REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-221/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Dundoviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-225/2025-12 od 30. listopada 2025., na sjednici vijeća 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-225/2025-12 od 30. listopada 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je da je tuženik, Zagrebačka banka d.d. dužan tužitelju NE u roku od petnaest dana po donošenju presude isplatiti razliku između stvarno plaćenih anuiteta zbog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplaćenim anuitetima na dan plaćanja anuiteta, u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan korištenja kredita, uz potpuno isključenje utjecaja promjene redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, iznos od 10.785,19 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na naznačene pojedinačne iznose počevši od 16. prosinca 2011., kao i trošak postupka u iznosu 2.157,44 eura sa zateznom kamatom od odnošenja odluke.

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Osporava status potrošača tužitelja jer je tužitelj bio dužan predložiti dokaze na te okolnosti; ukazuje na navode iznijete u tijeku postupka, a u svezi konverzije kredita i sklapanja Dodatka Ugovoru, da su time stranke stvorile novu pravnu osnovu, da tužitelj ne iznosi niti jedan razlog eventualne ništetnosti konverzije, ukazuje na praksu Suda EU, županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Suda EU u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022., C-81/19 od 9. srpnja 2020. i C-243/20 od 21. prosinca 2021., C- 452/18, kao i praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019, Rev 637/2019 od dana 15. studenog 2022., pravno shvaćanje sjednice od 20. prosinca 2022., da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti; da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža; da tužitelj nema pravo na isplatu. Ukazuje na cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano odredbom čl. 19.b te odredbe ZIDZPK/15; da je nespornim utvrđeno u tijeku postupka da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama, da je tužitelj imao mogućnost odlučivanja želi li izmijeniti osnovni ugovorni odnos; da je neprihvatljivo stajalište VSRH iz odluke Rev-1096/2022, da je stav Suda EU da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 jer se navedeni članak temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

2.1. Ukazuje da je rješenjem Rev 1014/18 od 9. veljače 2022. VSRH zauzeo stav da je sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa, da stoga tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, kao i da je presuda Suda EU u predmetu C-118/17 neprimjenjiva na konkretni slučaj, kao i da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti.

2.2. Navodi i da u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, nije dovoljno pozvati se na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno i provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, a što je naslovni sud odbijajući izvesti predložene personalne dokaze propustio utvrditi, čime je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje.

2.3. Ustraje u prigovoru zastare i glede tijeka zateznih kamata jer da promjena jednog režima (tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze. Ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ 83/2020), a što je u cijelosti nezakonito i nepravilno.

2.4. Ukazuje i da je valjalo uvažiti prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja potrebno umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit; na odluku VSRH Revd 4393/2021-2 od dana 13. listopada 2021. Osporava i odluku o troškovima. Predlaže preinaku presude podredno ukinuti istu i vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje u tekstu: ZPP) Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije snovana.

5. Predmetni postupak je po drugi puta u žalbenom postupku nakon što je odlukom ovoga suda poslovi broj Gž-826/2025-2 od 1. srpnja 2025. ukinuta odluka prvostupanjskog suda poslovni broj P-250/2023-17 od 26. ožujka 2025. i to u točkama II., III. i IV. izreke u kojem je dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje s uputom da valja u isplatu koju tužitelj potražuje uračunati preplatu priznatu u konverziji i to primjenom odredbi čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; ZOO).

6. U preostalom dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna odredba članaka 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 22. srpnja 2008. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, odluka prvostupanjskog suda je potvrđena; stoga je, dakle, pravomoćno utvrđeno da su ništetne te odredbe, a u dijelu u kojima je u osnovi sadržana odredba o primjeni valutne klauzule.

7. Predmet spora je sada još samo zahtjev tužitelja za isplatu osnovom tih ništetnih odredbi iznosa od ukupno 10.785,19 eura sa zateznom kamatom koja na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju od prosinca 2011. do rujna 2015. teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate.

