REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-933/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Maja Vukelić Brčić, odvjetnica u Rijeci, Žabica 2, protiv tuženika: 1. NCA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]. EC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupaju punomoćnici Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić, odvjetnici u Rijeci, Andrije Medulića 5, zbog smetanja posjeda, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gžsp-6/2024-2 od 1. srpnja 2025., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Psp-52/2022-65 od 5. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjskoga rješenja naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. u vezi s člankom 400. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što su mu, prema njegovu mišljenju, povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje i na mirno uživanje vlasništva zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017, dalje: Konvencija).
2. Tuženici nisu odgovorili na prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije djelomično je neosnovan, a djelomično nedopušten.
4.1. Prvostupanjskim rješenjem:
- odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev da se utvrdi da su ga tuženici 24. lipnja 2022. smetali u posljednjem mirnom posjedu određene nekretnine tako da su obilazili nekretninu i u svrhu nadziranja postavili kameru kojom su snimali njegovu nekretninu, da im se naloži prestanak uznemiravanja i uspostava ranijega posjedovnog stanja tako da uklone kameru i da im se zabrani „ulazak u posjed tužitelja“;
- naloženo je tužitelju da tuženicima naknadi parnične troškove i
- odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za osiguranje nenovčane tražbine određivanjem privremene mjere zabranom tuženicima da na predmetnoj nekretnini „provode bilo kakve radnje i promjene“.
4.2. Drugostupanjskim rješenjem je odlučeno:
„I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Psp-52/2022-65 od 5. travnja 2024. u dijelu točke I.1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev protiv 1. tužene, te u cijelosti u točkama I.2., II. i III. izreke.
II. Ukida se rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Psp-52/2022-65 od 5. travnja 2024. u dijelu točke I.1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev protiv 2. tuženika i u tom dijelu se tužba odbacuje.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška podnošenja žalbe.“.
4.3. Drugostupanjski sud obrazlaže:
- da su osnovani tužiteljevi žalbeni navodi da postavljanje kamera usmjerenih prema nekretnini koja je nesporno u posjedu tužitelja (za koje kamere je prvostupanjski sud utvrdio i da ih je tuženik EC „skinuo“), kao i obilaženje te nekretnine prot iv tužiteljeve volje, predstavlja smetanje njegova posjeda, neovisno o tome što je tužitelj ipak uspio obaviti radove izgradnje bazena;
- da niti iz jednoga izvedenog dokaza ne proizlazi da je radnje obilaska nekretnine i postavljanja kamera poduzimala tuženica NCA, već ih je poduzeo samo tuženik EC i da je tužitelj to znao 24. lipnja 2024.;
- da samo saznanje tuženice NCA da je radnje smetanja posjeda poduzeo tuženik EC i da se ona tome nije usprotivila ne predstavlja čin smetanja posjeda u smislu članka 21. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17, dalje: ZVDSP);
- da je tužitelj tužbu radi smetanja posjeda i prijedlog za određivanje privremene mjere podnio prvostupanjskom sudu 13. srpnja 2022. samo protiv tuženice NCA, dok je radnju subjektivne preinake tužbe u odnosu na tuženika EC poduzeo tek podneskom od 26. srpnja 2022., koji dan se smatra danom podnošenja tužbe protiv toga tuženika;
- da je, jer se tužbeni zahtjev odnosi na smetanje posjeda počinjeno 24. lipnja 2022., kada je tužitelj saznao i za čin smetanja i za počinitelja, jer suprotno nije ni tvrdio, posljednji dan roka za podnošenje tužbe od 30 dana iz članka 21. stavka 3. ZVDSP bio 25. srpnja 2022., a to je bio radni dan, a kako je tužitelj tužbu protiv 2. tuženika podnio tek 26. srpnja 2022., dakle nakon isteka navedenoga prekluzivnog roka, da ju je valjalo odbaciti.
4.4. Dakle, drugostupanjski sud smatra da je tužbeni zahtjev protiv tuženice NCA valjalo odbiti zato što ona nije počinila radnje koje tužitelj smatra smetanjem njegova posjeda, a tužbu protiv tuženika EC da valja odbaciti jer je podnesena nakon isteka subjektivnoga roka za podnošenje tužbe za smetanje posjeda, koji se računa od dana saznanja za čin smetanja i počinitelja.
5.1. Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio pitanja koja glase:
„1. Može li se smatrati da je tužba protiv suposjednika/suvlasnika podnesena u zakonskom prekluzivnom roku iz čl. 21. st. 3. ZVDSP-a, ako je prvotna tužba podnesena protiv jednog od njih u roku, a zatim je izvršena subjektivna preinaka tužbe u odnosu na drugog suvlasnika u okviru istog postupka?
Može li se smatrati da je suvlasnik (1. tužena) pasivno legitimiran u postupku za smetanje posjeda ako su smetajuće radnje poduzeli drugi suvlasnik (2. tuženik), a prvospomenuti je bio upoznat s tim i nije ih spriječio?
Je li pravilno tumačenje prekluzivnog roka (30 dana) iz čl. 21. st. 3. ZVDSP -a kada je tužba protiv jednog suvlasnika podnesena u roku, a subjektivna preinaka (dopuna) tužbe protiv drugog suvlasnika podnesena tek nekoliko dana nakon isteka roka, ali unutar istog postupka?
2. Predstavlja li postavljanje nadzorne kamere usmjerene prema tuđoj nekretnini i obilaženje iste, mimo volje posjednika, čin smetanja posjeda u smislu čl. 21. st. 1. i čl. 22. ZVDSP-a, neovisno o tome je li posjednik ipak uspio nastaviti koristiti posjed?
3. Može li suvlasnik biti pasivno legitimirana stranka u postupku radi smetanja posjeda ako je smetajuće radnje poduzimao drugi suvlasnik uz njezino znanje i prešutno odobravanje?
4. Je li pravilna primjena materijalnog prava kada sud odbije zahtjev za određivanje privremene mjere u posjedovnom sporu uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao vjerojatnost tražbine, iako je sam sud utvrdio činjenice koje objektivno predstavljaju čin smetanja posjeda?“.
5.2. Niti jedno od navedenih pitanja ne može biti važno pravno pitanje u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP.
5.3. Ovaj sud, naime, smatra da u kontekstu materijalnopravnih zakonskih odredaba kojima je uređena posjedovna zaštita, ili na temelju bilo kojeg drugoga propisa, ne postoji niti jedan razlog da revizijski sud zauzima shvaćanja (koja bi bila protivno shvaćanjima drugostupanjskoga suda u ovome predmetu):
- da jedan od suvlasnika nekretnine odgovara za čine smetanja posjeda koje je poduzeo drugi suvlasnik, a samo zato jer je za te radnje znao i nije ih spriječio, dok god se ne radi o tome da je jedan od suvlasnika radnje poduzeo prema nalogu drugoga suvlasnika, a što ovdje nije utvrđeno;
- da se podnošenjem tužbe zbog smetanja posjeda protiv osobe koja nije smetala tužiteljev posjed prekida početak tijeka subjektvnoga roka za proširenje već podnesene tužbe i na osobu koja je tužitelja smetala u posjedu, a samo zato jer su oba tuženika suvlasnici neke nekretnine, kao i da je odlučno to što do preinake tužbe dolazi „tek nekoliko dana nakon isteka roka, ali unutar istog postupka“.
Pritom je za napomenuti da se tužitelj, izlažući razlog važnosti naznačenih pitanja, neosnovano poziva na odluku ovoga suda Rev 2866/2013, jer u toj odluci nisu zauzeta pravna shvaćanja u vezi s naznačenim pitanjima.
5.4. Pitanje kojim tužitelj problematizira predstavljaju li konkretne radnje tuženika EC čin smetanja posjeda nije važno pravno pitanje jer nije važno za odluku u sporu. Naime, drugostupanjska odluka nije utemeljena na zaključku da se radi o radnjama kojima tužitelj nije smetan u posjedu nekretnine. Naprotiv, drugostupanjski sud je obrazložio da se objektivno radi o radnjama smetanja posjeda, ali da ih nije počinila tuženica NCA, zbog čega je zahtjev protiv nje neosnovan, te da je proširenje tužbe na tuženika EC izvršeno po proteku roka iz članka 21. stavka 3. ZVDSP.
5.5. Što se tiče pitanja koje je tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio pod rednim brojem 4., nije jasno na temelju kojega propisa tužitelj smatra da bi sud mogao osnovanim ocijeniti prijedlog vjerovnika za donošenje privremene mjere radi os iguranja nenovčane tražbine, ako je prethodno utvrdio da ne postoji tražbina koja se predlaže osigurati.
5.6. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.
6.1. Drugostupanjsko rješenje je jasno i neproturječno obrazloženo i ni po čemu nije arbitrarno. Primjena materijalnoga prava u njoj zasnovana je, zapravo, na činjenicama koje tužitelj uopće ne osporava – da je radnje koje predstavljaju čin smetanja poduzeo samo tuženik EC, ali da je tužba na njega kao tuženika proširena po proteku subjektivnoga roka za tužbu zbog smetanja posjeda. Sudska odluka nije arbitrarna samo zato što stranka na nerazuman način tumači propise na temelju kojih je odluka donesena, ako što to u konkretnom slučaju čini tužitelj. Tužitelj se u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva na to da mu sud nije omogućio izvođenje nekih dokaza, ali ne navodi o kojim dokaznim prijedlozima je riječ, koje bi činjenice njihovim izvođenjem bile utvrđene i kako bi te činjenice utjecale na odluku o zahtjevima tužitelja u ovome postupku. Kod pozivanja na povredu prava na mirno uživanje vlasništva tužitelj polazi jedino od nezadovoljstva s drugostupanjskom odlukom. Tako tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena Ustavna i Konvencijska prava na koja se poziva.
6.2. Zato je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.
Zagreb, 25. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
