Poslovni broj: Usž-3074/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća, te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja UČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Ines Ojurović, odvjetnica iz Opatije, Vladimira Nazora 3, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1535/2024-6 od 4. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1535/2024-6 od 4. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u kojem traži poništavanje rješenja tuženika, klasa: 471-02/24-01/39, urbroj: 513-04-24-2 od 15. srpnja 2024. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 15. srpnja 2024. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 9. siječnja 2021., kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost na način i u iznosu utvrđenom u točki I. i II. izreke tog rješenja, a tužitelju je naloženo da uplati utvrđene obveze i provede odgovarajuća knjiženja u posebnim knjigama, uz nalog za izvršenje rješenja u roku od osam dana od dana njegove izvršnosti pod prijetnjom ovrhe. Tuženik je u osporenom rješenju ujedno ispravio točku 1.3. izreke prvostupanjskog rješenja od 9. siječnja 2021., na način da glasi: "porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022.", (točka II. izreke).

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS), odnosno zbog bitne povrede pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava.

Nastavno u žalbi tužitelj pobliže navodi kronologiju događaja te slijed radnji poduzetih u postupku, odnosno razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjska presuda nezakonita. Ističe da sud prihvaća sve zaključke i stajališta poreznih tijela, koji proizvoljno tumače mjerodavne odredbe u vezi nastanka porezne obveze, kao i datuma obračuna kamata, a posebno daje osvrt na osnovu i način obračuna poreza na dobit i zateznih kamata, koje porezno tijelo utvrđuje paušalno, bez posebnog obrazloženja na koji način je utvrdio iznos porezne obveze.

Dalje u žalbi tužitelj ukazuje na niz propusta učinjenih tijekom provođenja poreznog nadzora, kao i procjene osnovice za utvrđivanje porezne obveze, a niti su obrazloženi razlozi zbog kojih je visina porezne obveze utvrđena procjenom tj. navedenih metoda i mjerila na temelju kojih je procjenom porezna osnovica utvrđena u navedenom iznosu. Smatra da je porezno tijelo bilo dužno navesti sve podatke na temelju kojih je utvrdilo visinu porezne osnovice, što je propustilo učiniti, a niti je tužitelju, poreznom obvezniku omogućilo očitovanje na procjenu prije donošenja poreznog rješenja, koje ne sadrži navedene elemente, a niti je valjano obrazloženo. Tužitelj smatra da je takvo postupanje nadležnih tijela protivno načelu zakonitosti, načelu slobodne ocjene dokaza, zaključujući da sud nije izvršio uvid u svu dostupnu dokumentaciju, u čemu nalazi bitnu povredu pravila sudskog postupka. Dodaje da je tijekom poreznog nadzora iskazao da postoji 50.000,00 kuna materijala koji je propao, što proizlazi iz dostupne dokumentacije, a navodi se i u zapisniku te u poreznom rješenju, zbog čega je samo taj iznos mogao biti osnovica za utvrđenja poreza na dodanu vrijednost, na način koji je tužitelj, porezni obveznik naveo i u poslovnim knjigama (prema razlikama - maržama koje je iskazivao). Dodaje da sud nije proveo daljnji dokazni postupak i predloženo vještačenje, niti ga saslušao da bi razjasnio tu razliku. Dalje u žalbi upire na povredu načela razmjernosti te drugih temeljnih načela upravnog i sudskog postupka, a posebno nače la zakonitosti, koje obvezuje porezna tijela da objektivno utvrde činjenice bitne za oporezivanje, pri čemu su dužna s jednakom pažnjom utvrditi činjenice koje idu u prilog, kao i one koje su na teret poreznog obveznika, da su dužna pravodobno i pravilno informirati porezne obveznike kroz institut obvezujućih mišljenja.

Tužitelj u žalbi iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je u predmetnom slučaju došlo i do povrede načela, odnosno pojma "pravne sigurnosti poreznog obveznika", a navodi i da se materijalni elementi pravne države postižu kroz određenost poreznih zakona i zabranu retroaktivne primjene propisa, a pozivajući se i na mišljenja iznesena u pravnoj teoriji.

Zaključno, tužitelj ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer porezno tijelo nije uzelo u obzir da je na temelju mjesečnih prijava poreza na dodanu vrijednost iskazan veći iznos pretporeza od iznosa obveze, što znači da je tužitelj ostvario pravo na povrat u iznosu od 114.006,59 kn, a kao usporednu metodu procjene porezne osnovice je porezno tijelo koristilo podatke drugih poreznih obveznika koji obavljaju djelatnost 4391 – radovi na krovištu na istoj ili sličnoj lokaciji, ali se pri tome ne navodi o kojim se poreznim obveznicima radi, tj. od kojih društava su korišteni usporedni podaci, koji obavljaju tu djelatnost, niti na koje razdoblje se podaci odnose. Tužitelj napominje da se radi o razdoblju korone u kojem je došlo do gubitka u svim djelatnostima, uključujući i djelatnost obavljanja građevinskih radova, da su očekivano propali i ranije sklopljeni poslovi, a i prethodno kupljeni materijali koji su morali biti preraspoređeni ukoliko je postojala takva mogućnost. Dodaje da niti sud nije proveo dokaze u cilju utvrđenja pravnog stanja stvari, iako je tužitelj još u žalbi osporavao usporednu metodu te isticao da porezno tijelo nije dalo jasan, potpun i obrazložen nalaz o metodi i mjerilima na temelju kojih je izvršilo procjenu porezne osnovice, niti vremensko razdoblje na koje se odnosi.

Zaključno, tužitelj smatra da su pogrešno utvrđene činjenice, povreda pravila postupka te drugi navedeni propusti, doveli do donošenja nezakonite odluke, koja je donesena uz pogrešnu primjenu mjerodavnog propisa, a i da je izreka osporenih rješenja nejasna, tj. proturječna njihovom obrazloženju.

Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu, sam otkloni nedostatke te donese odluku o predmetnoj stvari, uvažavajući žalbene navode, a podredno da poništi presudu i predmet vrati na ponovno suđenje. Tužitelj u žalbi traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost pobijane presude i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti sukladno, sukladno članku 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da nisu osnovani žalbeni razlozi kojima se presuda pobija, niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je kod tužitelja izvršen porezni nadzor poreza na dodanu vrijednost za 2020., 2021. i 2022., o čemu je sastavljen zapisnik 16. studenog 2023., a potom je doneseno porezno rješenje od 9. siječnja 2024. Iz sadržaja navedenog zapisnika proizlazi da je tijekom provedenog nadzora izvršen uvid u računovodstvenu evidenciju, knjigovodstvene isprave tužitelja, a tom prilikom je utvrđeno da tužitelj u poslovnim knjigama nije osigurao sve potrebne podatke koji bi bili osnova za pravilno obračunavanje poreza na dodanu vrijednost.

Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj obavijest o provođenju poreznog nadzora od 20. travnja 2023. primio 21. travnja 2023., a zaključkom poreznog tijela od 17. listopada 2023. je pozvan na zaključni razgovor, koji je primio 23. listopada 2023. te je završi razgovor s tužiteljem obavljen 7. studenog 2023. Time je tužitelju omogućeno da sudjeluje u poreznom nadzoru, dostavi potrebnu dokumentaciju kojom raspolaže, radi utvrđivanja odlučnih činjenica, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno tužbeni prigovor tužitelja istaknute u tom pravcu ocijenio neosnovanima.

Također iz podatka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tijekom poreznog nadzora porezno tijelo od tužitelja tražilo da dostavi dokumentaciju iz koje bi se mogla utvrditi porezna osnovica, ali tužitelj to nije učinio, zbog čega je porezna osnovica utvrđena procjenom. Porezno tijelo je tražilo od tužitelja da dostavi dokaze o povezivanju izlaznih računa s ulaznim računima, da dostavi Evidenciju o nabavi reprodukcijskog materijala, a tijekom provedenog nadzora je utvrđeno da je tužitelj za nadzirano razdoblje ukupno iskazao 370.533,21 kn gubitka, a da akumulirani gubitak iz prethodnih godina (2017. – 2019.) iznosi 310.328,71 kn. Utvrđeno je i da tužitelj tijekom navedenih godina ima neopravdano niske isporuke u odnosu na nabavu materijala. Iz mjesečnih prijava poreza na dodanu vrijednost proizlazi da je iskazivao veće iznose pretporeza od iznos obveze te da je ostvario pravo na povrat u iznosu od 114.006,59 kn.

7. Dakle, s obzirom da tužitelj u poslovnim knjigama nije naveo sve podatke na temelju kojih bi se mogla utvrditi porezna osnovica, postojala je zakonska osnova da porezno tijelo poreznu osnovicu utvrdi procjenom u smislu članka 92. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ), na način koji je iscrpno obrazložen u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, a koje je prihvatio i prvostupanjski sud, uz napomenu da se prilikom procjene porezne osnovice ne mogu utvrditi potpuni i precizni podaci koji bi se mogli utvrditi da je tužitelj dostavio urednu i vjerodostojnu dokumentaciju.

Dakle, mjerodavne odredbe OPZ-a, jasno propisuju da se podaci u poslovnim knjigama moraju temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama, s time da se porezni postupak provodi na temelju pravila propisanih mjerodavnim odredbama OPZ-a uz supsidijarnu primjenu Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP). Sukladno tome se u poreznom nadzoru kao dokazno sredstvo u pravilu koriste poslovne knjige i evidencije, a podaci koji se unose u poslovne knjige moraju se temeljiti na vjerodostojnim ispravama. Dakle, činjenice se u poreznom nadzoru utvrđuju na temelju poslovnih knjiga koje se moraju uredno voditi, tj. na temelju knjigovodstvenih isprava koje moraju biti vjerodostojne. Tužitelj navode kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja tijekom provedenog nadzora nije uspio potkrijepiti odgovarajućim dokaznim sredstvima. Dodaje se da tužitelj, iako je sudjelovao u poreznom nadzoru, nije postupio prema traženju porezne uprave i dostavio dokumentaciju iz koje bi se mogla utvrditi porezna osnovica. Tužitelj nije s uspjehom osporio način procjene porezne osnovice, tj. usporednu metodu koju je koristilo porezno tijelo, jer se radi o podacima koji se odnose na obavljanje djelatnosti 4391 – radovi na krovištu na istoj ili sličnoj lokaciji, prikupljeni od drugih poreznih obveznika, a što je iscrpno navedeno i opisano u obrazloženju prvostupanjskog rješenja.

8. Slijedom iznesenog je, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud razmotrio sva činjenična i pravna pitanja. Potom je, ocijenivši da tužbeni navodi tužitelja nisu osnovani, tužbeni zahtjev osnovano odbio pozivom na odredbu članka 116. stavka 1. ZUS-a, a zbog nepotrebnog ponavljanja se u bitnom pozvao na zaključke i stajališta koja su u vezi istih prigovora tužitelja već iznijela porezna tijela u obrazloženju osporenih rješenja.

9. Prvostupanjski sud tijekom upravnog spora nije počinio bitne povrede pravila sudskog postupka koje bi utjecale na donošenje pravilne i zakonite presude . Tužitelj u žalbi nije s uspjehom osporio ni pravilnost utvrđenih činjenica, a neosnovan je i žalbeni navod o pogrešnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

10. Slijedom iznesenog, ovaj Sud je ocijenio da je pobijana presuda pravilna i zakonita kako s osnove utvrđenih činjenica, tako i s osnove primjene mjerodavnog prava. Stoga žalbeni navodima kojima tužitelj pobija presudu nisu osnovani, niti odlučni za donošenje drugačije odluke o predmetnoj stvari, pa je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, Sud žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

11. Odluka o trošku se temelji na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 26. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović