlašteno miješao u njezino pravo na dom, značilo bi stvaranje situacije u kojoj se jedinici lokalne samouprave uskraćuje ne samo ostvarenje vlasničkih prava već i nemogućnost urednog obavljanja poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu skrb građana kroz reviziju postojećih ugovora o najmu stanova dodijeljenih na korištenje socijalno ugroženim osobama.

 

23. Pojednostavljeno, prihvatiti prigovor zaštite prava na dom u konkretnoj situaciji značilo bi pravno osnažiti situaciju u kojoj jedinica lokalne samouprave više nema mogućnost raspolagati onim stanovima koje je jednom dodijelila u najam socijalno ugroženoj osobi, a osnovna karakteristika koje je dodjele bila samo privremeno zbrinjavanje socijalno ugroženih građana.

 

24. Stoga je suprotno žalbenim navodima prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda sud prvoga stupnja pravilno odbio prigovor zaštite prava na dom tužene.

 

25. Kako je u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana kojeg tužena drži u posjedu te je utvrđeno da tužena nema pravo na posjed pravilno je sud prvoga stupnja temeljem odredbe čl. 161. ZVDSP u svezi čl. 162. ZVDSP odlučio kao  izreci prvostupanjske presude.

 

26. Žalbeni navodi tužene da sud prvoga stupnja nije utvrđivao socijalni status tužene i njezine obitelji (ukupna primanja, kreditna zaduženja radi liječenja sina koji je teško stradao u prometnoj nezgodi) kao niti prosječnu najamninu za slične stanove nisu od pravnog značaja za razrješenje ovoga spora.

 

27. Što se tiče žalbenog navoda tužene da je sud prvoga stupnja odbio provesti dokaz uvidom u popis točnog broja stanova tužitelja i za što se isti koriste čime je onemogućeno odgovoriti na pitanje je li miješanje nužno u demokratskom društvu valja istaći da je tužba za iseljenje podnesena radi potrebe oslobođenja predmetnog stana od osoba i stvari da bi zatim tužitelj na temelju rezultata javnog natječaja koji se provodi temeljem Odluke tužitelja predmetni stan mogao dati na korištenje socijalno ugroženijim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja, i to upravo stana koji je namijenjen za zbrinjavanje takvih kategorija građana.

 

28. U odnosu na pitanje da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, potrebno je ukazati, kao što uostalom i to čini i prvostupanjski sud, da iz sadržaja Ugovora o najmu jasno proizlazi da se radilo o ugovoru koji se je sklapao na određeno vrijeme od godinu dana s mogućnosti prešutnog obnavljanja, nadalje, iz točke XIII. Ugovora proizlazi da se Ugovor može otkazati i u situaciji ako se donese odluka o davanju u najam stanova u vlasništvu tužitelja socijalno ugroženim osobama slabijeg imovnog stanja nego što je tužena, dakle, tužena je već u samom Ugovoru o najmu bila upozorena na mogućnost prestanka Ugovora o najmu sklopljenog na određeno vrijeme od godine dana ukoliko ne dođe do njegovog prešutnog obnavljanja kao i to da tužitelj taj stan može dati osobama koje su socijalno ugroženije od tužene.

 

29. Pritom je potrebno ukazati, a što proizlazi iz sadržaja Zaključka tužitelja od 11. siječnja 2018., da se stanovi izgrađeni sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovnog stanja mogu dati u najam samo ako uz ostale uvjete propisane Odlukom o najmu stanova tužitelja mjesečna primanja po članu obiteljskog domaćinstva u prethodnoj godini ne prelaze 30% iznosa prosječne mjesečne neto plaće u Republici Hrvatskoj koja je u 2016. godini iznosila 5.685,00 kn, dakle iznos od 30% je 1.705,50 kn, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da su mjesečna primanja po članu obiteljskog domaćinstva tužene (petero) iznosila 2.966,83 kn.

 

30. To konkretno znači da tužena nije ispunjavala drugi kriterij a to je zbog toga što su primanja po članu njezinog obiteljskog domaćinstva prelazila 30% iznosa prosječne mjesečne neto plaće u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini, a iz kojeg je razloga, očito, kao eliminirajućeg, tužena odbijena sa zahtjevom za sklapanje novog Ugovora o najmu. 

 

31. Kao što je to razvidno iz stanja spisa, a to među strankama nije niti sporno, tužena nije bila onemogućena da ponovno postavi zahtjev za sklapanje novog Ugovora o najmu.

 

32. Međutim, u situaciji kada se radi o socijalno ugroženijim osobama od tužene onda je miješanje u pravo na dom tužene usmjereno ka postizanju legitimnog cilja i isto je nužno radi zaštite prava drugih koji su socijalno ugroženiji.

  

33. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

 

 

U Velikoj Gorici 9. siječnja 2024.

 

 

 

Predsjednica vijeća

 

Zinka Bulka, v.r.