8. U ponovnom postupku uvažavajući uputu ovoga suda iz presude i rješenja poslovni broj Gž -826/2025-2 od 1. srpnja 2025. prvostupanjski sud je po provedenoj dopuni nalaza vještaka Borisa Belunjaka utvrdio da uračunavanjem preplate priznate u konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen je 25. siječnja 2016. sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015), a primjenom odredbi čl. 171. i čl. 172. ZOO razlika više plaćenih valutnih razlika iznosi 81.261,04 kuna odnosno uz fiksni tečaj konverzije 1 euro=7,53450 kuna iznosi 10.785,19 eura. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare, cijeneći i djelomičnu pravomoćnost ranije odluke.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome i po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka ocjena je ovog drugostupanjskog suda da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Time što tuženik ne prihvaća stav suda prvog stupnja nije počinjena navedena bitna povreda, kao niti time što sud prvog stupnja sada ne obrazlaže neke činjenice, kao npr. negativne razlike, a budući je glede toga prigovora tuženika već ukazano na neosnovanost istog, pa i u odluci ovoga suda poslovni broj Gž 826/2025- 2 od 1. srpnja 2025. u istom predmetu. Stoga, nema niti manjkavosti obrazloženja jer je u već navedenoj odluci naznačena pravilnost shvaćanja i zaključaka suda prvog stupnja iznijeta u ranijoj odluci poslovni broj P-250/2023-17 od 26. ožujka 2025., osim u segmentu uračunavanja priznate preplate u konverziji, pa nije bilo potrebe ponovnog ponavljanja istog budući je pravomoćnošću te odluke u naznačenom dijelu, ostalo dakle za odlučiti samo o zahtjevu za isplatu s obzirom na primjenu pravilnog uračunavanja preplate. Dakle, odluka je dovoljno razumljiva time što se prvostupanjski sud pozvao na raniju odluku ovoga suda u istom predmetu kojom je predmet u konačnici djelomično pravomoćno riješen.

10. Dakle, neosnovano tuženik u žalbi ponavlja navode koje je isticao i u odnosu na raniju odluku prvostupanjskog suda, a iz istih razloga koji su već navedeni u odluci ovoga suda poslovni broj Gž 8/26/2025 od 1. srpnja 2025. Dakle, kako je navedeno već u toj odluci:

„6. U predmetnoj pravnoj stvari nije sporno:

- da su stranke dana 22. srpnja 2008. prosinca 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj (dalje u tekstu Ugovor) kojim je tuženik kao banka - kreditor stavila na raspolaganje tužitelju - korisniku kredita iznos od 135.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, da se tužitelj obvezao vratiti kredit u 20 godina,

- da su stranke 25. siječnja 2016. zaključile Dodatak Ugovora o kreditu (dalje u tekstu Dodatak) sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju

("Narodne Novine" 102/15, dalje ZID ZPK)

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018….

8. Pobijanom presudom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši:

- da je u navedenim odlukama Trgovačkog suda, odnosno Visokog trgovačkog suda utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena time što je ugovorena valuta uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banke kao trgovci nisu u potpunosti informirali potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

- da je temeljem odredbe 502.a i 502.c ZPP sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača; te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača

(„Narodne novine“ br. 41/14, 110/15)

- da iz iskaza tužitelja slijedi, kao i iz Ugovora, da je namjena kredita kupnja stana,

- da tužitelj ima status potrošača

- da je postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule bilo nedopušteno, da se o odredbama nije pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora,

a iz čega zaključuje da su ništetne odredbe Ugovora u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, točka 2. i 7. Ugovora, sve primjenom odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima

- da nije osnovan prigovor zastare pozivom na shvaćanje izraženo u odluci VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te na temelju čl. 241. i čl. 245. ZOO zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila cijeneći i vrijeme podnošenja predmetne tužbe i zastarni rok od pet godina, čl. 225. ZOO; ukazujući i na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,

- da je uslijed nepoštenosti, ništetnosti odredbe tuženik dužan vratiti tužitelju što je primio po takvoj nevaljanoj osnovi i to sa zateznim kamatama, čl. 1111. i čl. 1115. ZOO

- da iz nalaza vještaka Borisa Belunjaka proizlazi da iznos ukupno do visine više plaćenih anuiteta izračunat samo zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu, u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita iznosi 113.954,58 kuna, a umanjen za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz CHF u EUR dana 25.01.2016. u iznosu od 52.019,94 kuna, daje iznos od 61.934,64 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 8.220,14 eura

- da zaključenjem konverzije tužitelj nije stavljen u poziciju te pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se nalazio da predmetnih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nije bilo,

a slijedom čega prihvaća zahtjev tužitelja na isplatu u iznosu 8.220,14 eura kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos priznat u konverziji, primjenom odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111., čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) te čl. 502.c ZPP.“

11. Nadalje je u toj odluci navedeno: „… sud prvog stupnja je utvrdio i obrazložio kako je utvrdio da tužitelj ima status potrošača. Time je pravilno primijenio odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ 79/07. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a kraj činjenice da je predmetni Ugovor sklopljen radi kupnje stana, što je naznačeno i u Ugovoru i slijedi iz iskaza tužitelja, nastavno da je s tužiteljem sklopljen i Dodatak Ugovoru primjenom ZID ZPK/15, a da ZID ZPK/15 uređuje obvezu konverzije između vjerovnika i potrošača, tada je jedini logičan zaključak da je tužitelj osoba kojoj se može pripisati svojstvo potrošača i to prosječnog potrošača jer suprotno tuženik nije dokazao (a na njemu je teret toga dokaza, a predlagao je samo saslušanje tužitelja na te okolnosti koji je dokaz izveden) i izvjesno tada ne bi bio sklopio s tužiteljem niti Dodatak Ugovoru. Osim toga, sud prvog stupnja je neposredno ocjenjujući iskaz tužitelja zaključio da je isti vjerodostojan, istinit, a žalbenim navodima pravilnost te ocjene nije dovedena u sumnju.“

11.1. Stoga neosnovano tuženik ponovno osporava status potrošača kod tužitelja. Osim toga, a kako je također navedeno u ranijoj odluci tuženik neosnovano ukazuje na nužnost provođenja drugih dokaza, saslušanje svjedoka jer takve dokaze tuženik nije niti predlagao u postupku, a na okolnosti da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze, a što je temeljni preduvjet da bi potrošač uopće mogao informirano pregovarati s bankom o sadržaju ugovora, i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora u kojem bi se slučaju radilo o informiranom pristanku, a koji se zaključak ne može izvesti kao valjan iz izvedenih dokaza.

12. Nadalje navedeno je u ranijoj odluci ovog suda:

„18. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/07, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 102.). Stoga, primjenjujući valutnu klauzulu tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakve nerazumljive ugovorne odredbe o kojoj nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05; ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

19. Dakle, volja ugovornih stranaka bila jest, između ostalog, primjena valutne klauzule, ali su upravo u tom dijelu odredbe nepoštene jer se o veličini te promjene, parametrima, rizicima fluktuacije tečaja, nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu), niti se iz izvedenih dokaza može izvesti zaključak da je tužena dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o npr. rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na konkretnu valutu CHF; dakle postupanjem tuženika tužitelj je kao potrošač ostao izložen riziku fluktuacije tečaja chf. …23. Valja dodati da nije nedopušteno ugovaranje valutne klauzule budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, ali je nedopušteno kako je navedeno takvu odredbu unijeti u ugovor, formalni ugovor, o čemu nije pregovarano niti su tužitelju dane sve potrebne informacije, a istom tužitelj snosi sav rizik promjene tečaja. Stoga, takva odredba ne slijedi duh zakonske odredbe, pa nije niti izuzeta od primjene Direktive 93/13 te ne dolazi do primjene stav Suda EU izražen u predmetu C-81/19 (pa i C-567/20). Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju – jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli gdje je izostalo pružiti tužitelju potrebne informacije (postupiti savjesno), a na istoj je prenesen sav rizik promjene tečaja. Dakle ta odredba nije odraz navedene zakonske odredbe pa nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Sud Europske unije je doista, kako to i navodi i tuženik tijekom postupka (to ponavlja i u žalbi), izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Međutim, kako je navedeno, to nije konkretni slučaj. Zato nisu osnovani žalbeni navodi da se radi o odredbama ugovora koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 2. Direktive 93/13….

28. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je zaključio i da tužitelju pripada pravo na isplatu osnovnom ništetnih odredbi i to i unatoč tome što je s tuženikom sklopljen Dodatak uz Ugovor o kreditu jer, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari koja se tiču ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču ovdje relevantno valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama nametnula valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Dodatkom uz Ugovor o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim, sve uz primjenu valutne klauzule, odnosno i primjene promjenjive kamatne stope. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata i valutne klauzule, ovdje konkretno samo valutne klauzule kako tužitelj potražuje, a na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

29. Sklapanjem navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a tužitelju je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog s osnove ništetne odluke o valutnoj klauzuli, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Zato neosnovano tuženik ukazuje na odredbe ZID ZPK.

30. Pritom, valja istaknuti da navedeno nije suprotno niti pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma ili aneksa tužitelj, kao potrošač ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ako sklapanjem navedenog Dodatka nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

31. Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu N protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

32. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. da sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Potrošač dakle ima pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

33. Osim toga, glede postojanja pravnog interesa valja dodati i da i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izraženo je shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu (tako i Rev-18/2018, ali i slijedi iz C-118/17).

34. I po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužitelj dakle, unatoč tome što je s tuženikom sklopilo Dodatak uz Ugovor, ima pravi interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i posljedično tome isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

35. Neosnovano tuženik ukazuje i na odluku Suda EU C-243/20 jer niti kroz nju ne slijedi da potrošač nema pravo na punu restituciju. Ukoliko zakonodavstvo države tu restituciju omogućava onda je usklađeno s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. ZID ZPK to nije omogućio, niti mu je to bio cilj (puna restitucija).“

13. Također već je navedeno u citiranoj odluci:

„37. U odnosu na negativne tečajne razlike valja navesti da taj prigovor nije osnovan. Tuženik u tom smislu nije postavo protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja. Međutim, odlučno je da tužitelj zbog nižeg tečaja od početnog nije ništa stekao bez osnove pa ne postoji ni obveza vraćanja bilo kakvog iznosa. Osim toga, odredbama ZZP/07 zaštita je ustanovljena radi potrošača, a ne trećih osoba, tako ni banaka, kao u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranjem spomenute valutne klauzule) tuženik ne može izvlačiti koristi. Takav je i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem (pravni stav u presudi Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.) tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih pozitivnih mjesečnih razlika, zahtijevajući i plaćanje zakonske zatezne kamate.

38. Valja dodati da nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima se tuženica poziva na zastoj tijeka zateznih kamata za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20.) te Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/20.) budući da je predmetnim zakonskim odredbama uređen samo zastoj tijeka zateznih kamata na novčane tražbine koje su prisilno naplaćivane u ovršnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, a što ovdje nije slučaj.“

14. Stoga, cijeneći i da na nalaz vještaka nije bilo primjedbi u svezi izvršenog uračunavanja, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je usvojio zahtjev tužitelja. Pritom je u osnovi pravilno ocijenio neosnovanim i prigovor zastare, ali je to trebalo učiniti iz nešto drugačijih razloga jer je tužitelj podnio tužbu 6. lipnja 2023., a prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli), a do podnošenja tužbe u ovom postupku 6. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. ZOO. Takvo shvaćanje VSRH u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

15. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

16. U odluci o troškovima postupka pravilno je odmjeren trošak za pristup na ročište za objavu presude na koje je pristupio punomoćnik tužitelja. Radi se o radnji koja bila potrebna radi vođenja postupka, čl. 155. st. 1. ZPP, budući se, primjenom odredbe čl. 335. st. 9. ZPP, od tog ročišta smatra da je stranci obavljena dostava presude. Dakle, kako je zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti, pravilno je primijenjena odredba čl. 154. st. 1. ZPP.

17. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 27. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško