Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž Ovr-150/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Grgić, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice UJF, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Alma Kulenović, odvjetnica u Puli, protiv ovršenika UJ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj Ovr-15/2025-2 od 27. siječnja 2025., dana 27. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba ovršenika izjavljena izvan žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka USRH, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – dalje: OZ) i u tom dijelu potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo, poslovni broj Ovr-15/2025-2 od 27. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev ovrhovoditeljice za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem o ovrsi na temelju ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Poreču – [adresa], poslovni broj P-325/10 od 25. rujna 2013. određena je ovrha na nekretnini ovršenika radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditeljice u iznosu od 11.546,88 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog i ovršnog postupka.

2. Protiv rješenja o ovrsi žalbu je podnio ovršenik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se rješenje o ovrsi ukine i ovršni postupak obustavi.

3. U odgovoru na žalbu ovrhovoditeljica osporava osnovanost žalbenih navoda ovršenika i predlaže njegovu žalbu odbaciti, a podredno odbiti, uz naknadu troškova toga odgovora.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje o ovrsi i postupak koji mu je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Pobijano rješenje o ovrsi donijeto je na temelju ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Poreču – [adresa], poslovni broj P-325/10 od 25. rujna 2013., koja u smislu odredbe čl. 23. toč. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine,“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/17., 131/20., 114/22 i 6/24– dalje: OZ) predstavlja valjanu ovršnu ispravu.

7. Ovršenik u žalbi navodi da je potraživanje ovrhovoditeljice djelomično namireno, prigovara obračunu zateznih kamata i ističe prigovor zastare, čime sadržajno ističe žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. OZ, o kojima primjenom odredbe čl. 52. st. 3. OZ odlučuje prvostupanjski sud.

8. Nadalje, žalitelj u žalbi neosnovano iznosi prigovor narušene pravične ravnoteže između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditeljice u smislu odredbe čl. 80.b st. 2. i 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka USRH, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – dalje: OZ).

9. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je ovršnom ispravom, pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Poreču – [adresa], poslovni broj P-325/10 od 25. rujna 2013., koju je tužiteljica (ovdje ovrhovoditeljica) vodila protiv 1. tuženice NJ (majke ovdje ovršenika), 2. tuženika UJ (ovdje ovršenika) i 3. tuženika CJ, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, utvrđeno da Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 31.1.1996. sklopljen između 1. tuženice kao prodavateljice i 3. tuženika kao kupca nekretnine k. č. br. zgr. [katastarska čestica] površine 256 m2 iz zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (koja je predmet ovrhe u ovom postupku) i Ugovor o prodaji nekretnine od 16.7.2004., sklopljen između 3. tuženika kao prodavatelja i 2. tuženika kao kupca iste nekretnine, gube učinak prema tužiteljici u dijelu koji je potreban za ispunjenje tužiteljičina potraživanja prema 1. tuženoj u iznosu od 87.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 30.9.1994. do isplate, umanjeno za plaćeni iznos zateznih kamata od 20.316,61 kn, te je odlučeno da je 2. tuženik (ovdje ovršenik) dužan dopustiti da svoje potraživanje prema 1. tuženoj iz navedene presude namiri prodajom predmetne nekretnine.

10. Kako je dakle pravomoćnom sudskom presudom naložena prodaja predmetne nekretnine na kojoj je i određena ovrha radi namirenja tražbine ovrhovoditeljice, to nema mjesta primjeni odredbe čl. 80.b OZ, jer bi u protivnom primjena navedene odredbe u konkretnom slučaju derogirala institut pravomoćnosti presude koja u ovom slučaju predstavlja valjanu ovršnu ispravu i kao takva egzistira, a kojom je ovršni sud vezan već po načelu formalnog legaliteta (čl. 22. OZ). Također bi time bio derogiran i institut zaštite od dužnikovih raspolaganja imovinom kojima nanosi štetu vjerovniku (čl. 66. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23).

11. Konačno, ovšenik u žalbi navodi da mu je donošenjem pobijanog rješenja o ovrsi povrijeđeno pravo na dom zajamčeno čl. 34. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 9/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav) i čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 5/14 – dalje u tekstu: Konvencija) i čl. 75. OZ, jer je nekretnina na kojoj je određena ovrha njegova jedina nekretnina u kojoj živi i koja mu služi za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba i u kojoj živi s bolesnim bratom.

12. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani.

13. Točno je da zaštita prava na dom prema Ustavu i Konvenciji daje pravo na pristup domu, korištenje doma i njegovo mirno uživanje. No, isto tako navedena prava spadaju u kategoriju prava koja se mogu ograničiti, a ograničenja djeluju na isti način.

14. U konkretnom slučaju ovrha na nekretnini provodi se na temelju pravomoćne sudske presude kojom je između ostaloga određena prodaja nekretnine tuženika (ovdje ovršenika) radi namirenja novčane tražbine tužiteljice (ovdje ovrhovoditeljice) nastale još 1999. godine, te je takvu odluku donio parnični sud, time da je pravo na neodgodivo izvršenje pravomoćne i ovršne (obvezujuće) sudske odluke kojom je prihvaćen zahtjev ovrhovoditeljice na prodaju nekretnine ovršenika radi namirenja njezine tražbine sastavnica njezinog prava na pristup sudu koje se štiti istim konvencijskim i ustavnim okvirima na koje, radi zaštite svoga prava na poštovanje doma upire ovršenik u žalbi.

15. Zbog iznijetih razloga žalbu ovršenika valjalo je odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, u vezi čl. 21. st. 1. OZ potvrditi prvostupanjsko rješenje o ovrsi izvan žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. OZ.

U Zagrebu, 27. veljače 2026.

Sutkinja:

Ksenija Grgić