REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-913/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Growth Strategies d.o.o., OIB 20023728589, Zagreb, Kameniti stol 23F, kojeg zastupa punomoćnik Dino Miše, odvjetnik u Zagrebu, Zadarska 17, protiv tuženika Županijska lučka uprava Mali Lošinj, OIB 54547924664, Mali Lošinj, Preko 64, kojeg zastupa punomoćnik Petar Petrinić, odvjetnik u Rijeci, Ivana Grohovca 1, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 4789/2024-3 od 8. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-38/2023-29 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika se odbacuje.
II. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Iako se tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije nije na to određeno pozvao, s obzirom na to da u većem dijelom sadržaja toga podneska tvrdi da se drugostupanjski sud nije očitovao na određene žalbene navode, pa i da nije naveo koje je materijalno pravo primijenio na utvrđene činjenice, proizlazi da se tuženik poziva i na to da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav) i člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine
- Međunarodni ugovori“ br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017, dalje: Konvencija).
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj je predložio ovome sudu da ga odbaci i tuženika obveže da mu nadoknadi trošak toga podneska.
3. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedan razlog zašto bi pitanja koja je naznačio bila važna, bilo za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, bilo za razvoj prava u sudskoj praksi. Kod toga treba ukazati na to da se tuženik pozvao na to da o naznačenim pitanjima „ne postoji relevantna sudska praksa“, no to u konkretnom slučaju ne može biti dostatan razlog važnosti kada se radi o pitanjima koja se ionako ne mogu smatrati pravnim pitanjima u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP, jer se na njih ne može dati jednoznačan odgovor kako bi se takvim odgovorom u vezi s tim pitanjima ujednačila sudska praksa i osigurala jedinstvena primjena prava. Tako se ne može, kao što to pogrešno smatra tuženik, u svakom slučaju kada izvođač zahtijeva isplatu naknade za izvedeno djelo zauzeti shvaćanje da je sud „obvezan procijeniti postotak obujma radova“, jer to doista sud ne mora u situaciji kakvu je našao da postoji u ovome sporu, naime, kada je pošao od toga da je tuženikov zastupnik po zakonu potvrdio koju je to od tužitelja „obavljenu uslugu primio bez prigovora“ i kada nije sporno koji su iznos naknade parnične stranke ugovorile. Ni na pitanje koje glasi: „Spadaju li nemiri i prosvjedi građana pod pojam više sile, kao opravdan razlog isključenja odgovornosti tuženika kod neizvršavanja ugovornih obveza?“ ne može se uvijek odgovoriti potvrdno, kako to smatra tuženik da bi trebalo, a da se taj odgovor može primijeniti u svim slučajevima koji obuhvaćaju činjenice iz samoga pitanja. Zato odgovor na to pitanje ne može imati karakter presedansko - univerzalnog pravila po kojem bi se u takvim situacijama uvijek sudilo. Uostalom, tuženik nije naveo zašto bi na to pitanje bilo važno odgovoriti kada se spor nije vodio u vezi s tuženikovim pravom da traži raskid ugovora već u vezi s pravom tužitelja kao izvođača da naplati dio ugovorenih radova koje je za tuženika izveo prije raskida ugovora.
4. Neosnovana je tuženikova tvrdnja da se drugostupanjski sud nije očitovao na njegove odlučne žalbene navode, kao i da se nije pozvao na materijalno pravo na temelju kojega je odlučio o tužbenom zahtjevu, jer se sud pozvao na članak 368. stavak 4. i članak 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23). Tako tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno Ustavno i Konvencijsko pravo na pravično suđenje u vidu obrazložene sudske odluke.
5. Kako je člankom 389.a stavkom 3. ZPP propisano da će Vrhovni sud Republike Hrvatske odbaciti, između ostaloga, i onaj prijedlog za dopuštenje revizije koji ne sadržava jasno naznačene razloge važnosti pravnoga pitanja u smislu članka 385.a toga Zakona, a stavkom 4. toga članka da će odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije ako ocijeni da stranka nije učinila vjerojatnim da joj je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo, odlučeno je kao u izreci.
6. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije (točka II. izreke ovoga rješenja) jer se, s obzirom na sadržaj toga podneska, ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o prijedlogu (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP).
Zagreb, 25. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
