REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli-Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-247/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, Varaždin, Graberje 4/I, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, zastupane po punomoćnicima OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o.,, Zagreb, Lopašićeva 6 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-273/2019-23 od 18. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-273/2019-23 od 18. prosinca 2025.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja presuđeno je:
"
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 3210294671 od 26.7.2007. sklopljen između tužitelja HN, iz [adresa] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Paromlinska 2, Zagreb, solemniziran po javnom bilježniku Rankici Benc iz [adresa], pod brojem OV-6257/2007 od 1.8.2007., u čl. 2., a koji glasi:
"…redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…."
te u čl. 7., a koji glasi:
"…za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta kroz rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete kroz rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta kroz rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora",
te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 7., koji glasi: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja za CHF".
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb da tužitelju HN, OIB: [osobni identifikacijski broj],
[adresa], isplati iznos od 7.044,45 EUR (slovima: sedamtisućačetrdesetičetri eura i četrdesetipet centi) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
na iznos od 115,51 EUR sa kamatom od 02.04.2011. do plaćanja;
na iznos od 108,79 EUR sa kamatom od 02.05.2011. do plaćanja;
na iznos od 110,00 EUR sa kamatom od 02.06.2011. do plaćanja;
na iznos od 138,52 EUR sa kamatom od 02.07.2011. do plaćanja;
na iznos od 141,30 EUR sa kamatom od 02.08.2011. do plaćanja;
na iznos od 159,58 EUR sa kamatom od 02.09.2011. do plaćanja;
na iznos od 172,71 EUR sa kamatom od 02.10.2011. do plaćanja;
na iznos od 134,26 EUR sa kamatom od 02.11.2011. do plaćanja;
na iznos od 132,84 EUR sa kamatom od 02.12.2011. do plaćanja;
na iznos od 131,82 EUR sa kamatom od 02.01.2012. do plaćanja;
na iznos od 138,13 EUR sa kamatom od 02.02.2012. do plaćanja;
na iznos od 143,64 EUR sa kamatom od 02.03.2012. do plaćanja;
na iznos od 144,37 EUR sa kamatom od 02.04.2012. do plaćanja;
na iznos od 140,57 EUR sa kamatom od 02.05.2012. do plaćanja;
na iznos od 143,14 EUR sa kamatom od 02.06.2012. do plaćanja;
na iznos od 144,89 EUR sa kamatom od 02.07.2012. do plaćanja;
na iznos od 141,94 EUR sa kamatom od 02.08.2012. do plaćanja;
na iznos od 142,71 EUR sa kamatom od 02.09.2012. do plaćanja;
na iznos od 140,50 EUR sa kamatom od 02.10.2012. do plaćanja;
na iznos od 135,70 EUR sa kamatom od 02.11.2012. do plaćanja;
na iznos od 140,81 EUR sa kamatom od 02.12.2012. do plaćanja;
na iznos od 143,26 EUR sa kamatom od 02.01.1013. do plaćanja;
na iznos od 141,55 EUR sa kamatom od 02.02.2013. do plaćanja;
na iznos od 131,91 EUR sa kamatom od 02.03.2013. do plaćanja;
na iznos od 140,10 EUR sa kamatom od 02.04.2013. do plaćanja;
na iznos od 140,81 EUR sa kamatom od 02.05.2013. do plaćanja;
na iznos od 137,60 EUR sa kamatom od 02.06.2013. do plaćanja;
na iznos od 127,62 EUR sa kamatom od 02.07.2013. do plaćanja;
na iznos od 127,37 EUR sa kamatom od 02.08.2013. do plaćanja;
na iznos od 129,82 EUR sa kamatom od 02.09.2013. do plaćanja;
na iznos od 133,75 EUR sa kamatom od 02.10.2013. do plaćanja;
na iznos od 139,19 EUR sa kamatom od 02.11.2013. do plaćanja;
na iznos od 136,38 EUR sa kamatom od 02.12.2013. do plaćanja;
na iznos od 138,37 EUR sa kamatom od 02.01.2014. do plaćanja;
na iznos od 106,50 EUR sa kamatom od 02.02.2014. do plaćanja;
na iznos od 107,79 EUR sa kamatom od 02.03.2014. do plaćanja;
na iznos od 110,51 EUR sa kamatom od 02.04.2014. do plaćanja;
na iznos od 109,62 EUR sa kamatom od 02.05.2014. do plaćanja;
na iznos od 106,61 EUR sa kamatom od 02.06.2014. do plaćanja;
na iznos od 105,64 EUR sa kamatom od 02.07.2014. do plaćanja;
na iznos od 106,08 EUR sa kamatom od 02.08.2014. do plaćanja;
na iznos od 109,50 EUR sa kamatom od 02.09.2014. do plaćanja;
na iznos od 112,38 EUR sa kamatom od 02.10.2014. do plaćanja;
na iznos od 111,78 EUR sa kamatom od 02.11.2014. do plaćanja;
na iznos od 114,29 EUR sa kamatom od 02.12.2014. do plaćanja;
na iznos od 112,38 EUR sa kamatom od 02.01.2015. do plaćanja;
na iznos od 247,69 EUR sa kamatom od 02.02.2015. do plaćanja;
na iznos od 116,30 EUR sa kamatom od 02.03.2015. do plaćanja;
na iznos od 116,32 EUR sa kamatom od 02.04.2015. do plaćanja;
na iznos od 116,32 EUR sa kamatom od 02.05.2015. do plaćanja;
na iznos od 116,32 EUR sa kamatom od 02.06.2015. do plaćanja;
na iznos od 116,32 EUR sa kamatom od 02.07.2015. do plaćanja;
na iznos od 116,32 EUR sa kamatom od 02.08.2015. do plaćanja;
na iznos od 116,32 EUR sa kamatom od 02.09.2015. do plaćanja,
u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorene valute u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.695,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."
2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik.
3. U toč. I.II i IV tuženik podnosi pravovremenu žalbuzbog tnihnih povreda odredaba kaznneog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbene zahtjeve tužitelja odbije uz naknadu troška tuženiku, podredno presudu ukinuti i vratiti predmet na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, uz trošak sastava žalbe.
4. Žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).
5. Na žalbu nije odgovoreno.
6. Žalba tuženika nije osnovana.
7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredbi parničnog postupka ( čl. 365. ZPP-a) ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna.
8. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a obzirom da su pobijanom presudom navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, kao što ni o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi kao sadržaj isprave i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.
8.1. Uz to, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu iz čl. 354. st.1. u vezi odredbe čl. 8. ZPP-a obzirom na procesno ovlaštenje suda prvog stupnja da odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane. Prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka što je sud prvog stupnja i primjenom ove zakonske odredbe i učinio. Pri tome nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st.1. u vezi odredbe čl. 388. st.4. ZPP -a obzirom je obrazloženjem presude u dovoljnoj mjeri izloženi zahtjevi stranaka i činjenice koje su iznijete, kao i dokazi koji su predloženi, a vezano za činjenice koje je sud utvrđivao te zašto i kako ih je utvrdio.
8.2. Obzirom i na žalbene navode valja navesti da tuženiku nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer pobijana presuda sadrži pravilne razloge ( čl. 338. st.4. ZPP -a), a time što nisu prihvaćeni njegovi određeni dokazni prijedlozi nije povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje, već to za posljedicu može imati pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što u predmetu i nije učinjeno. Posljedično tome žalbom se tuženik neosnovano poziva na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluka poslovni broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/21 jer su navedena pravna shvaćanja izražena u odnosu na nešto drugačije činjenično pravno utvrđenje.
8.3. Bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a nije počinjena ni u dijelu u kojem je odlučeno o statusu tužitelja kao potrošača , obzirom i sud prvog stupnja suprotno žalbenim navodima, u tom dijelu je dao jasne razloge i o toj spornoj činjenici je i pravilno odlučeno temeljem sadržaja navedenog Ugovora o namjenskom kreditu i iskazu samog tužitelja. Pri tome Ugovorom o kreditu je i navedena namjena kredita kupnja stana, dok u odnosu na druge razloge i tuženik nije dao nikakve prijedloge radi tog utvrđenja. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018 teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne na tužitelju, pa posljedično tome valja i zaključiti da tuženik tu činjenicu nije uspio dokazati tijekom postupka, kao i što na osnovi toga nije predložio dokaze, pa je posljedično tome i iz ovog razloga žalba tuženika u tom dijelu neosnovana.
8.4. Sud prvog stupnja nije počinio ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. toč. 2.,4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a ( čl. 365. st.2. ZPP-a), pa je i u dijelu u kojem se ukazuju neupitne povrede postupka žalbe valjalo cijeniti u cijelosti neosnovanom. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obzirom da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih od strane stranaka ( čl. 7. i 8. ZPP -a), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, za što je i dao jasne i zakonom osnovane razloge, koje tuženik žalbom i nije umanjio.
9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 7.7044,45 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom osnovom, da je tuženik novčani iznos više naplatio temeljem ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli koja je sadržana u ugovoru o namjenskom kreditu broj 3210294671 od 26. srpnja 2007., a koji iznos nije uzet u obzir prilikom zaključenja Dodatka ugovora o kreditu od 1. veljače 2016., koji je i zaključen temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne Novine 102/15- dalje ZID ZPK/15), a kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro sve po pravilima po stjecanju bez osnove, utemeljena na pravnom shvaćanju izraženom u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., kao i zahtjev za isplatom iznosa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izraženoj u valutu Euro u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF.
10. U ovom postupku i nije bilo sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 26. srpnja 2007. i sklopljen ugovor o namjenskom kreditu u svrhu kupnje stana, kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 62.950 CHF po srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke na dan isplate kredita, kao i da je ugovorena čl. 2. redovna kamatna stopa koja je tijekom ustrojenja tog postojanja obveze na tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika, dok je i čl. 7. ugovoreno da se slučaj izmjene redovne kamatne stope korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta i obvezuje se plaćati tako izmijenjene anuitete, te je i ugovorena valuta u CHF prema kojoj je granica vezana za navedenu valutu. Nije sporno i da je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu 1. veljače 2016. prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., nakon konverzije kredita nominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Euro.
11. Tijekom postupka, a i u ovom dijelu žalbenog postupka sporno je da li je ugovorna odredba na ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna, kao i da li je ništetna ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta i temeljem odluke kamatnih stopa tuženika, kao i pravo tužitelja na isplatu tog novčanog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koji je tuženik naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove prema čl. 111 i čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23- dalje ZOO ), sporan je i status potrošača tužitelja, kao i prigovor tuženika da je sud prvog stupnja odlučujući o visini zahtjeva trebao uzeti u obzir i tzv. "negativne razlike" u odnosu na koje je tužitelj temeljem ništetnih odredbi manje platio obzirom na promjenu tečaja, kao i pravo tužitelja na isplatu obzirom na sklopljen Dodatak ugovora o kreditu od 1. veljače 2016., temeljem kojih je izvršena konverzija kredita ugovorena s valutnom klauzulom CHF u valutu EUR.
12. Odlučujući o tim spornim pitanjima, kao i osnovanosti zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud je i nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP-a), prihvatio zahtjev tužitelja u odnosu na iznos koji tuženik nije uzeo u obzir prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu od 1. veljače 2016., temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog s valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, zaključujući i u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva, da proizlazi iz pravnog shvaćanja izraženih pravomoćnim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača, vođenim kod Trgovačkog suda ( u kojem je i sudjelovao i tuženik i to presuda Gž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno ništetnom promjena kamatne stope sukladno odluci banke, kao i presudom Visokog Trgovačkog suda Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno prigovaralo, niti je tuženik tužitelja, kao potrošača, kao i druge potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke. Sve to sukladno odredbama čl. 81. , čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03) u to vrijeme važećeg, a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09- dalje: ZZP/07), te da se i prema odredbi čl. 502.c ZPP -a fizičke i pravne osobe mogu i u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe čl. 502. st.1. ZPP -a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i pravo osoba koje je tužitelj ovlašten št ititi, pa je u tom slučaju sud vezano uz utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a upravo da se i na ta utvrđenja tužitelj i tužbom poziva.
12.1. .Vezano za navedene odredbe prvostupanjski sud i navodi da to ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u konkretnoj parnici, već da je na tuženiku, kao trgovcu, u odnosu na kojeg je, kao tuženika, vođen navedeni kolektivni spor i donesena pravomoćna presuda, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti na konkretan ugovor. Time da je tuženik trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat nad kojim se temelji pravno utvrđenje iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu primjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora i te odredbe o valutnoj klauzuli o CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Time je i tuženik trebao dokazati da se pregovaralo sa tužiteljem kao potrošačem o tim odredbama, a zbog čega se ne bi mogle smatrati nepoštenim. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključiti niti iz isprava, kao i iz iskaza tužitelja, da nije imao mogućnost pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi i da mu je ponuđeno upravo sklapanje ugovora kojim je glavnica vezano uz valutu CHF, i da mu nije predočeno pod kojim uvjetima će se mijenjati kamatna stopa, niti da HNB ne štiti teča j valute CHF, time je i pristao na sklapanje dodatka ugovora o kreditu jer su mu rate od početnih cca 2.000,00 HRK povećane u jednom periodu i na 4.000,00 HRK. Tuženik da nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ovog ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, te da su mu i učinili te odredbe razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, kako se to razmatra u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, i tako i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Time, obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda Trgovačkog suda, smatra da pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st.1. u vezi sa čl. 1111. st.1. ZOO. Prejudicirajući i odredbu čl. 19. c. st.1. toč.1. i 2. i čl. 19.e. st.7. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i da iz ugovora proizlazi da je prihvaćena konverzija i da je izmijenjena odredba iz osnovanog ugovora i to u valutu kredita, te je izmijenjen iznos neotplaćenog kredita, pozivom i na odluku Vrhovnog suda Gos 1/2019 prema kojem stavu o sporazumu o konverziji sklopljen na osnovu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju i na pravne učinke, kao i odluke Europskog suda u predmetu C -118/17 kojim je zauzeto pravno shvaćanje da su okolnosti koje su određene ugovorne obveze putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Nadalje, da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno stranke riješile pitanje ugovornih odredbi koje su u Ugovoru o kreditu u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti ništetnost utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Kako je utvrđena ništetnost spomenutih odredba ugovora o kreditu , isti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Provedenim vještačenjem , na koje u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbi, utvrđeno je i da je do 30.9.2015., tužitelj više uplatio iznos od 1.597,18 koji se odnosi na kamatne stope, a iznos od 7.919,49 eur zbog promjene tečaja CHF (ukupno 9.516,68 eur), prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik priznao tužitelju preplaćeni iznos od 4.554,95 eura, a o tom pretplatnom i zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 2.082,72 eura, te je nalazom utvrđena razlika u iznosu od 2.472,23 eura, pa je preostala razlika više plaćenog 7.044,45 eura ( 9.516,68 – 2.472,23), pa je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos o dospjelosti te isplate primjenom odredbe čl. 1115 ZOO-a. Na matematički izračun stranke nisu imale primjedbi.
13. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok iznosi pet godina, a pozivom i na presude Visokog trgovačkog suda u odnosu na utvrđenje povrede prava potrošača vezano za pravomoćnu presudu od 13. lipnja 2014. u odnosu na koje teče rok zastare, a tužba je podnesena 25. travnja 2019., zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope i nije nastupila, dok u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu vezano za glavnicu švicarski franak, ta je ništetnost utvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda od 14. lipnja 2018., pa i u odnosu na taj dio zastara nije nastupila. Kako je i tuženik, kao stjecatelj, nepošten od dana stjecanja, tada je i odredbom čl. 1111. st.1. ZOO-a i odlučeno da se treba vratiti od dana stjecanja. Odluka o zateznim kamatama u skladu je sa odredbom čl. 29. st.2. ZOO-a.
14. Pravno je shvaćanje prvostupanjskog suda kao i primjena materijalnog prava koje su temeljene na pravno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP-a), a koja se odnose na utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, posljedično tome, isplati iznosa … pripadajućom zateznom kamatom, prihvaća i ovaj sud obzirom da do nije dovedeno u dvojbu niti žalbom tuženika, cijeneći i da je za taj dio zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud i dao jasne i na zakonu osnovane razloge.
15. Naime, u odnosu na žalbene razloge tuženika, u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi sadržane u navedenom Ugovoru o kreditu, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 138. a ZZK, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor ( tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ( ništetnosti navedene odredbe) ocijenio osnovanim.
16. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, valja istaknuti da se zapravo radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO/05, kao dispozitivnim odredbama koja se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno, budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO/05, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u čl. 22. stavku 1. ZOO/05, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. stavka 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO/05, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Posljedično tome, ocjena je ovog suda, kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio o ništetnosti i ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.
17. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje više naplatio s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli, a koje joj tuženik nije obračunao prilikom sklapanja Dodatka ugovora o kreditu od 12. siječnja 2016., kojim je između stranaka u postupku izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, unatoč tome što je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika 1. veljače 2016., sklopljen navedeni Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, a sve prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o.
18. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019- 36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku ( kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banake, kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.
18.1. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
18.2. Time, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
18.3. Osim toga, sklapanjem navedenog sporazuma ( Dodatka) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Ovo iz raz loga što je to, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.
18.4. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla ovih svojih prava, koje u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 po trošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
18.5. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak ), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.
18.6. Osim toga, ovakvo pravno shvaćanje proizlazi i iz pravog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. prema kojem „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“
19. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, koje ni svojom žalbom nije uspio dovesti u dvojbu žalitelj, da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita obzirom da prilikom izvršene konverzije nisu uzeti u obzir svi oni iznosi više plaćeni s osnove ovih ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promijenljivoj kamatnoj stopi ukupnom iznosu od 7.044,45 eura i da posljedično tome sklapanjem navedenog Dodatka nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je s ove osnove ostao ovaj preplaćen iznos od 7.044,45 eura, ocjena je i ovog suda, da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu ukupnog iznosa od 7.044,45 Eur po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo i u ovom dijelu ocijeniti neosnovanom.
19.1. Osim toga, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada.
20. Pri tome, valja istaknuti i da sud prvog stupnja prilikom navedenog obračuna, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno nije uzeo u obzir ( prihvatio prijedlog tuženika) i tzv.“negativne razlike“ jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. proizlazi, da ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 336. i 337. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF.
20.1. Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu i kamatnu stopu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Istina, pri tome valja istaknuti da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zauzeto suprotno pravno shvaćanje - da se kod tzv. negativne tečajne razlike uopće ne radi o potraživanju tuženice kao banke nego su sudovi dužni temeljem prigovora tuženice u odnosu na visinu zahtjeva izračunati i iznose kada je tečaj CHF bio manji od početnog i takve iznose oduzeti od potraživanja tužitelja koji je postavio tužbeni zahtjev samo u odnosu na iznose kada je tečaj CHF bio viši od početnog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Međutim, ovo pravno shvaćanje je promijenjeno navedenom presudom Vrhovnog suda donesenoj u proširenom vijeću, pa je odlučujući o ovom prigovoru tuženika sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pravilno odlučio, sve imajući pri tome na umu nesporno utvrđenu činjenicu da tuženik tijekom postupka nije istaknuo ni protutužbeni zahtjev, a niti prigovor protiv prijeboja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.
20.2. Osim toga, treba ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na u žalbi navedene odluke Suda EU.
21. U odnosu, pak, na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da žalba tuženika nije osnovana niti u ovom dijelu jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su -IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanima u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2023., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, koji nisu uzeti u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.
22. Time je i, obzirom na uspjeh u sporu pravilno odlučeno primjenom čl. 154. ZPP -a o troškovima postupku.
23. Obzirom na prethodno navedeno, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika te na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi, kao u izreci pod točkom I. ove presude.Tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je zahtjev za naknadu troškova ovog žalbenog postupka (čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP).
Pula – Pola, 26. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Nataša Babić
