Poslovni broj: Usž-4125/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Željke Zrilić Ježek i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članice vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Obrtničko-uslužna zadruga RADNIK sa sjedištem u Kninu, Trg Oluje 14, OIB: 77115478768, zastupan po opunomoćeniku Mariju Boniću, odvjetniku u Zagrebu, Gredička 23, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjsku upravni postupak, Zagreb, Koturaška ulica 43/IV., OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-533/2025-7 od 28. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-533/2025-7 od 28. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/24-01/101, urbroj: 513-04-25-2 od 14. siječnja 2025., te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora. Osporavanim rješenjem od 14. siječnja 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, klasa: UP/I-471-02/23-01/76, urbroj: 513- 07-15-24-12 od 14. veljače 2024. kojim se tužitelju utvrđuje manje obračunati porez na dodanu vrijednost i manje obračunati porez na dobit za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2021., sve u iznosima kako je navedeno u izreci tog rješenja.

2. Tužitelj podnosi žalbu protiv naznačene presude iz svih zakonom dopuštenih razloga te ističe da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije referirao na gotovo niti jedan argument tužitelja iznesen u tužbi već je isključivo potvrdio stav tuženika kako se u predmetnom slučaju radi o isporuci gotovih nekretnina kupcima od strane tužitelja, pri tome čineći to bez ikakvog povezivanja činjeničnog stanja sa citiranim pravnim propisima. Smatra da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i odlučnim dokazima. Poziva se na odredbu članka 60. Zakona o općem upravnom postupku, a kojim je propisano da u obrazloženju presude sud izlaže zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te je dužan izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka, a o kojima sud nije iznio razloge tijekom spora. Tužitelj ističe da je sukladno sklopljenom ortačkom ugovoru, a što je precizno određeno člankom 9. istog , kao i ugovorom o građenju, tužitelj pružio građevinske usluge drugim ugovornim stranama ortačkog ugovora, a nije im isporučio građevine kako to pogrešno zaključuje porezno tijelo i prvostupanjski sud, slijedom čega je došlo do pogrešnog utvrđenja činjeničnog stanja po utvrđenoj poreznoj obvezi. Naglašava da nije pružio uslugu gradnje stanova pa posljedično tome nije bilo ni potrebe da porezno tijelo utvrđuje tržišne cijene stanova u spornom razdoblju. Također, niti očitovanje volje koje je sklopljeno između tužitelja i drugih ortaka ne može se smatrati dokazom u prilog teze da se radi lo o isporuci nekretnine već isto ima pravni učinak i namjeru isključivo valjanog i urednog upisa u zemljišne knjige posebnih etažnih dijelova, odnosno stanova kao samostalnih nekretnina. Smatra kako očitovanje volje nema nikakav utjecaj na porezno knjigovodstveno evidentiranje poslovnih događaja, a još manje na porezni tretman djelatnosti tužitelja. Navodi kako je porezno tijelo utvrđivalo tržišnu cijenu temeljem usporedne metode iako je sukladno Općem poreznom zakonu bilo potrebno provesti očevid na licu mjesta te dati tužitelju pravo da se očituje na postupak utvrđivanja tržišne cijene. Kako nije proveden očevid, nije moguće da porezno tijelo utvrđuje što je ugrađeno, a što ne. Isto tako navodi da su usporedive nekretnine prodavane u 2022. godini, dakle ne mogu biti usporedive sa cijenama iz ugovora o ortaštvu koji je sklopljen 2016. godine i konzumiran u godinama puno prije 2022. Također, nije jasno temeljem kojih dokaza i koje argumentacije je porezno tijelo donijelo zaključak da je tužitelj prikazao troškove koji se odnose na druga gradilišta, a ne na Seget Donji. Čak da ih je i prikazao, takvi troškovi svejedno ulaze u porezno priznate troškove te nema osnove da se otklone. U odnosu na utvrđenja vezana za korištenje poslovnog vozila, porezno tijelo ne daje nikakvo obrazloženje zašto se ne mogu odbiti troškovi vozila koje se koristi isključivo za razvoz radnika tužitelja. Vezano za korištenje stana u [adresa] tužitelj ističe da se radi o stanu u kojem su radnici boravili tokom građevinskih radova u Zagrebu. Naglašava da je tužitelj uložio svoj rad u smislu pružanja građevinskih usluga za koje je registriran, dok su s druge strane ostali ortaci uložili svoju imovinu odnosno nekretninu, stoga nema govora o bilo kakvoj isporuci nekretnina od strane tužitelja prema ostalim ortacima budući da tužitelj nije niti bio vlasnik nekretnina već su to bili ostali ortaci. Slijedom navedenog, predlaže usvojiti žalbene navode, pobijanu presudu preinačiti u cijelosti na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da se pobijana presuda poništi i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim odredbom članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. To stoga jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 49. stavka 3. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora, te nakon održane usmene i javne rasprave čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora. Sud je prema slobodnom uvjerenju te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u smislu odredbe članka 114. stavak 3. ZUS-a, pravilno našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je Porezna uprava, Područni ured Šibenik, obavio porezni nadzor obračunavanja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit kod tužitelja , za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2021., o čemu je sastavljen zapisnik od 19. prosinca 2023. u kojem su utvrđene nezakonitosti radi kojih su utvrđene dodatne porezne obveze, sve kako je navedeno prvostupanjskim poreznim rješenjem. Uvidom u spis slijedi da su tužitelj i TS s jedne strane, i ŽS i ĆS s druge strane, sklopili Ugovor o ortaštvu od 27. prosinca 2016. radi zajedničkog cilja - izgradnje višestambene zgrade te je ovlaštenje za vođenje poslova dano tužitelju, a on je ujedno definiran kao investitor, tj. nositelj izgradnje. Po okončanju izgradnje i ishođenju uporabne dozvole, ortaci su sačinili Očitovanje volje za upis posebnih dijelova nekretnine u zemljišne knjige temeljem kojeg je u zemljišne knjige upisano suvlasništvo nekretnine, sve kako je detaljno navedeno predmetnim zapisnikom. Tužitelj je temeljem ugovora o ortaštvu dobio ovlaštenje za vođenje poslova te je s tim u svezi bio dužan voditi poslovne knjige i polagati račun o stanju zajedničke imovine te o svim prihodima i rashodima, pa se prvostupanjski sud pravilno poziva na odredbe Zakona o računovodstvu prema kojem je tužitelj bio dužan uredno voditi svoje poslovne knjige. Poreznim nadzorom utvrđeno je da tužitelj nije knjiženja i druga evidentiranja u poslovnim knjigama, a koja su se odnosila na gradnju predmetne nekretnine, obavljao u skladu sa člankom 66. stavak 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16. – 152/24. – dalje u tekstu: OPZ). Kako tužitelj ni po pozivu poreznog tijela nije ustrojio pomoćne knjige u količinskim i vrijednosnim iznosima, kao dio glavne knjige za 2021. godinu, to porezno tijelo nije moglo točno utvrditi poreznu osnovicu, slijedom čega ju je temeljem odredbe članka 92. stavak 2. točka 2. OPZ-a utvrdilo procjenom.

7. Člankom 15. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 79/13. – 73/21. – dalje u tekstu: Pravilnik) propisano je da ako pri isporuci naknada nije novčana, već u isporuci drugog dobra ili obavljenoj usluzi, radi se o razmjeni. Imajući u vidu da je tužitelj kao investitor koji je u sustavu PDV-a, te kao jedan od ortaka iz ortačkog ugovora isporučuje, prodaje, zamjenjuje ili na drugi način otuđuje novosagrađenu ili dio novosagrađene građevine drugom ortaku, obvezan je obračunati PDV na vrijednost novosagrađene građevine, sukladno odredbi članka 40. stavak 1. točka j. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13. – 113/22.). Time što je tužitelj kao investitor izvršio isporuku dijelova novosagrađene nekretnine temeljem očitovanja volje za upis posebnih dijelova nekretnine u zemljišne knjige, bio je u obvezi obračunati PDV na navedene dijelove odnosno isporučene stanove. Iz spisa predmeta tuženika proizlazi da je obračun koji je obavljen povoljniji za poreznog obveznika jer je iz obračuna isključeno zemljište te je u obračun uzeta prosječna cijena stana koja se računala iz svih raspoloživih prodanih nekretnina na navedenom području u dužem vremenskom razdoblju, a koja cijena je temeljem indeksa rasta cijena preračunata na period kad je sklopljen ugovor o diobi. Tužitelj kao jedan od ortaka koji je dobio ovlaštenje za vođenje poslova, bio je dužan ustrojiti poslovne knjige i polagati račun o stanju zajedničke imovine te o svim prihodima i rashodima. Iz spisa predmeta proizlazi da porezni obveznik nije kroz analitiku knjiženja osigurao podatke o utrošenim materijalima za navedenu nekretninu već je pored materijala koji je utrošio za izgradnju navedene stambeno-poslovne zgrade evidentirao i materijal koji je trošio na drugim mjestima troška – gradilištima. U svezi prigovora tužitelja kako nije izvršen očevid na licu mjesta ističe se da isti nije proveden iz razloga što su svi troškovi, koje je porezni obveznik iskazao u svojim poslovnim knjigama, prihvaćeni u cijelosti.

8. Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da tužitelj u popisu dugotrajne imovine posjeduje osobni automobil marke Škoda Octavia koji je namijenjen za prijevoz osoba te je u nadziranom razdoblju tužitelj u pojedinim računima trošak goriva iskazao 100% iznosa za nabavu goriva, što je u suprotnosti sa člankom 61. stavak 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost kojim je propisano da porezni obveznik ne može odbiti 50% pretporeza obračunatog za nabavu ili najam osobnih automobila uključujući nabavu svih dobara i usluga u vezi s tim dobrima. Osobnim automobilima smatraju se motorna vozila namijenjena za prijevoz osoba koja osim sjedala za vozača imaju najviše 8 sjedala.

9. Nadalje, tužitelj u dugotrajnoj imovini ima evidentiran stan u [adresa] za koji je iskazao trošak amortizacije kao i trošak uporabe tog stana. Prema izjavi poreznog obveznika, navedeni stan je korišten u poslovne svrhe i za smještaj materijala koji se isporučuje u Zagreb, ali za svoju izjavu tužitelj nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju.

10. Prema ocjeni ovog Suda prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama. Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti ovaj Sud utvrđuje postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu.

11. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić