REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4682/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Neri Radas, Slavka Pavkovića i Ivana Vučemila članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Damir Vidrih, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1789/2025-2 od 27. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3758/2024-38 od 14. veljače 2025., u sjednici održanoj 25. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika OTP banke Hrvatska d.d.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1789/2025-2 od 27. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3758/2024-38 od 14. veljače 2025.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:
„1. Mora li stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, u općem zastarnom roku postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili barem u tom istom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 388. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91. -88/01., dalje kao: "ZOO") tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 104. stavka 1. tog Zakona.
2. Može li se smatrati da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, kojima je utvrđeno da se kamatna stopa mijenja na način utvrđen općim uvjetima kreditora, dovode potrošača u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao kreditora u smislu odredbe 143. ZOO -a, odnosno da su takve odredbe protivne općim načelima obveznog prava (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava) i kao takve ništetne, u situaciji u kojoj je u postupku utvrđeno da je potrošaču bilo ponuđeno ugovoriti i fiksnu kamatnu stopu umjesto promjenjive (koja je uobičajeno viša od promjenjive kamatne stope)?
3. Je li sud u svakom konkretnom slučaju u kojem sud odlučuje o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u potrošačkim ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, kojima je utvrđeno da se kamatna stopa mijenja na način utvrđen općim uvjetima kreditora, pozivom na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), nužno posebno utvrđivati jesu li konkretne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u obvezama konkretnih ugovornih strana na štetu potrošača tako da se u postupku utvrđuje kolike bi kamate potrošač platio da je ugovorio fiksnu kamatnu stopu kredita s valutnom klauzulom u EUR-ima za vrijeme cijelog trajanja kredita?
4. Jesu li stranke potrošačkih ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR - ima time što su ugovorile da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje općim uvjetima kreditora koji su potrošaču bili dostupni i poznati jer su bili objavljeni na internetskim stranicama kreditora, a kojima je utvrđeno da se visina kamatne eskontne stope HNB-a, visini kamatnih stopa na tržištima novca i kapitala, iznosima i kretanju referentnih kamatnih stopa (LIBOR, EURIBOR itd.), te prihodima i rashodima poslovanja u pogledu plaćanja kamata, ugovorile odredivu činidbu?“.
2.1. Tuženik ističe da su postavljena pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pri čemu navodi da o postavljenim pitanjima nema prakse revizijskog suda a da praksa viših sudova nije jedinstvena , odnosno da drugostupanjska presuda odstupa od stavova revizijskog suda. Pritom u odnosu na prvo pitanje tuženik ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2637/2023, u odnosu na drugo i treće pitanje ukazuje na odluku Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-311/2018, u odnosu na treće pitanje ukazuje još i na revizijsku odluku broj Rev-360/14, a u odnosu na četvrto pitanje ukazuje na revizijsku odluku broj Rev-342/2022.
3. Na prijedlog nije odgovoreno.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP.
4.1. Navedeno stoga što u odnosu na prvo pitanje koje se tiče zastare pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev-210/2023-2 od 20. rujna 2023. i dr., a nije riječ niti o pitanju u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
4.2. Nadalje, ni drugo, treće i četvrto postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s obzirom da pobijana odluka u odnosu na ova pitanja ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Rev-731/2023-2 od 14. svibnja 2025., Rev-342/2022-2 od 4. listopada 2022. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
4.3. Osim toga, s obzirom da u pobijanoj presudi nije utvrđeno da je tužitelju bilo ponuđeno ugovoriti fiksnu kamatnu stopu umjesto promjenjive, kao i s obzirom da su sudovi u postupku utvrđivali jesu li u konkretnom slučaju konkretne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale znatnu neravnotežu u obvezama konkretnih ugovornih strana na štetu potrošača, to od odgovora na drugo i treće postavljena pitanja ne ovisi ishod ovog spora, slijedom čega drugo i treće postavljena pitanja tuženika ni zbog toga nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4.4. Nadalje, s obzirom da četvrtim pitanjem tuženik polazi od pogrešne pretpostavke da su opći uvjeti kreditora kojima je regulirana promjena redovne kamatne stope bili tužitelju kao potrošaču dostupni i poznati, te s obzirom da je u postupku utvrđeno da tuženik (koji je dužan dokazati da je tužitelju prije sklapanja ugovora dao sve potrebne informacije o kriterijima promjene kamatne stope) nije dostavio kao dokaz ikakvu Odluku o kamatama, kao i da u postupku iz navoda i dokaza ne proizlazi da je tuženik dao tužitelju prije sklapanja ugovora precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati za njegove financijske obveze, to od odgovora na četvrto postavljeno pitanje ne ovisi ishod spora, slijedom čega četvrto postavljeno pitanje tuženika ni zbog toga nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
5. Slijedom navedenog, a s obzirom da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 25. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud
