REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-222/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, po sucu toga suda Alenki Paus, u pravnoj stvari tužitelja JĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-79/2025 od 23. prosinca 2025., 27. veljače 2026,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice te uz odbijanje žalbe tužitelja kao neosnovane preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn- 79/2025 od 23. prosinca 2025. i sudi:

„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju JĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 37,16 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u iznosu 308,13 eura sa zateznim kamatama tekućim od 5. studenog 2011. do isplate, kao i u dijelu u kojem se zatezne kamate na dosuđeni iznos od 37,16 eura zahtijevaju od 5. studenog 2011. do 9. travnja 2020.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 15,63 eura, u roku 15 dana, a u preostalom dijelu u iznosu 171,87 eura odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju JĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 37,84 EUR teče od. 05. studenoga 2011do isplate i

-na iznos od 37,16 EUR teče od 05. studenoga 2011 g. do 2. veljače 2023. g. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu, odnosno za isplatu iznosa od 270,29 EUR s pripadajućim kamatama, za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR teče od 31. prosinca 2012. g. do 10. travnja 2020. g. te koja na iznos od 37,16 EUR teče od 2. veljače 2023. g. do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 202,50 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 22. prosinca 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.“

2. Protiv te presude pravovremene žalbe podnijele su obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje da prvostupanjski sud nije naznačio na temelju kojih je dokaza presudio, da je time počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. u vezi sa čl. 4. ZPP, ukazuje na spis predmeta Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018, te pismena koja se nalaze u istom; da je odmjereni iznos naknade neimovinske štete premali; da je valjalo uzeti u obzir odredbu čl. 223. st. 1. ZPP i praksu sudova na koju ukazuje. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje iste. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

2.2. Tuženica podnosi žalbu protiv dosuđujućeg dijela odluke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. t. 8., 11. i 14. ZPP i čl. 373. st. 1. toč. 1. i toč. 3. ZPP, s obrazloženjem, u bitnome, da je zastara počela teći od trenutka zaprimanja odluke Vrhovnog suda RH broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2020. odnosno prvog sljedećeg dana, tj. 04. siječnja 2020., da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. veljače 2024., da je stoga s obzirom na propisani trogodišnji zastarni rok i tromjesečni zastoj zastare za predmetnu tražbinu nastupila zastara, i to dana 04. travnja 2023., sve sukladno čl. 495. (čl. 477.) i čl. 496. (čl.478.) ZKP/97 u svezi odredbe čl. 215. st. 1. i čl. 238. ZOO, da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je zastoj zastare trajao do 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., da je isti mogao trajati najviše tri mjeseca sukladno odredbi čl. 496. st. 2. (čl. 478. st. 2.) ZKP/97, pa da je zastara nastavila teći s danom 11. srpnja 2020., da odredbe čl. 496. st. 1. i st. 2. (čl. 478. st. 1. i st. 2.) ZKP/97 valja tumačiti na isti način kao i odredbe čl. 186.a st. 3. i 5. ZPP u svezi s odredbom čl. 238. st. 2. ZOO; da stoga nije od značaja da je dopisom Ministarstvo pravosuđa i uprave Klasa: UP/I-702-03/20-01/50 od 2. veljače 2023. tužitelju ponuđeno zaključenje nagodbe na ukupan iznos od 47.078,40 eura; da se radi tek o ponudi za zaključenje nagodbe, ne i priznanju duga, ukazuje na praksu sudova u smislu da priznanje jednog dijela duga ne znači i priznanje drugog dijela duga, da je tužbu valjalo odbaciti u dijelu u kojem se potražuje preko isplata od 66,36 eura po danu, da se naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovanog neosnovanim lišenjem slobode prosuđuje prema odredbi čl. 1100. ZOO-a kao jedinstvena šteta, pa ne može svaki pojedini dan proveden u pritvoru sagledavati izdvojeno; osporava i odluku o kamatama; ističući proturječnost iste, kao i da zatezna kamata na trošak ne može teći do 22. prosinca 2025. Predlaže preinačiti presudu, podredno ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe.

3. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev tužitelja prema tuženici radi naknade štete (zbog povrede prava osobnosti - prava na slobodu, čast i ugled, te prava na uživanje u obiteljskom životu) koju je pretrpio zbog neutemeljenog boravka u pritvoru dana 4. studenog 2011. u iznosu 345,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od

5. studenog 2011. do isplate.

6. U predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na vrijednost predmeta spora, primjenom odredbe čl. 458. ZPP, radi se o sporu male vrijednosti. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga žalbeni razlozi koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP nisu dopušteni i zato nisu razmatrani u ovoj fazi postupka u kojoj, dakle, valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

7. Neosnovano tuženica ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP jer prema odredbi čl. 354. st. 3. ZPP, takvu žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, ovdje tužitelj.

8. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP. Dakle, niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP jer se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora, odnosno dosudu naknade štete na koji je ista u konačnici odgovorila dopisom od 2. veljače 2023. Činjenica da je tada potraživao iznos od 66,36 eura, po danu, a da sada potražuje 278,93 eura više cijeneći da je svrha obraćanja tuženici prije podnošenja tužbe izbjegavanje nepotrebnog sudskog postupka, kao i da se tužba temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev, to sama činjenica potraživanja sada većeg iznosa na ime naknade štete, ne povlači obvezu podnošenja novog zahtjeva (za taj povećani dio) jer bi se radilo o nepotrebnom formalizmu u postupanju. Ovdje valja ukazati i na rješenje ovoga suda poslovni broj Gž-74/2025-2 od 29. siječnja 2025.

9. Počinjena je bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer je obrazloženje u pojedinim dijelovima proturječno stanju spisa. Tako, tužba je podnesena 31. siječnja 2024., dakle ne 2. travnja 2024. kako navodi prvostupanjski sud i ne 15. veljače 2024. kako navodi tuženik; a tužitelj potražuje isplatu za dan 4. studeni 2011, a ne 30. prosinca 2012. Neovisno o tome, odluku je valjalo preinačiti jer te bitne činjenice nisu sporne, čl. 373.a st. 1. t. 1. i st. 3. ZPP. Pritom valja dodati da navedena povreda nije počinjena u dijelu glede obrazloženja pobijane odluke u dijelu glede okolnosti kojima se vodio pri odmjeravanju naknade prvostupanjski sud jer je isti obrazložio je pod točkom 22. obrazloženja pobijane odluke o kojim je okolnostima vodio računa pri odmjeravanju naknade; a činjenica da nije posebno istaknuo okolnosti da tužitelj potražuje samo naknadu neimovinske štete za jedan dan proveden u pritvoru iako je ukupno proveo tri godine i 144 dana nije okolnost koja presudu čini nerazumljivom, niti se radi o odlučnoj činjenici koja bi ukazivala na neosnovanost zahtjeva tužitelja. Također prvostupanjski sud je naveo koje je dokaze izveo u tijeku postupka.

10. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđene su slijedeće, dijelom i nesporne, činjenice:

- da je protiv tužitelja u predmetu poslovni broj K-13/18 pred Županijskim sudom u Splitu vođen kazneni postupak, da se teretio za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 84/2005, 51/2005, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 71/2006 i 110/2007), te da presudom VSRH I Kž-679/2018-7 utvrđeno da ga je pravilno prvostupanjski sud oslobodio optužbe, a koju presudu je tužitelj primio 3. siječnja 2020.

- da je tužitelj bio u pritvoru/istražnom zatvoru 1240 dana, odnosno od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.

- da se obratio Ministarstvu pravosuđa RH dana 10. travnja 2020. u skladu s odredbom iz čl. 480. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj:

110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 178/2004, 115/2006, 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2013, 143/2012, 56/2013, 145/2013 – dalje: ZKP/97), radi naknade štete koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru u visini od 66,36 eura za svaki provedeni dan; da je time ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe

-da je Ministarstvo pravosuđa i uprave u predmetu poslovni broj UP/I-702-03/20-

01/52 dopisom od 02. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja osnovan te mu je ponuđena isplata od 46.078,40 eura (za 1240 dana), odnosno po danu provedenom u pritvoru u visini od 37,16 eura

- da je tužitelj u pritvoru/istražnom zatvoru bio tužan, deprimiran, potišen da su svi povjerovali onome što se pisalo u novinama, medijima, da su mu okrenuli leđa, da je bio smješten u skučenom prostoru u kojem se nije moglo hodati, kretati, da ga brati stigma ubojice

- da iz iskaza ĆĐ kćerke tužitelja slijedi da je boravak u pritvoru negativno djelovao na njihovu obitelj, da su ona i majke bile u nezavidnoj emocionalnoj i financijskoj situaciji, da je morala odustati od studiranja, brinuti se za oca i majku, da je otac bio razočaran i zbunjen i teško se nosio s medijskim natpisima i neistinama a iz čega zaključuje cijeneći vrijeme provedeno istražnom zatvoru, da je tužitelj patio od nesanice, da je bio tjeskoban, deprimiran i bezvoljan, da je trpio pritužbe da je počini težak zločin, izgubio slobodu, uz prisutnu bojazan kako će taj postupak završiti, da je osjetio osudu okoline, bio izoliran, a zbog čega je trpio duševne boli zbog povrede prava na slobodu te ugleda i časti; slijedom čega, primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, dosuđuje mu kao primjerenu novčanu naknadu u iznosu od 75,00 eura.

10.1. Pritom zaključuje i da tužitelju pripada zatezna kamata, ali na iznos od 37,16 eura ista mu pripada u vremenu do 5. studenog 2011. do 2. veljače 2023. kada mu je tuženik ponudo taj iznos za jedan dan boravka u pritvoru (unutar ukupnog iznosa od 46.078,70 eura), a budući tužitelj nije iznio niti jedan razlog radi kojeg nije primio ponuđeno djelomično ispunjenje, a u preostalom dijelu u iznosu 37,84 eura pripada mu zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. do isplate s kojim je dijelom tuženik u zakašnjenju.

10.2. Pritom utvrđuje i da prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem zahtjeva radi postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja koje je nastavilo teći 2. veljače 2023., pa kako je do 10. travnja 2020. proteklo 97 dana, a od 2. veljače 2023. do podnošenja tužbe nešto više od godine dana (pravilno nešto manje od godine dana) to da prigovor zastare nije osnovan, čl. 495. ZKP/97.

11. Dakle, tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete "samo" za jedan dan i to 4. studeni 2011. koji je proveo u pritvoru/istražnom zatvoru i to ukupno u iznosu od 345,29 eura.

12. Sporno je pravo tužitelja na naknadu štete zbog prije svega istaknutog prigovora zastare od strane tuženice.

13. Prema odredbi iz čl. 477. st. 1. ZKP pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višega suda.

14. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 03. siječnja 2020. pa je sukladno odredbi čl. 478. st. 1. ZKP tada i počeo teći zastarni rok. Zastarni rok je prestao teći 10. travnja 2020. kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, kako je to propisano odredbom čl. 478. st. 2. ZKP, kada je i nastupio zastoj postupka koji je trajao tri mjeseca, odnosno koji je trajao do 10. srpnja 2020.

15. Prema odredbi iz čl. 478. st. 1. ZKP ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu iz čega proizlazi da tada, kada su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe, zastarni rok počinje teći iznova, pa je u konkretnoj pravnoj situaciji zastarni rok za podnošenje tužbe računajući od 10. srpnja 2020. istekao s danom 10. srpnja 2023. Iz stanja spisa proizlazi da je tužba u predmetu podnesena 31. siječnja 2024., kada je zastara već nastupila.

16. Međutim, iz stanja spisa također proizlazi da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. utvrdila da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponudila plaćanje iznosa od 46.078,40 eura s osnova naknade štete što nije sporno između stranaka.

17. Tuženica je takvom radnjom priznala 2. veljače 2023. zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 eura po danu te je za taj iznos prema čl. 240. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) nastupio prekid zastare koja je ponovno počela teći od dana priznanja, odnosno od 02. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO), a kako je tužba podnesena 31. siječnja 2024. za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari.

18. Slijedom navedenog, tužitelju pripada s osnova naknade štete iznos od 37,16 eura. Stoga, nisu od značaja žalbeni navodi tuženice da u situaciji kada tužitelj svaki dan utužuje posebnom tužbom postoji mogućnost da mu budu određeni različiti novčani iznosi na ime naknade štete jer to u konkretnom slučaju, uslijed već navedenog glede zastare, nije moguće.

19. Također ne može se činjenica ovakvog utuživanja dan po dan smatrati povredom odredbe čl. 3. st. 3. ZPP; ali svakako valja uvijek voditi računa da je tužitelj mogao podnijeti jednu tužbu i istom ostvarivati svoj zahtjev u ukupnosti što bi bitno smanjilo troškove, a o čemu uvijek valja voditi računa primjenom odredbe čl. 10. st. 1. ZPP.

20. Zatezne kamate na ovako dosuđeni iznos teku prema čl. 1103. ZOO od dana kada je postavljen zahtjev za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. i teku do isplate, primjenom odredbe čl. 29. st. 2. ZOO po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

21. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 1. i st. 3. ZPP u vezi sa čl. 373. t. 3. ZPP u vezi sa čl. 457. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

22. Preinakom odluke o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o parničnim troškovima sukladno čl. 166. st. 2. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom, ali je glede visine uspio s 11%, dok tuženik je uspio glede visine 89%, 0% po osnovi. Dakle, uspjeh tužitelja iznosi 55,5%, a tuženika 44,5%, pa razlika tih postotaka čini uspjeh tužitelja od 11%. Kraj takvog omjera uspjeha stranaka radi se o podjednakom uspjehu stranaka u sporu, pa je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, čl. 154. st. 4. ZPP.

23. Kako je žalba tužitelja neosnovana, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka, a tuženici cijeneći da vrijednost predmeta spora koja se pobija žalbom iznosi 75,00 eura, uspjeh tuženice iznosi 37,84 eura po visini, dok po osnovi nije uspjela u sporu; dakle u postocima 50%/2 što daje uspjeh u omjeru 25%. Stoga tuženici pripada i trošak žalbe u tom omjeru 25% od 62,50 eura (25 bodova plus 25%, Tbr. 10/1 u svezi sa Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ 138/23, odnosno 31,25 bodova, odnosno 62,50 eura), dakle iznos od 15,63 eura; čl. 166. st. 2. ZPP.

U Puli – Pola 27. veljače 2026.

Sutkinja

Alenka Paus