Poslovni broj: Usž-2402/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća, te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Ingames j.d.o.o., sa sjedištem u Rijeci, Trinaestićeva 3, OIB: 15588803789, kojeg zastupa opunomoćenik Franjo Matković, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Matković & Bezjak, u Rijeci, Zagrebačka 5/I, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 1707/2024-6 od 7. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1707/2024-6 od 7. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev u kojem tužitelj traži poništenje tuženikovog rješenja, klasa: UP/II -471-02/24- 01/44, urbroj: 513-04-24-2 od 31. srpnja 2024. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, klasa: UP/I-471-02/24- 01/1, urbroj: 513-07-08/24-1 od 5. siječnja 2024. (točka I. izreke). U točki II . izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 31. srpnja 2024. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 5. siječnja 2024., kojim su tužitelju u pobliže naznačenim iznosima u izreci tog rješenja za 2017., 2018., 2019., 2020. i 2021., utvrđene porezne obveze (manje obračunati porez na dohodak i prirez porezu na dohodak te porez na dobit). Tuženik je u točki 1. osporenog rješenja, poništio točku I.1. (1.1.-1.4.) i točku I.5. (5.1.-5.4.), te točke II.-6 u dijelu koji se odnosi na poništeni dio prvostupanjskog rješenja, a u točki 2. izreke tuženik je u preostalom dijelu žalbu odbio te porezno rješenje potvrdio.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS), tj. zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Dalje u žalbi tužitelj iznosi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, pri čemu iscrpno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da su zaključci i stajališta suda, kao i javnopravnih tijela, pogrešni, pobliže navodi mjerodavne odredbe koje su u predmetnom slučaju primijenjene, koje su smatra povrijeđene, a upire i na niz postupovnih povreda. Prije svega smatra da prvostupanjski sud, a ni javnopravna tijela nisu navela valjane razloge na kojima temelje odluke, a niti su se s dovoljno pažnje očitovali na prigovore tužitelja, odnosno na predložene dokaze. Tužitelj posebno upire na povredu načela zakonitosti, načela materijalne istine, a i na povredu odredbe članka 19. Ustava Republike Hrvatske, koje su dovele do donošenja nezakonitih rješenja, kao i nezakonite presude.

5. Tužitelj dalje u žalbi iznosi razloge vezano uz dokaze koje je predlagao, a koji nisu prihvaćeni, a niti razmotreni tijekom provedenog poreznog nadzora, iako su vezani uz utvrđenje činjenica koje su u korist tužitelju, zbog čega smatra da je došlo do povrede načela pravičnosti i razmjernog postupanja, jer je narušena ravnoteža u postupku i u vezi procesnih pozicija stranaka.

6. Dalje u žalbi tužitelj upire na primjenu Opće uredbe o zaštiti podataka (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka kojim se štite svi građani Unije od povrede privatnosti podataka te uspostavlja jasni i dosljedniji okvir za poduzeća. S time u vezi ističe da, bez obzira što nije sastavio odgovarajuće potvrde o otkupu koje bi imale sve sastojke koje mora imati vjerodostojna knjigovodstvena isprava, trebalo je prihvatiti prijedlog da se na okolnost dokazivanja poslovnog odnosa s trećim osobama, pozove osnivač tužitelja IP, kao i drugi pobliže navedeni svjedoci. Tužitelj napominje da je načelo materijalne istine usko povezano s načelom pravičnosti. Zaključuje da nije niti morao imati podatke od prodavatelja informatičke opreme koju je on dalje preprodavao, jer ga u tom pravcu štiti navedena Uredba, a prema kojoj ne smije od fizičkih osoba uzimati osobne podatke ukoliko ih isti ne žele dati. Sukladno tome navodi da je bila dužnost javnopravnih tijela utvrditi bitne činjenice u vezi istinitosti kupnje i prodaje takve opreme, a posljedično i osnovanosti isplata na bankomatima i isplatama sitnog inventara na temelju drugih dostupnih činjenica i dokumentacije, npr. izlaznih računa koje dokazuju daljnju prodaju te informatičke i gaming robe i na temelju iskaza tadašnjeg direktora i osnivača društva, IP i drugih navedenih svjedoka, prije svega zaposlenika tužitelja u odlučnom razdoblju. Dodaje da je sukladno traženom dostavio i dokumentaciju koja se odnosi na rashode, koju tuženik nije prihvatio, iako daje jasan uvid u ispunjenje obveze. Slijedno tome da je nezakonit i zaključak suda da se radi o fiktivnoj kupnji razne informatičke i gaming opreme te da su sredstva podignuta sa računa tužitelja utrošena u gospodarske svrhe, tj. za podmirenje troškova društva.

7. Zaključno, tužitelj smatra da sud nije utvrdio pravo stanje stvari već je paušalno prihvatio navode i zaključke javnopravnih tijela, koja su propustila utvrditi bitne činjenice za donošenje zakonitih odluka, a što je dovelo do povrede načela zakonitosti, a i načela propisanih Zakonom o upravnim sporovima, a osobito načela slobodne ocjene dokaza propisanog u članku 9. tog Zakona.

8. Tužitelj predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu, te donese odgovarajuću odluku o predmetnoj upravnoj stvari, tj. preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, poništi tuženikovo rješenje od 31. srpnja 2024. i prvostupanjsko rješenje od 5. siječnja 2024. te tuženiku naloži da tužitelju naknadi trošak upravnog spora. Tužitelj u žalbi traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

9. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

10. Žalba nije osnovana.

11. Ispitujući zakonitost pobijane presude kao i postupka koji joj je prethodio sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, ovaj Sud ocjenjuje da žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

12. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor o čemu je sastavljen zapisnik 13. studenoga 2023., koji sadrži utvrđene nepravilnosti u poslovanju tužitelja, a na temelju kojeg je porezno tijelo donijelo prvostupanjsko rješenje od 5. siječnja 2024.

13. Tijekom provedenog poreznog nadzora utvrđeno je da su izvršene isplate na bankomatima u zemlji i inozemstvu, a gotovina je podizana kao opis materijalnih troškova, te je utvrđeno da tužitelj nije vodio urednu i vjerodostojnu dokumentaciju, niti je dokazao da je novac podizao sa žiro računa, već je jedini dokaz bio potvrda o otkupu, što je pobliže opisano u obrazloženju prvostupanjskog obrazloženja. Dalje je utvrđeno da je sav prihod ostvaren od raznih članarina, izrada web stranica, prodaje informatičke opreme tužitelj knjižio na žiro račun na temelju izlaznih računa iskazanih u poslovnim knjigama, ali tijekom postupka nije dokazao gotovinske isplate sa računa, iako je imao mogućnost sudjelovati u postupku, tj. izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima bitnim za pravilno rješavanje predmetne stvari, jer je u tom cilju tužitelju upućeni poziv na zaključni razgovor. Nadalje, iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj na kontu 2222-Dobavljači fizičke osobe, evidentirao otkup od fizičkih osoba za raznu informatičku robu, PC igrice, PlayStation uređaje, razne igrice, konzole, itd., a tom prilikom je izdavao potvrde o otkupu, ali bez prateće dokumentacije o stvarno provedenom otkupu. Također je provjerom u Informacijskom sustavu porezne uprave utvrđeno da niti jedan OIB na izdanim potvrdama o otkupu od strane tužitelja, ne postoji u bazi OIB sustava Republike Hrvatske, da u Registru stanovništva neke osobe niti ne postoje, a za one koje postoje nije naveden OIB, njihove adrese, niti je dostavljena dokumentacija koja bi dokazivala da su evidentirani troškovi sitnog inventara na kontu 4040 stvarno i nastali. Sljedno tome je porezno tijelo utvrdilo da je tužitelj fiktivno izdavao Potvrde o otkupu razne informatičke opreme.

14. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude naveo valjane, dostatne i argumentirane razloge za svoje zaključke i stajališta, na temelju kojih je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan, nakon razmatranja svih odlučnih činjeničnih i pravnih pitanja, odnosno provođenja cjelokupnog dokaznog postupka. Sud se u obrazloženju prvostupanjske presude poziva na mjerodavne odredbe Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 138/20. – dalje: ZPD), Zakona o porezu na dobit ("Narodne novine", broj: 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 148/13., 143/14., 50/16., 115/16., 106/18., 21/19., 32/20. i 138/20. ), Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22. – dalje: OPZ), te Zakona o računovodstvu ("Narodne novine", broj: 78/15., 134/15., 120/16., 116/18., 42/20. i 47/20. – dalje: ZOR). Sukladno pobliže navedenim odredbama, primijenjenim u konkretnom slučaju, sud ukazuje da se oporezivanje temelji na podacima iz knjigovodstva i evidencijama poreznog obveznika koje se vode u skladu s mjerodavnim zakonskim odredbama, ako okolnosti pojedinog slučaja ne upućuju na njihovu netočnost (članak 89. OPZ-a), a da je poduzetnik dužan organizirati prikupljanje i sastavljanje knjigovodstvenih isprava, vođenje poslovnih knjiga te sastavljanje godišnjih financijskih izvještaja na način da je moguće provjeriti poslovne događaje, financijski položaj i uspješnost poslovanja poduzetnika, u smislu članka 7. stavak 3. ZOR-a. Dalje se navodi što je knjigovodstvena isprava, odnosno vjerodostojna isprava u smislu mjerodavnih odredaba ZOR-a, uz zaključak da tužitelj ne posjeduje propisane knjigovodstvene isprave iz kojih bi se moglo nedvosmisleno utvrditi njezin materijalni sadržaj, tj. narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena, a niti je tijekom provedenog postupka tužitelj uspio potkrijepiti svoje tvrdnje odgovarajućim, prikladnim dokaznim sredstvima u vezi gotovinskih isplata sa računa, zbog čega je bilo osnove da mu se obračunaju navedene porezne obveze u iznosima pobliže naznačenim u prvostupanjskom rješenju.

15. Prvostupanjski sud je obrazložio razloge zbog kojih je prihvatio činjenice utvrđene tijekom poreznog nadzora, navodeći da porezno odlučne činjenice valja ocijeniti prema njihovoj ukupnosti i prosuđivati prema njihovoj gospodarskoj biti, a da u predmetnom slučaju utvrđene činjenice upućuju na osnovanost zaključaka poreznih tijela u vezi utvrđivanja poreznih obveza za predmetno razdoblje, jer pravilnost takvog utvrđenja tužitelj nije uspio osporiti.

16. U osvrtu na žalbene navode, valja reći da sud tijekom upravnog spora nije počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka, tj. nije postupao na način koji bi utjecao na donošenje pravilne i zakonite presude, a napominje se i da sud slobodno ocjenjuje dokaze i činjenice, uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio. Stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. S time u vezi se dodaje da tužitelj ni u tužbi , niti tijekom upravnog spora nije predlagao provođenje daljnjeg dokaznog postupka.

17. Neosnovan je i žalbeni navod tužitelja da je obrazloženje pobijane presude manjkavo, jer prema ocjeni ovoga Suda pobijana presuda sadrži valjane, dostatne i relevantne razloge, što znači da su izneseni zaključci i stajališta argumentirani na način koji isključuje bilo kakvu sumnju u donošenje arbitrarne sudske odluke.

18. Slijedom iznesenog, Sud je ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita, jer je donesena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava.

19. Stoga je, ovaj Sud, ocijenivši da tužitelj žalbenim navodima s uspjehom osporio zakonitost prvostupanjske presude, na temelju odredbi članka 135. stavka 1. ZUS -a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

20. Odluka o troškovima žalbenog postupka se temelji na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu 26. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović