REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-927/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia Osiguranje d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Jagićeva 33, kojeg zastupa punomoćnica Adrijana Jovanović, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Lovačko društvo „Vepar“, Oprtalj, Kolovoz 4/1, OIB 55680816401, kojeg zastupa punomoćnik Massimo Činić, odvjetnik u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Euroherc Osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Šćulac, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, odlučujući o revizijama tuženika i umješača protiv presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-1583/2024-2 od 14. listopada 2024., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu broj P-125/2023-20 od 1. prosinca 2023. u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

r i j e š i o j e:

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-1583/2024-2 od 14. listopada 2024. i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je tužiteljeva žalba i preinačena je prvostupanjska presuda, kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tako da je tuženiku naloženo da tužitelju plati 6.469,63 eura sa zateznim kamatama i naknadi mu troškove postupka.

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik i umješač na njegovoj strani podnijeli su revizije iz članka 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), dopuštene im rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 1075/2025 -2 od 25. ožujka 2025., zbog pravnoga pitanja: „Je li drugostupanjski sud postupio protivnu načelu stranačke istine i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na štetu tuženika kada je proveo dokaze radi utvrđivanja činjenice granica lovišta kojim gospodari tuženik iako niti jedna od stranaka postupka za cijelo vrijeme trajanja postupka nije predložila dokaze radi utvrđivanja činjenice granica lovišta kojim gospodari tuženik?“. Predložili su ovome sudu da preinači ili ukine drugostupanjsku presudu.

3. Tužitelj nije odgovorio na revizije.

4. U skladu s člankom 391. stavkom 3. ZPP ovaj je sud drugostupanjsku odluku ispitao u cijelosti, kako ju revidenti prema dopuštenju ovoga suda i pobijaju, a samo zbog pitanja zbog kojega su revizije dopuštene.

5. Revizije su osnovane.

6. Predmet spora regresni je zahtjev tužitelja za isplatu novčane svote koju je tužitelj isplatio svome osiguraniku na temelju ugovora o kasko osiguranju motornoga vozila zbog naleta na divljač na cesti. Tijekom postupka bila je sporna pasivna legitimacija tuženika, jer tuženik tvrdi da nije dokazano i ne može se utvrditi da je do prometne nesreće došlo unutar njegova lovnoga područja, kao i da divljač uopće nije istrčala iz njegova lovnog područja, a tuženik je zahtjev osporio i pozivanjem na to da u slučaju naleta divljači na motorno vozilo, u skladu s člankom 80. stavkom 6. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ br. 99/18, 32/19 i 32/20) tuženik odgovara samo ako je šteta nastala zbog provođenja lova, a u vrijeme prometne nesreće lov se nije provodio.

7.1. Prvostupanjski sud je za zaključak o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva iznio sljedeće razloge:

- da je „tužbeni zahtjev … odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja jer tužitelj nije predložio izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja točnog mjesta prometne nezgode“;

- da „u tu svrhu tužitelj je trebao predložiti da se na uviđaju (koji je predložen) provede vještačenje po vještaku geodeti koji bi utvrđivao točno mjesto nezgode - naleta divljači na vozilo, da li je to mjesto na području lovišta kojim gospodari tuženik …“;

- da „obzirom na pravac kretanja vozila, a koje je gledano na preglednoj karti Zajedničkog otvorenog lovišta broj XVIII/107 – "Oprtalj" (list 121 spisa), sa lijeva na desno (navedena okolnost je poznata uređujućoj sutkinji obzirom na mjesto stanovanja i rada, no inače bi i ta okolnost trebala biti predmetom geodetskog vještačenja), te obzirom da je do naleta došlo prednjim desnim krajem vozila, logično se nameće zaključak da je divljač došla iz pravca lovišta XVIII/108, a za koje lovište se ne zna da li njime gospodari tuženik ili netko treći.“

7.2. Drugostupanjski sud smatra:

- da „Osnovan je žalbeni razlog da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja“, a to zato što „iz predloženih dokaznih prijedloga, isprava dostavljenih u spis neosporno se može utvrditi točna lokacija prometne nesreće i je li se prometna nesreća dogodila u granicama lovnog područja tuženika“;

- da „tužitelj je u spis dostavio i kartu lovišta tuženika koje je označeno XVIII/107 „Oprtalj“ (str. 121. spisa) iz kojeg se zbog niske rezolucije ne može sa sigurnošću utvrditi da li se lokacija prometne nesreće dogodila unutar granica lovišta, ali dostavljena karta lovišta u spis predstavlja javno objavljen i dostupan podatak na mrežnim stranicama Središnje lovne evidencije(dalje SLE) https://sle.mps.hr/.“;

- da „uvidom u mrežnu stranicu SLE-a za predmetno lovište kao prilog te karte se nalazi i tekstualni opis granica lovišta“.

7.3. Drugostupanjski sud potom citira navedeni „tekstualni opis granica lovišta“ te opisuje sadržaj karte lovišta (onaj koji je sam našao na mrežnim stranicama, a ne onaj tiskani koji je u spisu predmeta) i utvrđuje činjenicu za koju smatra da je odlučna, odnosno, ustvrđuje: „razvidno je da državna cesta D44 ne predstavlja granicu između lovišta br. XVIII/107 i XVIII/108, već je granica tok rijeke Mirne koji se nalazi istočno od mjesta prometne nesreće te nesporno proizlazi da u dijelu gdje je nastala prome tna nesreća državna cesta D44 se u cijelosti nalazi unutar lovnoga područja tuženika koji je zaveden kao njegov lovoovlaštenik.“.

7.4. Zato drugostupanjski sud zaključuje da je neosnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije te da je tužiteljev regresni zahtjev utemeljen na člancima 1063. – 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23), a sama visina zahtjeva da nije sporna, zbog čega je tužbeni zahtjev prihvatio.

8. Stranke u parničnom postupku dužne su iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (članak 7. stavak 1. ZPP), a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (članak 219. stavak 1. ZPP). Prema članku 7. stavku 2. ZPP sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3. toga Zakona), ako zakonom nije drugačije određeno. Dakle, ZPP-om je propisano načelo stranačke istine. To pak znači da pravila o teretu dokazivanja, sadržana u članku 221.a ZPP obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, a te je dokaze dužna predložiti.

9. Dakle, kada sud, pa i onaj drugostupanjski, izvede dokaz koje niti jedna od stranaka u postupku nije predložila izvesti, a ne radi se o iznimci iz članka 7. stavka 2. ZPP, te na tako izvedenome dokazu utvrdi odlučnu činjenicu na temelju koje odlučuje u postupku, on postupa protivno načelu stranačke istine i time čini bitnu povredu odredaba parničnoga postupka. To je odgovor na predmetno revizijsko pitanje. Posve je pritom nebitno, a što sadrži predmetno revizijsko pitanje, radi utvrđenja koje konkretne činjenice je dokaz izveden (to može biti i radi utvrđivanja činjenice granica lovišta) i na štetu koje od stranaka je počinjena povreda postupka (može se raditi i o tuženiku).

10. U konkretnom slučaju, radi se o tome da je dokaz koji niti jedna od stranaka nije predložila izvesti izveo drugostupanjski sud, a prvostupanjski ga sud nije izveo. Prvostupanjski sud, naime, nije izveo dokaz ni uvidom u onu „kartu lovišta tuženika“ priloženu u spisu, navodno, u nečitljivome obliku, ni u „tekstualni opis granica lovišta“, u koje je uvid izvršio drugostupanjski sud. Pogrešno drugostupanjski sud smatra da je na to bio ovlašten samo zato što se radi o nečemu što je javno objavljeno. Pritom drugostupanjski sud nije održao ročište za glavnu raspravu i na njega pozvao stranke. Stranke bi, naime, imale pravo prisustvovati izvođenju dokaza. Zato je takvim postupanjem drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, koja uvijek postoji ako stranci nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

11. Zato je na temelju članka 391. stavka 7. ZPP valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskome sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke) kako bi drugostupanjski sud ponovno odlučio o tuženikovoj žalbi, dok je odluka iz točke II. izreke ovoga rješenja utemeljena na članku 166. stavku 3. ZPP.

Zagreb, 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek