REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-880/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Županijske uprave za ceste Varaždinske županije, Varaždin, Gajeva 4, OIB: 76460705361, kojeg zastupa punomoćnica Tamara Posavec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Slunjski i Rudnički u Varaždinu, protiv tuženika Europlakat d.o.o. Zagreb, Zagorska 2, OIB: 82351347170, kojeg zastupa punomoćnica Marina Biondić, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-196/2019-2 od 8. veljače 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-7/2012 od 30. listopada 2018., u sjednici održanoj 25. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 196/2019-2 od 8. veljače 2021. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -7/2012 od 30. listopada 2018. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan:

''Nalaže se tuženiku EUROPLAKAT d.o.o., Zagreb, OIB: 82351347170, Zagorska 2 da tužitelju ŽUPANIJSKOJ UPRAVE ZA CESTE VARAŽDINSKE ŽUPANIJE, OIB: 76460705361, Varaždin, Gajeva 4, plati iznos od 94.644,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi iz čl. 29. ZOO-a koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, i to:

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.01.2009. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 28.02.2009. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.03.2009. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 30.04.2009. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.05.2009. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 30.06.2009. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.07.2009. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.08.2009. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 30.09.2009. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.10.2009. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 30.11.2009. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.12.2009. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.01.2010. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 28.02.2010. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.03.2010. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 30.04.2010. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.05.2010. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 30.06.2010. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.07.2010. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.08.2010. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 30.09.2010. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.10.2010. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 30.11.2010. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.12.2010. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.01.2011. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 28.02.2011. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.03.2011. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 30.04.2011. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.05.2011. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 30.06.2011. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.07.2011. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.08.2011. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 30.09.2011. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.10.2011. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 30.11.2011. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.12.2011. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.01.2012. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 28.02.2012. pa do isplate,

na iznos od 2.376,00 kn od dana 31.03.2012. pa do isplate,

na iznos od 1.980,00 kn od dana 30.04.2012. pa do isplate,

kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka, a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe''.

II Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 11.330,00 kn u roku od 8 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4644/2021-3 od 8. ožujka 2022. tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

„Može li se fizička odnosno pravna osoba koja postavlja reklame na javnoj cesti, osloboditi obveze plaćanja naknade iz čl. 7. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti (NN 119/07, 91/08, 39/11) upravitelju javne ceste, time što je preuzela i ispunila financijsku obvezu prema trećoj osobi osnovom sklopljenog ugovora s tom trećom osobom, a koja se obveza prema trećoj osobi tiče reklama koje ta fizička, odnosno pravna osoba postavlja na javnoj cesti?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude, na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predložio je preinačiti pobijanu presudu, odnosno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

5. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži od tuženika isplatu iznosa 12.826,87 Eur/ 94.644,00 kuna zbog postavljanja reklamnih objekata na cestovnom zemljištu koje je u nadležnosti i pod upravom tužitelja, tijekom razdoblja od siječnja 2009. do travn ja 2012. godine.

9. Polazeći od odredbi čl. 2. st. 4. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 173/10 i 91/10 - dalje: ZJC), čl. 58. ZJC, čl. 66. ZJC kao i čl. 3. st. 4. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11 - dalje: ZC) te čl. 93. ZC, tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je ovlaštenik naplaćivanja naknade za postavljanje reklama koje je tuženik u spornom razdoblju postavio na cestovnom zemljištu u nadležnosti i pod upravom tužitelja te za njih nije plaćao naknadu u visini propisanoj odredbom čl. 7. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti („Narodne novine“, broj 119/07, 91/08 i 39/11 - dalje: Pravilnik o mjerilima za izračun naknade), niti je s tužiteljem sklopio ugovor o korištenju cestovnog zemljišta radi obavljanja pratećih djelatnosti. Stoga tužitelj potražuje navedeni iznos na temelju odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08) te čl. 1120. ZOO, smatrajući da se na strani tuženika radi o stjecanju bez osnove i to u visini mjesečne naknade koju bi tuženik bio dužan podmirivati tužitelju sukladno odredbi čl. 7. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade.

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da se reklamni objekti tuženika dijelom nalaze na cestovnom zemljištu koje je u nadležnosti i pod upravom tužitelja,

- da je tuženik, po provedenom postupku javnog nadmetanja, sklopio 18. lipnja 2001. s Gradom Varaždinom Ugovor o poslovnoj suradnji na razdoblje od 15 godina, kojim je ugovoreno da se tuženik obvezuje Gradu Varaždinu plaćati 15% ostvarenog neto prihoda od komercijalnog korištenja samostojećih CL vitrina i oglasnih stupova,

- da je tuženik uredno podmirivao svoje obveze prema Gradu Varaždinu sukladno odredbama Ugovora o poslovnoj suradnji od 18. lipnja 2001.,

- da je tužitelj pozvao tuženika na sklapanje Ugovora o postavljanju reklamnih ploča i uređaja na javnim cestama od 2. travnja 2009. u kojem su navedene lokacije na kojima je tuženik postavio reklamne ploče, navedena je ukupna površina reklamnih ploča i utvrđena visina mjesečne naknade izračunata obzirom na ukupnu površinu reklamnih ploča, no taj ugovor u konačnici nije sklopljen.

11. Nižestupanjski sudovi su ocijenili, budući da je tuženik imao odobrenje Grada Varaždina za postavljanje reklamnih ploča na navedenim lokacijama i sklopio je Ugovor o poslovnoj suradnji s Gradom Varaždinom te je tijekom spornog razdoblja uplatio Gradu Varaždinu iznos koji premašuje onaj zatražen tužbenim zahtjevom, da na tuženikovoj strani ne postoji korist koju bi tuženik stekao u smislu odredbe čl. 1120. ZOO. Nadalje, sudovi obrazlažu da nisu ispunjene zakonske pretpostavke prema kojima bi sukladno odredbama ZJC, odnosno ZC, za tuženika nastala obveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta, te da se ta obveza ne može temeljiti samo na odredbama Pravilnika o mjerilima za izračun naknade. Zbog navedenih razloga zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan.

12. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZJC (kao i čl. 3. st. 1. ZC) javne ceste su javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske. U čl. 2. st. 4. ZJC odnosno čl. 3. st. 4. ZC, propisano je da se cestovno zemljište može dati na korištenje radi obavljanja pratećih djelatnosti (ugostiteljstvo, trgovina, benzinske postaje i dr.), na način propisan tim Zakonom.

13. Definicija korištenja cestovnog zemljišta sadržana je u čl. 46. st. 1. ZJC koja glasi: „Pod korištenjem cestovnog zemljišta u smislu ovog Zakona podrazumijeva se građenje na javnoj cesti pratećih uslužnih objekata i obavljanje djelatnosti ugostiteljstva, trgovine, usluga opskrba gorivom, servisnih usluga i slično ili u već izgrađenim pratećim uslužnim objektima na javnoj cesti obavljanje navedene djelatnosti, radi pružanja usluga korisnicima javnih cesta.“. Sadržajno identična odredba sadržana je u čl. 73. st. 1. ZC. Uvjete i način korištenja cestovnog zemljišta, uvjete i postupak povjeravanja, te prava i obveze u svezi s obavljanjem pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu, propisuje ministar (čl. 46. st. 2. ZJC te čl. 73. st. 2. ZC).

14. Za korištenje cestovnog zemljišta i za obavljanje pratećih djelatnosti plaća se naknada, koja je jedan od izvora sredstava za financiranje javnih cesta (arg. iz čl. 62. st. 1. t. 6. i 7. ZJC, odnosno čl. 86. st. 1. t. 7. i 8. ZC).

15. U spornom razdoblju bila su na snazi dva provedbena pravilnika koje je donio nadležni ministar: Pravilnik o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti („Narodne novine“, broj 119/07, 39/11 i 84/11 - dalje: Pravilnik o korištenju cestovnog zemljišta), koji je, prema odredbi čl. 1. tog Pravilnika, donijet u svrhu reguliranja uvjeta i načina korištenja cestovnog zemljišta, uvjeta i postupka povjeravanja, te prava i obveza u vezi obavljanja pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu te već spomenuti Pravilnik o mjerilima za izračun naknade koji je, prema odredbi čl. 1. tog Pravilnika, donijet u svrhu propisivanja mjerila za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu.

16. Obveza plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta i za obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu propisana je u čl. 4. st. 1. Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta, dok je u čl. 4. st. 2. tog Pravilnika propisano da je visina naknade utvrđena posebnim propisom. Taj poseban propis je gore navedeni Pravilnik o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta. Analizom odredaba Zakona o javnim cestama, odnosno Zakona o cestama i pratećih Pravilnika dolazi se do zaključka da su regulirane dvije vrste naknada i to: naknada za korištenje cestovnog zemljišta i naknada za obavljanje pratećih djelatnosti.

17. U konkretnom predmetu, tužitelj temelji tužbeni zahtjev na činjenici da tuženik tijekom spornog razdoblja tužitelju nije plaćao naknadu za postavljanje reklama na cestovnom zemljištu. Prema odredbi čl. 2. st. 1. Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta, pratećim djelatnostima u smislu tog pravilnika smatraju se djelatnosti pružanja usluge vozačima i putnicima koje se obavljaju na cestovnom zemljištu, u koje spadaju i reklame (uz ostale navedene djelatnosti ugostiteljstva, trgovine, benzinske postaje i servisa). Sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade, naknadu za postavljanje reklama plaćaju sve pravne odnosno fizičke osobe koje postavljaju reklame na javnim cestama, st. 2. istog članka određeno je da mjerilo za izračun naknade za postavljanje reklama na javnim cestama površina reklame (jednostrana, dvostrana, višestrana), dok se st. 3. visina naknade za postavljanje reklama utvrđuje mjesečno u iznosu 50,00 kn/m2 reklame.

18. Odredba čl. 62. ZJC, odnosno čl. 86. ZC, uređuje izvore sredstava za financiranje javnih cesta, a u ta sredstva spadaju i naknada za korištenje cestovnog zemljišta i naknada za obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu. Naknada se plaća na temelju ugovora o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu (ako se ne radi o djelatnosti koja se može obavljati samo na temelju odobrene koncesije iz čl. 48. ZJC, odnosno čl. 75. ZC), koji se sklapa na temelju javnog natječaja ili izravnom pogodbom, sukladno odredbama čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 9., čl. 10. i čl. 11. Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta.

19. Prema odredbi čl. 66. st. 5. ZJC, odnosno čl. 93. st. 7. ZC, sredstva ostvarena od naknada za korištenje cestovnog zemljišta i naknada za obavljanje pratećih djelatnosti uplaćuju se na račun Hrvatskih autocesta d.o.o., Hrvatskih cesta d.o.o., koncesionara, županijske uprave za ceste, odnosno u proračun Grada Zagreba, ovisno o ugovoru o korištenju cestovnog zemljišta, ugovoru o obavljanju pratećih djelatnosti, ugovoru o stjecanju prava građenja odnosno ugovoru o osnivanju prava služnosti.

20. Iako među strankama ugovor nije sklopljen, prema shvaćanju ovog suda, tuženik se ne može osloboditi obveze plaćanja naknade za obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu samo zbog toga što nije sklopio propisani ugovor u situaciji kada je koristio cestovno zemljište u nadležnosti i pod upravom tužitelja za postavljanje reklamnih objekata.

21. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratit i ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, stavkom 2. je propisano da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, dok je stavkom 3. istog članka propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

22. U konkretnom slučaju nije riječ o prijelazu imovine tužitelja u imovinu tuženika u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO, već je imovina tužitelja umanjena za iznos naknade za obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu, dok je tuženik ostvario korist u iznosu koji bi bio dužan platiti pod pretpostavkom da je sklopljen ugovora o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti u skladu s ranije citiranim propisima. Stoga se, i prema shvaćanju ovog suda, radi o stjecanju bez osnove jer se pod prijelazom imovine podrazumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom (čl. 1111. st. 2. ZOO). Korist koju je tuženik ostvario jednaka je visini naknade za obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu koju bi bio dužan platiti pod pretpostavkom da je sklopio ugovor o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti (u tom smislu i odluka broj Revt-269/2016 od 19. veljače 2020.).

23. Okolnost da su tuženik i Grad Varaždin sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji od 18. lipnja 2001. na razdoblje od 15 godina te je tuženik plaćao Gradu Varaždinu 15% ostvarenog neto prihoda od komercijalnog korištenja reklamnih objekata, koji iznos je viši od onog koji tužitelj potražuje u ovom postupku, suprotno pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova nije od utjecaja na postojanje zakonske obveze tuženika prema tužitelju na plaćanje sporne naknade.

24. Korist koju je tuženik ostvario obavljanjem prateće djelatnosti postavljanja reklama na cestovnom zemljištu pri čemu tužitelju nije plaćao naknadu na koju je bio zakonski obvezan, jednaka je visini naknade za obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom zemljištu koju bi tuženik bio dužan platiti da je sklopio s tužiteljem ugovor o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti - neovisno o sklopljenom ugovoru s trećom osobom predmet kojeg je postavljanje reklamnih objekata. Isto ujedno predstavlja odgovor na pravno pitanje naznačeno u reviziji tužitelja.

25. Budući da je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, uslijed čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuo drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

26. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 25. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina