REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-18/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž R- 233/2023-2 od 4. lipnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-581/2017 od 7. lipnja 2023., u sjednici održanoj 25. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženice se odbija.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati ukupan bruto iznos od 1.102,07 eura/8.303,53 kuna s zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I. izreke). Odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da se isplata glavnog potraživanja uz pripadajuću zateznu kamatu isplati na račun punomoćnika tužitelja (toč. II. izreke). Naloženo je tuženici da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.470,87 eura/ 18.617,12 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (toč. III. izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima pod točkama I. i III. izreke.
3. Rješenjem ovoga suda br. Revd-2899/2025-2 od 15. srpnja 2025. dopuštena je revizija tuženici zbog pravnog pitanja:
„Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja i svjedoka imati prednost pred materijalnim dokazima, odnosno dostavljenim evidencijama o radu koje su službena evidencija i kao takva su isprava koju poslodavac vodi po zakonu, u kojoj se radno vrijeme evidentira približno istodobno kad se rad i vrši, a ovjeru takve evidencije vrši zapovjednik postrojbe te je ista potpisana od strane tužitelja koji tim evidencijama prilikom potpisivanja nije prigovarao ?ˮ.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), predlažući da ovaj sud pobijane odluke preinači, podredno da iste ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Traži trošak za sastav revizije.
5. U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se revizija odbaci kao nedopuštena, podredno da se odbije kao neosnovana.
6. Revizija nije osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu neisplaćenih dodataka na plaću u razdoblju od travnja 2012. do lipnja 2014.
9. Nižestupanjski sudovi su udovoljili zahtjevu tužitelja i na temelju nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno osnovanim potraživanje tužitelja u utuženom iznosu. Pri tome su nižestupanjski sudovi utvrdili prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima na temelju iskaza svjedoka i iskaza samog tužitelja. Drugostupanjski sud je u toč. 6. obrazloženja pobijanje odluke jasno naveo da ne može preispitivati činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, budući da se radi o sporu male vrijednosti. Pri tome je još i utvrđeno da tuženica nije vodila preciznu niti pravilnu evidenciju u pogledu prekovremenih sati rada.
10. Pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja i svjedoka imati prednost pred materijalnim dokazima – dostavljenim evidencijama o prisustvu na radu potpisanim od strane tužitelja, ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Pri tome postupovne odredbe ne predviđaju, u sustavu slobodne ocjene dokaza, hijerarhijski odnos između pojedinih dokaza – materijalnih ili personalnih. U konkretnom predmetu tužitelj je osporio vjerodostojnost evidencije radnog vremena koja je vođena po tuženici te su u tu svrhu provedeni drugi dokazi, a koje je dokaze prvostupanjski sud ocijenio sukladno odredbama ZPP, te pravilno zaključio da je tužitelj s uspjehom osporio vjerodostojnost tih evidencija i urednost njezina vođenja.
11. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi da je pravilan pravni pristup iz pobijane drugostupanjske odluke kada je drugostupanjski sud potvrdio iznesena pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i ocijenio personalne dokaze i istima dao prednost, jer odgovor na pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja i svjedoka imati prednost pred materijalnim dokazima – dostavljenim evidencijama o radu potpisanim od strane tužitelja, zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja, pri čemu tužitelj ima pravo osporavati točnost evidencije o prisustvu na radu, makar ista bila i potpisana od strane tužitelja.
12. Slijedom navedenog nisu osnovani razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, radi čega je valjalo reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP (isto i revizijski sud u odlukama Rev-850/2024-2 od 17. rujna 2024., Rev- 429/2025-2 od 17. lipnja 2025. i dr.).
Zagreb, 25. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
