Poslovni broj: Usž-2488/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća, te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HŠ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Mirjana Žrvnar, odvjetnica iz Pule, Dalmatinova 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB:18683136487, radi zahtjeva za izlazak iz sustava poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 1683/2024-8 od 7. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1683/2024-8 od 7. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-19/23-01/21, urbroj: 513-04- 24-2 od 2. kolovoza 2024. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Pula, klasa: UP/I-410-19/19- 02/122, urbroj: 513-07-18-01-22-17 od 30. prosinca 2022. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova.

2. Rješenjem tuženika od 2. kolovoza 2024. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 30. prosinca 2022., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izlazak iz registra obveznika poreza na dodanu vrijednost s danom 31. listopada 2018.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u odredbi članka 126. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS).

4. Dalje u žalbi tužitelj u bitnom iznosi razloge kojima prigovara zaključcima i stajalištima prvostupanjskog suda, jer smatra da niti pobijana presuda donesena u ponovnom postupku, u izvršenju presude Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: 8 Us I-166/2022-5 od 13. lipnja 2022., nije zakonita. Dodaje da je navedenom presudom od 13. lipnja 2022. poništeno ranije tuženikovo rješenje od 3. prosinca 2021. i prvostupanjsko rješenje od 3. lipnja 2019., kojim je odbačen zahtjev tužitelja za izlazak iz registra obveznika poreza na dodanu vrijednost kao nepravodoban, a u toj presudi je sud već utvrdio da je tužitelj bio obveznik za paušalno oporezivanje dohotka (prema profilu poreznog obveznika e-Porezna od 3. svibnja 2019.) pa nije imao razloga tražiti promjenu upisa. Dalje u žalbi tužitelj iznosi zaključke i stajališta navedena u obrazloženju presude od 13. lipnja 2022., koja smatra odlučnim i za ocjenu zakonitosti pobijane presude, zaključujući da ne može snositi posljedice eventualnih propusta u radu upravnih tijela, niti ih otkloniti, a u cilju utvrđenja bitne činjenice jesu li izvršene promjene podataka u poreznom registru tužitelja je u žalbi predložio saslušanje ovlaštenog knjigovođe BŠ, koja je u ime tužitelja podnijela prijavu RPO, jer u protivnom, da nije podnesena, u evidencijama tuženika ne bi bila upisana nikakva promjena na dan 31. listopada 2018. Dodaje da se o navedenom dokaznom prijedlogu sud nije uopće očitovao, tj. da je ovlašteni knjigovođa BŠ, iz knjigovodstvenog ureda Danaro d.o.o. Pula, u listopadu 2018. podnijela RPO obrazac, na temelju koje prijave je u sustavu tuženika utvrđen prestanak statusa tužitelja kao osobe koja obavlja odvjetničku djelatnost, tj. prestanak tužitelja kao obveznika PDV -a i obveznika mjesečnog PDV-a, a u kojem pravcu se prvostupanjski sud nije očitovao. Tužitelj upire na primjenu članka 49. Zakona o upravnim sporovima, prema kojem sud slobodno ocjenjuje sve dokaze i utvrđuje činjenice pri čemu nije vezan dokaznim prijedlozima stanaka, ali tužitelj smatra da je sud dužan obrazložiti razloge zbog kojih dokazni prijedlog tužitelja nije prihvatio.

5. Tužitelj dalje u žalbi ukazuje i na povredu temeljnih načela upravnog postupka, načela utvrđivanja materijalne istine, načela razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, načelo zaštite stečenih prava stranke, koja su smatra u konkretnom slučaju povrijeđena. Upire i na povredu ustavnih prava, odnosno povredu članka 14. stavka 2., članka 19. stavka 1. i članka 48. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, osobito u odnosu na pravo na obrazloženu odluku, kao sastavnog elementa prava na pošteno suđenje, čime se otklanja opasnost od arbitrarnog i nezakonitog postupanja upravnih tijela i upravnih sudova.

6. Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, odluči o predmetnoj stvari te donese odgovarajuću odluku sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o upravnim sporovima. Tužitelj u žalbi traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

7. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

8. Žalba nije osnovana.

9. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio, sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, u granicama žalbenih navoda pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, ovaj Sud ocjenjuje da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se rješenje osporava, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

10. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjsko rješenje od 30. prosinca 2022. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izlazak iz registra obveznika poreza na dodanu vrijednost s danom 31. listopada 2018., doneseno u ponovnom postupku, nakon što je presudom prvostupanjskog suda poslovni broj: 8 Us I-166/2022-5 od 13. lipnja 2022. poništeno ranije tuženikovo rješenje od 3. prosinca 2021. i prvostupanjsko rješenje od 3. lipnja 2019. te predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, uz napomenu da treba donijeti novo rješenje sukladno iznesenim shvaćanjima i primjedbama suda.

11. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev za izlazak iz sustava poreza na dodanu vrijednost sa danom 31. listopada 2018., jer je od tog dana obveznik paušalnog oporezivanja dohotka, a dana 29. svibnja 2019. je podnio ispostavi porezne uprave podnesak naslovljen kao prigovor protiv obavijesti o promjeni podataka u registru poreznih obveznika od 15. svibnja 2019., u kojem navodi da je 17. svibnja 2019. primio obavijest, klasa: 410-01/19- 01/179, urbroj: 513-07-08-01-19-2 od 15. svibnja 2019., da je 8. svibnja 2019. dostavio prijavu radi upisa promjene u registar poreznih obveznika za paušalno oporezivanje po osnovi iznajmljivanja soba i postelja prema izdanom rješenju od 29. listopada 1998. S tim u vezi dodaje da navedene promjene može utvrđivati tek od dana 1. siječnja 2020., jer je u prethodnom razdoblju ukupan dohodak od samostalne djelatnosti utvrđivao kao razliku između poslovnih primitaka i poslovnih izdataka nastalih u poreznom razdoblju (poslovne knjige). Nakon prestanka obavljanja odvjetničke djelatnosti porez na dohodak od iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima, tj. ukupan dohodak utvrđen je na temelju poslovnih knjiga sukladno odredbi članka 28. – 38. Zakona o porezu na dohodak. U navedenoj obavijesti se navodi da je tužitelj bio obvezan u roku od 8 dana od dana nastanka promjene, tj. najkasnije do 15. siječnja 2019. podnijeti pisani zahtjev da ne želi dalje biti upisan u registar obveznika PDV-a, ali da takav zahtjev nije podnio pravodobno.

12. Dalje iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da porezno tijelo tijekom 2018., tj. do 8. svibnja 2019. nije zaprimilo propisani obrazac RPO (Registar poreznih obveznika) niti zahtjev tužitelja za izlaskom iz sustava poreza na dodanu vrijednost, niti su nastale promjene, jer odlaskom u mirovinu i sa prestankom obavljanja odvjetničke djelatnosti, nije prestao sa obavljanjem djelatnosti pružanja usluge smještaja, a što je utvrđeno u svibnju 2019. kada je tužitelj zatražio aktivaciju PDV-ID broja. Nadalje, iz na temelju podataka iz službene evidencije, podnesenih obrazaca prijava poreza na dodanu vrijednost u 2017. proizlazi da je tužitelj ostvario isporuke u naznačenom iznosu, porez na dodanu vrijednost, u pobliže navedenom ukupnom iznosu, od čega se 78.010,69 kn (osnovica 62.408,551 porez na dodanu vrijednost 15.602,14 kn) odnosi na odvjetničku samostalnu djelatnost, a 77.389,41 na pružanje usluga smještaja s primjenom stope od 13%. Slijedom toga proizlazi da je tužitelj u 2017. sam prijavio veće isporuke od pružanja usluga smještaja turistima u odnosu na odvjetničke usluge, a u 2018. je došlo do odjave odvjetničke djelatnosti, ali prestankom obavljanja odvjetničke djelatnosti, tužitelj nije prestao biti poduzetnik u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. – dalje: ZPDV), pa je zahtjev za izlaskom iz sustava PDV-a trebao podnijeti do 15. siječnja 2019.

13. Također je tijekom upravnog spora utvrđeno da je na temelju zahtjeva tužitelja od 19. prosinca 2019. tužitelju odobren izlazak iz sustava poreza na dodanu vrijednost sa 31. prosincem 2019., rješenjem od 29. siječnja 2020., a o zahtjevu tužitelja od 8. svibnja 2019. je doneseno posebno rješenje o paušalnom oporezivanju po osnovi iznajmljivanja soba i postelja, što nije predmet ocjene u ovom postupku.

14. Slijedom iznesenog, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 116. stavka 1. ZUS-a ocijenivši da su osporena rješenja u ponovnom postupku donesena u skladu s primjedbama i uputama koje je sud dao u presudi poslovni broj: Us I-166/2022 od 13. lipnja 2022., uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava, te na temelju pravilno utvrđenih činjenica, ocijenivši da javnopravna tijela nisu povrijedila pravila postupka koja bi utjecala na donošenje pravilnih i zakonitih odluka.

15. Prvostupanjska presuda sadrži valjane, dostatne i relevantne razloge na kojima sud temelji iznesene zaključke i stajališta, a opseg obrazloženja i relevantnost iznesenih razloga otklanjaju bilo kakvu sumnju u donošenje arbitrarne sudske odluke. Ovaj Sud nije našao povredu ustavnog prava na pošteno suđenje u bilo kojem aspektu, a niti povredu drugih ustavnih prava na koja tužitelj upire u žalbi. Konačno, valja reći da je tijekom upravnog spora održano raspravno ročište dana 31. ožujka 2025., u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a time je strankama u smislu odredbe članka 6. stavak 1. ZUS-a, omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora. Iz sadržaja tužbe ne proizlazi da je tužitelj predlagao provođenje dokaza, a niti da je tijekom upravnog spora predlagao da se provede daljnji dokazni postupak zbog čega nije osnovan ni žalbeni navod o procesnoj povredi u vezi provođenja dokaznog postupka, u kojem pravcu ukazuje u žalbi. Stoga je, ovaj Sud, ocijenivši da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

16. Odluka o trošku se temelji na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 26. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Ljiljana Karlovčan-Đurović