REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-1/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika INA – Industrija nafte d.d. Zagreb, Ulica Većeslava Holjevca 10, OIB: 27759560625, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Orehovcu, odvjetniku iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: Pr-4/2024-47 od 30. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: Pr-4/2024-47 od 30. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ I. Obija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 210-340361-8904/13 od 24.10.2013., kojom je tuženik INA-Industrija nafte d.d. otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 210-340361/12-1 tužiteljici BV.

Utvrđuje se da radni odnos tužiteljice BV kod tuženika INA – Industrija nafte d.d. nije prestao.

Nalaže se tuženiku INA – Industrija nafte d.d. da tužiteljicu BV vrati na posao na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, znanju i iskustvu, u roku 8 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici BV da tuženiku INA – Industrija nafte d.d. naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu 4.024,47 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.10.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 8 dana.“

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se ona preinači na način da se kao osnovan prihvati njezin tužbeni zahtjev.

3. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka ( čl. 365. ZPP ), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

6.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge žaliteljice u dijelu u kojem sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 335. ZPP valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je sud prvog stupnja na ročištu za glavnu raspravu od 16. rujna 2025., na kojem je bila nazočna i tužiteljica, uredno odredio da će se ročište za objavu presude održati 30. listopada 2025. i da je to ročište i održano, a pobijana presuda objavljena i da je na tom ročištu bila nazočna i sama žaliteljica, a time što nije potpisala zapisnik sa tog ročišta nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer to nije bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, sve imajući u vidu da je taj zapisnik potpisan od suca suda prvog stupnja.

6.2. Osim toga, u odnosu na žalbene navode žaliteljice u dijelu u kojem ukazuje na razloge zbog kojih smatra da su postojali razlozi za izuzeće suca koji je postupao u ovom postupku, valja istaknuti da je o tom njezinom zahtjevu za izuzeće ( čl. 71. točka 7. ZPP) predsjednik suda prvog stupnja pravilno, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, odlučio rješenjem poslovni broj: 29 Su-536/2025-7 od 26. rujna 2005., pravilno zaključujući da nezadovoljstvo tužiteljice vođenjem postupka nije i ne može biti razlog za izuzeće, sve imajući pri tome u vidu i da tužiteljica svojim razlozima za izuzeće suca nije dovela u pitanje postojanje sumnje u pristranost uređujućeg suca ili je navela razloge zbog kojih smatra da isti ne može obavljati svoju sudačku dužnost.

6.3. Pri tome, u odnosu na ove žalbene navode žaliteljice valja istaknuti da niti činjenica da je sud prvog stupnja učestalo zakazivao ročišta za glavnu raspravu ne dovode u pitanje pristranost suca jer se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu u kojem je na temelju odredbe čl. 434. st. 1. ZPP propisano da će u postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova, radi čega je žalba tužiteljice neosnovana i u ovom dijelu.

6.4. Sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, nije povrijedio niti načelo procesne ravnopravnosti stranaka u postupku jer je strankama u postupku omogućio da iznesu sve činjenice i dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve, a činjenica što su iz određenih činjenica i dokaza izvedeni zaključci, koji su suprotni zaključcima tužiteljice nije povrijeđeno načelo procesne ravnopravnosti stranaka u postupku niti joj je povrijeđeno pravo na neovisno i nepristrano suđenje u ovom postupku koje bi bilo suprotno odredbi čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je ocjena provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP) pridržana za sud prvog stupnja.

6.5. Naime, suprotno žalbenim navodima tužiteljice sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 8. ZPP na koju sadržajno ukazuje u svojoj žalbi jer je procesno ovlaštenje suda prvog stupnja da odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je sud prvog stupnja, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i ovom sudu za to dao valjane i prihvatljive razloge.

6.6. Sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju također sadržajno ukazuje žaliteljica jer su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.7. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu žaliteljice u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo ocijeniti neosnovanom.

7. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti ni tužiteljica u svojoj žalbi.

8. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je nedopuštena Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj: 210- 340361-8904/13 od 24.10.2013., kojom je tuženik otkazao tužiteljici Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj: 210-340361/12-1 i da se posljedično tome utvrdi da joj radni odnos kod tuženika nije prestao i da se tuženiku naloži da tužiteljicu vrati na posao na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, znanju i iskustvu.

10. U ovom postupku, obzirom i na žalbene navode žaliteljice, nije sporno:

- da je tužiteljica kod tuženika bila u radnom odnosu od 1993.,

- da je u vremenskom razdoblju od 01.07.2008. do 01.05.2012. sa tuženikom imala sklopljen ugovor o radu za radno mjesto Savjetnika direktora u Sektoru marketinga odnosno Sektoru podrške maloprodaji (str. 222, 226 spisa),

- da joj je taj ugovor o radu tuženik, uslijed reorganizacije koja je stupila na snagu 01.05.2012., otkazao sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu Odlukom tuženika o otkazu sa ponudom izmijenjenog ugovora od 18.06.2012. ( str. 191- 192 spisa);

- da je tužiteljica prihvatila ponudu izmijenjenog ugovora o radu, dok je otkaz ranijeg ugovora o radu osporavala u sudskom postupku ali je njen tužbeni zahtjev odbijen pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-3309/2015 od 10.11.2021. (str. 1180-1197 spisa);

- da je nakon toga na temelju novo sklopljenog ugovora o radu broj: 210- 340361/12-1, sa primjenom od 01.05.2012. tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu Ekspert za podršku poslovanju u okviru Poslovne jedinice operativne podrške (Ugovor o radu – str. 15 spisa);

- da je kod tuženika s danom 01.01.2013. ponovno provedena nova reorganizacija, temeljem koje je tuženik 18.02.2013. donio Odluku o utvrđivanju viška od 458 radnika (list 103-109 spisa), a nakon toga i Program zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013. (list. 110-117 spisa);

- da je tuženik potom donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 210-340361-8904/13 od 24.10.2013., kojom je tužiteljici otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 210-340361/12-1 (list 19-20 spisa), utemeljenu na odredbi čl. 107. st. 1. točka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 49/09, 61/11, 82/12, 73/2013 i 93/2014 – dalje: ZR).

11. Sporno je, jesu li u ovom postupku ispunjeni uvjeti za otkaz tužiteljičina ugovora o radu utemeljenom na odredbi čl. 107. st. 1. točka 1. i 2. ZR i je li tuženik u postupku utvrđivanja viška radnika i donošenja programa njihovog zbrinjavanja postupio sukladno odredbama čl. 120., čl. 121. i čl. 122. ZR.

12. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje da je tuženik kao tužiteljičin poslodavac imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljici jer je radno mjesto tužiteljice Eksperta za podršku poslovanja u okviru Poslovne jedinice operativne podrške ukinuto nakon što je tuženik, prethodno, pravilno proveo postupak savjetovanja sa radničkim vijećem i prilikom reorganizacije od 1. siječnja 2013. te prilikom donošenja Odluke o utvrđivanju viška od 458 radnika i Programa zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013., kao i prilikom donošenja pojedinačne Odluke o otkazu tužiteljičina ugovora o radu.

12.1. Pri tome sud prvog stupnja zaključuje i da u okolnostima konkretnog slučaja tuženik, kao tužiteljičin poslodavac nije mogao tužiteljicu zaposliti na nekom drugom radnom mjestu prema njezinom obrazovanju i stručnosti jer su tuženikove interne procedure bile organizirane na način kako bi se osiguralo da su poduzete sve radnje kako bi se radnicima koji su utvrđeni kao višak (pa tako i tužiteljici) pokušao osigurati nastavak radnog odnosa na radnim mjestima za čije popunjavanje se javlja potreba, a što u konkretnom slučaju nije bilo moguće iako je tuženik aktivno poduzimao radnje na smanjenju broja otkaza i nastavku radnih odnosa nakon provedene reorganizacije, pri čemu sud prvog stupnja nadalje zaključuje da je teret dokaza da joj je poslodavac na temelju odredbe čl. 107. st. 4. ZR mogao omogućiti nastavak radnog odnosa na nekom drugom radnom mjestu na tužiteljici, a što ona u konkretnom slučaju nije dokazala, pri čemu se sud prvog stupnja pozvao i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revr-6/2018 od 26.11.2019.

13. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, ovakva činjenična utvrđenja suda prvog stupnja ( čl. 8. ZPP) i primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer je za to sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti niti žaliteljica izjavljenom žalbom.

14. Na temelju odredbe čl. 107. st. 1. točke 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), dok je odredbom stavka 2. ovog članka propisano da je poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, a odredbom stavka 4. ovog članka propisano je da je poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

15. Odredbom čl. 120. ZR propisano je:

„ (1) Poslodavac koji u razdoblju od devedeset dana namjerava utvrditi prestanak potrebe za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih će poslovno uvjetovanim otkazom otkazati ugovore o radu najmanje petorici radnika, dužan je pravodobno i na način propisanim ovim Zakonom savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma s ciljem otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika.

(2) U višak radnika iz stavka 1. ovoga članka ubrajaju se radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca.

(3) Poslodavac je dužan, u cilju provođenja obveze savjetovanja iz stavka 1. ovoga članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih će prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i radnim mjestima radnika za čijim će radom prestati potreba, kriterijima izbora radnika za čijim radom će prestati potreba, roku u kojem će prestati potreba za radom radnika te iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima.

(4) O provedenom savjetovanju iz stavka 1. ovoga članka poslodavac je dužan obavijestiti nadležnu javnu službu zapošljavanja i dostaviti joj podatke iz stavka 3. ovoga članka, podatke o trajanju savjetovanja s radničkim vijećem, rezultatima i zaključcima provedenog savjetovanja, te priložiti pisano očitovanje radničkog vijeća, ako mu je isto dostavljeno.

(5) Povezani poslodavac s vladajućim utjecajem ne može donijeti odluku koja će za posljedicu imati utvrđivanje kolektivnog viška radnika, ako povezani poslodavac pod njegovim vladajućim utjecajem o namjeravanoj odluci prethodno ne provede savjetovanje iz stavka 1. ovoga članka.“

16. Na temelju odredbe čl. 121. ZR propisano je:

„ (1) Poslodavac koji će i nakon provedenog savjetovanja utvrditi višak radnika u smislu odredbe članka 120. stavka 1. ovoga Zakona, dužan je izraditi program zbrinjavanja viška radnika.

(2) Program zbrinjavanja viška radnika, osim podataka iz članka 120. stavka 4. ovoga Zakona, mora sadržavati i:

1) mogućnost promjena u tehnologiji i organizaciji rada u cilju zbrinjavanja viška radnika,

2) mogućnost zapošljavanja radnika na drugim poslovima,

3) mogućnost pronalaženja zaposlenja kod drugog poslodavca,

4) mogućnost rada u nepunom radnom vremenu,

5) mogućnost prekvalifikacije ili dokvalifikacije radnika.“

17. Temeljem odredbe čl. 122. ZR propisano je:

„ (1) Program zbrinjavanja viška radnika poslodavac je dužan dostaviti radničkom vijeću i nadležnoj javnoj službi zapošljavanja.

(2) Radničko vijeće može nadležnoj javnoj službi zapošljavanja i poslodavcu uputiti svoje primjedbe i prijedloge o dostavljenom programu zbrinjavanja viška radnika.

(3) Poslodavac ne može provesti otkazivanje radnicima za koje je izrađen program zbrinjavanja viška radnika u roku od trideset dana od dana dostave programa nadležnoj javnoj službi zapošljavanja.

(4) Iznimno od stavka 3. ovoga članka nadležna javna služba zapošljavanja može naložiti odgodu provođenja otkazivanja svim ili pojedinim radnicima za koje je izrađen program zbrinjavanja viška radnika za najduže trideset dana, ako za to postoje opravdani važni gospodarski ili socijalni razlozi, ili ako će u odgođenom razdoblju na radnika primijeniti mjere aktivne politike zapošljavanja.“

18. Na temelju odredbe čl. 149. st. 1. ZR propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika.

19. Iz provedenih dokaza – Opisa zadataka i odgovornosti INA d.d. od 1. studenog 2011, 1. svibnja 2012 i 1. siječnja 2013. ( list 549 – 594 spisa), Sažetka pojednostavljenja organizacijske strukture tuženika od 12. prosinca 2012. ( list 303-323 spisa), iskaza svjedoka AV i DV jasno proizlazi zaključak da je unutar tuženika izvršena sveobuhvatna i detaljna analiza organizacijske strukture i poslovnih procesa, uz primjenu načela grupiranja usko povezanim procesa i aktivnost, uspostavljanja što pliće moguće organizacijske strukture, spajanje organizacijskih jedinica, brisanje svih menadžerskih pozicija koje ne donose značajnu dodanu vrijednost, brisanje organizacijskih jedinica s manje od 4 zaposlenika, harmoniziranje razina organizacijskih jedinica s načelima organizacijskog dizajna ovisno o složenosti posla i zahtjevima za uspostavljanje organizacijskih jedinica, brisanje Ureda direktora i prijenos aktivnosti i zaposlenika u organizacijske jedinice na nižim razinama ili u organizacijsku jedinicu sektora, a što je, između ostalog, za posljedicu imalo i ukinuće Poslovna jedinica operativne podrške u sklopu koje se nalazilo tužiteljičino radno mjesto i bez obzira što radno mjesto Eksperta za podršku poslovanju nije bilo navedeno u Katalogu poslova, ukidanjem te Poslovne jedinice ukinuto je i tužiteljičino radno mjesto Eksperta za podršku poslovanju, jer je po tužiteljičinom Opisu radnog mjesta (str. 230-231 spisa) određeno da se to radno mjesto nalazi upravo u sklopu ove ukinute Poslovne jedinice operativne podrške.

20. Posljedično tome, pravilan je i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, da je u konkretnom slučaju tuženik imao opravdan razlog za donošenje pobijane odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljičina ugovora o radu, utemeljen na odredbi čl. 107. st. 1. ZR jer je zbog organizacijskih razloga njeno radno mjesto ukinuto, kao uostalom i cijela organizacijska jedinica kojoj je ono pripadalo, a poslovi tog radnog mjesta se više ne obavljaju kao jedna cjelina u okviru zasebnog radnog mjesta.

20.1. Pri tome valja istaknuti, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, da je autonomno pravo poslodavca da organizira posao onako kako on smatra najučinkovitijim, što obuhvaća i njegovo pravo da poslove određenog radnog mjesta u cijelosti ili djelomično prebaci na ostala radna mjesta, u drugačijem obliku i opsegu zaduženja svakog od radnih mjesta u odnosu na raniju podjelu poslova. Dakle, pravo je poslodavca da odluči hoće li se određeni poslovi obavljati u sklopu zasebnog radnog mjesta ili će ti poslovi na neki drugačiji način biti raspoređeni između drugih radnih mjesta.

21. Osim toga, iz provedenih dokaza, a suprotno žalbenim navodima žaliteljice, jasno proizlazi i daljnji zaključak suda prvog stupnja da je tuženik prilikom donošenja sporne odluke vodio računa i o odredbi stavka 3. čl. 107. ZR jer iz Popisa radnika Sektora poslovnih analiza i podrške maloprodaji (str. 742-743 spisa) jasno proizlazi da je tužiteljica bila jedini radnik na radnom mjestu Eksperta za podršku poslovanju, pa u takvoj situaciji tuženik nije bio dužan, niti je to uopće bilo moguće, provoditi uspoređivanje između različitih radnika prema socijalnim kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR ( tako npr. i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-200/2013 od 14.10.2014.), a ni prema posebnim kriterijima koje je tuženik predvidio Odlukom o utvrđivanju viška radnika (kvaliteta rada i sl.). Uspoređivanje radnika primjenom ovih kriterija bio bi dužan izvršiti samo između onih radnika koji su radili na istim radnim mjestima, i to onda kada se broj izvršitelja na tom radnom mjestu umanjivao, a što kod tužiteljice nije bio slučaj kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

22. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, tuženik nije povrijedio niti odredbu stavka 4. ovog članka jer je tuženik sve radnike koji su bili utvrđeni viškom automatizmom uvrstio na internu burzu, a popunjavanje upražnjenih radnih mjesta se vršilo prvenstveno preko te interne burze, a tek podredno preko internih natječaja, a što jasno proizlazi usporedbom broja radnika ( viška) prema Odluci o utvrđivanju viška radnika od 18.02.2013. i Programa zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013. prema kojim je bio utvrđen višak 458 radnika, dok je u Programom zbrinjavanja obuhvaćeno 184 radnika, dakle tuženik je za 263 radnika uspio otkloniti potrebu za otkazivanjem, a činjenica što to nije uspio učiniti i u odnosu na tužiteljicu ne umanjuje zaključak suda prvog stupnja da je tuženik postupio sukladno odredbi čl. 107. st. 4. ZR, sve imajući pri tome u vidu i činjenicu da je na radniku, dakle tužiteljici teret dokaza ove tvrdnje da joj je tuženik, kao njezin poslodavac mogao omogućiti nastavak radnog odnosa na nekom drugom radnom mjestu ( tako npr. i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revr-6/2018 od 26.11.2019.), a što tužiteljica u ovom postupku nije uspjela dokazati, pa je njenu žalbu valjalo i u ovom dijelu ocijeniti neosnovanom.

22.1. Pri tome u odnosu na žalbene navode žaliteljice u kojima opetovano ukazuje na zapošljavanje LV, GV, BVJ, ĆV, UV, RV i ČV, kao mogućnost i njenog ponovnog zapošljavanja, valja istaknuti da je te njene žalbene navode (prigovore iznesene tijekom postupka) vrlo iscrpno ocijenio sud prvog stupnja tijekom ovog postupka i posljedično tome pravilno zaključio da LV, GV i BVJ nisu novozaposlene djelatnice tuženika, već su one bile u radnom odnosu kod tuženika i u vrijeme donošenja pobijane odluke, dok su ĆV i UV, sa tuženikom sklopili nove ugovore o radu oko tri mjeseca od donošenja pobijane odluke i te odluke, same za sebe, ne utječu na njenu valjanost sve imajući u vidu da je ĆV zasnovao radni odnos za radno mjesto Savjetnika direktora Sektora, dok je UV zasnovao radni odnos na radno mjesto Rukovoditelja službe za dugoročno planiranje i praćenje uspješnosti, a iz provedenih dokaza ne proizlazi da je u vrijeme uvrštavanja tužiteljice u Program zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013. i u vrijeme otkaza od 24.10.2013. postojala potreba za popunjavanjem tih konkretnih radnih mjesta odnosno da su u tom trenutku ona bila slobodna, sve imajući pri tome u visu i činjenicu da se UV već nalazio u radnom odnosu kod tuženika još od 2003., pa se ni u njegovom slučaju ne radi o novozaposlenom djelatniku.

23. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, sud prvog stupnja pravilno zaključuje i da je tuženik prije donošenja pobijane Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice broj: 210-340361-8904/13 od 24.10.2013. pravilno proveo i postupak savjetovanja sa radničkim vijećem ( čl. 149. st. 1. ZR) budući to jasno proizlazi iz sadržaja dopisa tuženika od 12.12.2012. (str. 35-42 spisa) prema kojem je tuženik radničkom vijeću dostavio prijedlog namjeravanih organizacijskih promjena sa datumom 01.01.2013. u svrhu provedbe savjetovanja, u kojem dopisu su pojašnjenja načela tih organizacijskih promjena i njihove posljedice (obrazloženo je koje organizacijske jedinice se brišu i kako će se to odraziti na postojeća radna mjesta), kao i dopisa od 29.01.2013. (str. 47-61 spisa) prema kojem je tuženik prije donošenja odluke o utvrđivanju viška radnika radničkom vijeću dostavio i nacrt te odluke radi provedbe savjetovanja, u kojem dopisu je pojašnjeno da je višak radnika posljedica reorganizacije koja je stupila na snagu 01.01.2013. jer je došlo do brisanja 68 organizacijskih jedinica i brisanja 30 Ureda direktora te promjene organizacije poslovanja, zbog čega se javio višak od 187 radnika za čijim poslovima je prestala potreba te su radna mjesta ukinuta ili integrirana u sadržaj drugih radnih mjesta, višak od 61 radnika koji su odbili ugovore o radu prema novom sustavu vrednovanja radnih mjesta te 210 radnika na radnim mjestima zamjenika voditelja BP i zamjenika voditelja PUO. U nacrtu odluke o utvrđivanju viška radnika je detaljno navedeno koji broj radnika i na kojem radnom mjestu je višak, a ujedno su navedeni i organizacijskih razlozi koji su doveli do tog viška. Također su objašnjeni i kriteriji koji će se uzeti u obzir kada na pojedinom radnom mjestu postoji više izvršitelja. Osim toga, takav zaključak suda prvog stupnja proizlazi i iz Očitovanja radničkog vijeća od 06.02.2013. (str. 1002-1004 spisa) prema kojem se radničko vijeće protivilo donošenju odluke o utvrđivanju viška radnika te dopisa tuženika od 28.05.2013. (str. 947-958 spisa) kojim je tuženik uz nacrt programa zbrinjavanja viška radnika pozvao radničko vijeće na davanje primjedbi i prijedloga, posebno u dijelu mjera radi sprečavanja ili ograničavanja otkaza ugovora o radu te dopisa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koje se očitovalo na ovu namjeru tuženika o otkazivanju ugovora radnicima koji su utvrđeni viškom na način da je HZZZ smatrao da je postupak zbrinjavanja viška radnika proveden u skladu sa čl. 120., čl. 121. i čl. 122. ZR i da Program zbrinjavanja viška radnika ima sve zakonom propisane elemente, a činjenica što se radničko vijeće nije suglasilo sa navedenim odlukama tuženika ( Odluka o utvrđivanju viška radnika od 18.02.2013. i Program zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013.) oko provođenja postupka reorganizacije, utvrđivanja viška radnika i izrade programa zbrinjavanja viška radnika ne čini te akte nevaljanima budući se radničko vijeće ne mora usuglasiti sa reorganizacijom, viškom radnika ni sa programom zbrinjavanja viška radnika već je bitno da je radničkom vijeću, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, poslodavac omogućio održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja dajući ovom sudu vrlo jasne i iscrpne razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti ni žaliteljica podnesenom žalbom, pa je žalbu tužiteljice valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

23.1. U prilog takvog zaključka, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, govori i činjenica da je sindikat osnovan kod tuženika podnio tužbu protiv tuženika kod Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: Pr-2581/2014 radi utvrđenja ništetnosti Odluke o utvrđivanju viška radnika od 18.02.2013. i Programa zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013., ali je tu tužbu tužitelj i povukao, te činjenica da je Državni inspektorat podigao optužni prijedlog protiv tuženika i AV jer radničkom vijeću nisu dani potrebni podaci u postupku donošenja Odluke o utvrđivanju viška radnika od 18.02.2013., zbog nedostavljanja podataka radničkom vijeću, ali je i taj optužni prijedlog odbačen, što samo govori u prilog zaključku suda prvog stupnja da je postupak savjetovanja sa radničkim vijećem ( čl. 149. st. 1. ZR) pravilno proveden.

24. U odnosu na ostale žalbene navode žaliteljice, koje opetovano ponavlja i u svojoj žalbi, valja još istaknuti da u okolnostima konkretnog slučaja, na (ne)osnovanost njenog tužbenog zahtjeva ne utječu činjenice kojima osporava pravilnost ranijih odluka tuženika donesenih prilikom njenog ranijeg raspoređivanja na radno mjesto Eksperta za podršku poslovanju, kao ni na navodni mobbing prilikom premještaja na novu lokaciju rada (prljavi tepisi i sl.) jer je u svezi sa time tužiteljica protiv tuženika vodila radne sporove kod Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojevima: Pr-2587/2012 i Pr-764/2013 u kojima nije uspjela, pa imajući u vidu ovu nespornu činjenicu i činjenice utvrđene u ovom postupku da je do otkaza njenog ugovora o radu došlo zbog provedene reorganizacije kod tuženika i posljedično prestanka potrebe za njezinim radnim mjestom, to je posljedično tome, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, pravilan i daljnji zaključak suda prvog stupnja da ova Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljici nije posljedica šikanoznog postupanja tuženika, radi čega je žalba žaliteljice neosnovana i u ovom dijelu.

25. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine “, broj: 138/23 - dalje: Tarifa) pravilno odlučio i o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao dovoljno jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti ni žaliteljica svojom žalbom, pa je žalbu žaliteljice valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

26. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tome nije počinio one bitne povrede parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivala tužiteljica, a niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tužiteljice i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 26. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris