Poslovni broj: Usž-4337/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Imonu Choudhuryju, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Gajski, Grlić, Prka i partneri d.o.o. iz Zagreba, Ribnjak 12-14, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-3276/2023-34 od 7. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-3276/2023-34 od 7. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/383, urbroj: 513-04-23-2 od 31. siječnja 2023. te se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.
2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Koprivnica, klasa: UP/I-471-02/22-01/72, urbroj: 513-07-06-22-02 od 13. rujna 2022., kojim je tužitelju utvrđen porez na dohodak te obveza poreza i prireza na dohodak za 2017. u ukupnom iznosu od 145.222,42 eura.
3. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga te prvenstveno ističe kako se pobijana odluka temelji isključivo na pretpostavci da dokumentacija koju je tužitelj dostavio te iskazi tužitelja i svjedoka nisu vjerodostojni. Sud pisani ugovor o zajmu vrednuje samo temeljem navodno proturječnih iskaza tužitelja i svjedoka dok je u potpunosti izostala ocjena samog ugovora o zajmu koji sadrži sve potrebne i nužne sastojke sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima pa se, unatoč mogućim nepodudarnosti u personalnim dokazima, ne može zaključiti kako se radi o nevjerodostojnoj dokumentaciji. Upravo suprotno tužitelj i svjedoci iznijeli su logična objašnjenja činjenica koja nisu proturječna ni međusobno niti su proturječna drugim provedenim dokazima, a eventualne nepodudarnosti mogu se pripisati proteku vremena. Iz provedenih dokaza, a osobito iz iskaza svjedoka ZZ, FZ i LZ jasno proizlazi da tužitelj nije bio stvarni stjecatelj spornog iznosa nego posrednik kojemu je novac isplaćen isključivo radi realizacije poslovnog pothvata, odnosno kupnje trgovačkog društva u Hrvatskoj koje se bavilo preradom metalnog otpada. Kako je preuzimanje trgovačkog društva propalo tužitelj je cjelokupni iznos vratio, a što isključuje mogućnost da se radi o njegovom dohotku ili imovinskom povećanju. Ističe kako je temeljem sklopljenog ugovora o zajmu nesporno zaprimio predmetni novčani iznos na svoj račun te slijedom izričite upute ZZ i FZ, a nakon što se odustalo od kupoprodaje društva Metalmont, taj iznos u cijelosti podigao i vratio istim osobama sukladno uputama koje je dobivao od svojih zajmodavaca. Iz iskaza LZ, FZ i ZZ proizlazi kako tužitelj nije sudjelovao u pregovorima niti u bilo kakvim dogovorima oko kupoprodaje društva niti je bio upoznat s pojedinostima tog poslovnog pothvata zbog čega nije znao objasniti visinu, broj, niti opise uplata. Njegova uloga bila je ograničena na pružanje tehničke pomoći svom polubratu. Tužitelj naglašava kako činjenično stanje je nepotpuno i pogrešno utvrđeno jer sud nije dao odgovarajući težinu činjenici da je uloga tužitelja bila isključivo tehničke prirode i to omogućiti prijenos sredstava prodavatelju trgovačkog društva, budući da SZ i LZ nisu imali otvorene račune u Hrvatskoj. Također navodi kako je pogrešno primijenjena odredba članka 11. Općeg poreznog zakona jer gospodarska bit predmetne transakcije je bila privremeni prijenos sredstava radi kupoprodaje trgovačkog društva, a ne ostvarenje prihoda ili povećanje imovine tužitelja. Slijedom svega navedenog predlaže usvojiti predmetnu žalbu, preinačiti presudu Upravnog suda u Splitu te poništiti osporeno rješenje tuženika, a podredno poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim odredbom članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
7. To stoga jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 49. stavak 3. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene i javne rasprave čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora. Prvostupanjski je sud nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavak 3. ZUS-a obzirom na utvrđeno činjenično stanje kao i primjenu materijalnog prava pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.
8. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Koprivnica obavilo porezni nadzor poreza na dohodak po članku 88. Zakona o porezu na dohodak za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2017., o čemu je sastavljen zapisnik od 28. srpnja 2022. Temeljem utvrđenja iz poreznog nadzora tužitelju su utvrđene dodatne obveze poreza i prireza na dohodak od drugog dohotka za 2017. godinu u ukupnom iznosu od 145.222,42 eura.
9. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja te primjenom mjerodavnih propisa prvostupanjski sud je prihvatio zaključke tuženika navedene u osporenom rješenju te su u pravilno provedenom postupku nadzora utvrđeni ukupni primitci tužitelja u 2017. godini kao i ukupni izdaci tog poreznog razdoblja, a što znači da je u postupku utvrđen dohodak po osnovi razlike između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka te dokazane visine sredstava za njeno stjecanje i stjecanje tih izdataka temeljem odredbe članka 76. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 115/16.).
10. Ocjenjujući osnovanost žalbe sud nalazi da u istoj tužitelj ponavlja sve tužbene prigovore kao i žalbene prigovore iznesene tijekom upravnog postupka na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i povrede pravila postupka u odnosu na koje prigovore je detaljno obrazloženo prvostupanjskim rješenjem te su dani valjani razlozi za neuvažavanje istih prigovora, koji su utemeljeni na činjeničnim utvrđenjima tijekom poreznog nadzora. Također i prvostupanjski sud je detaljno analizirao provedeni dokazni postupak analizirane su priložene isprave i izvedeni dokazi te je po izvođenju dokaza saslušanjem tužitelja i predloženih svjedoka u upravnom sporu našao osnovanim zaključak poreznog tijela da tužitelj nije predočio vjerodostojnu materijalnu dokumentaciju, a koja bi dovela do ukidanja ili umanjenja utvrđene porezne obveze.
11. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj putem bankovne transakcije na račun otvoren kod Podravske banke d.d. primio iz inozemstva novčana sredstva u ukupnom iznosu od 314.000,00 eura od čega 299.920,00 eura doznačila je njemačka tvrtka u vlasništvu FZ, a iznos od 23.500,00 eura njemačka tvrtka u vlasništvu ZZ. Nastavno tužitelj nije osporio činjenicu da je u nadziranom razdoblju dio sredstava od 40.000,00 eura doznačio sa svrhom pomoć u korist računa otvorenom u banci u Sloveniji i vlasnik kojeg je FZ, a iznos od 273.990,00 eura podigao je u gotovini. Tužitelj navodi da se u konkretnom slučaju radi o zajmu temeljem zaključenog ugovora o zajmu od 10. lipnja 2017., kojeg je sklopio sa zajmodavcem društvom NB Betriebsgesellschaft mbH vlasnika FZ, a koja pozajmica je dana s ciljem kupnje firme koja se bavi otpadom i preradom sirovih metala ali da do kupoprodaje nije došlo zbog čega je novac djelo vratio u gotovini, a dijelom bankovnom transakcijom direktoru FZ na njegov račun otvoren u banci u Sloveniji.
12. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je tužitelj Podravskoj banci d.d. te u tijeku nadzora kao i pred prvostupanjskim sudom davao kontradiktorne izjave o svrsi primljenih uplata i isplata, a dokumentaciju je dostavljao tek po pozivu inspektora, a ni jedna isprava nije ovjerena kod javnog bilježnika pa se ne može nedvojbeno utvrditi da je dokumentacija nastala u vrijeme predmetnih transakcija, a ne podudaraju se iznosi uplaćenih i navodno vraćenih zajmova, svrha uplata ne deviznim doznakama se ne slažu s predočenim ugovorom te u ugovoru nisu navedeni svi bitni elementi (namjena zajma navodno opunomoćenje za kupovinu firme) ili ako su i navedeni nisu životno uvjerljivi jer je za povrat značajnog iznosa gotovog novca tužitelj jamči svom svojom imovinom, a koju ne posjeduje. Tužitelj i svjedoci saslušani pred sudom nisu ostavili dojam kazivanja istine vezano za svrhu izvršenih uplata i isplata, a njihovi iskazi su proturječni sadržaju pisanih dokaza koji su sastavni dio zapisnika o poreznom nadzoru, čiji je sadržaj pojedinačno i u njihovoj ukupnosti porezno tijelo detaljno analiziralo.
13. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je utvrđeno da se u dokazane primitke tužitelja ne priznaje priljev novčanih sredstava na njegov devizni račun u Podravskoj banci d.d. jer isti ne potječu iz dokazanog izvora, stoga nisu priznati primitci u iznosu od 314.420,14 eura jer za predmetne uplate nije predočena vjerodostojna dokumentacija. Od ukupno doznačenog iznosa iznos od 40.000,00 eura tužitelj je doznačio u korist računa u Sloveniji dok je ostatak podignut u gotovini. Stoga podignuta gotovina sa tekućeg računa u Podravskoj banci u iznosu od 273.990,00 eura za koju porezni obveznik – tužitelj ne može dokazati da je upotrijebio za povećanje imovine smatra se utrošenom za izdatke koji nisu poznati poreznom tijelu, a utvrđeno je da nema dokaza da je taj iznos tužitelj vratio društvu NB Betriebsgesellschaft mbH. Stoga predmetni iznos predstavlja nerazmjer imovine u 2017. godini.
14. Slijedom svega navedenog ovaj Sud je ocijenio da je pobijana presuda zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja tako i s osnove primjene mjerodavnog prava pa je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a trebalo žalbu odbiti i potvrditi osporavanu prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 25. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
