Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-15/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Kate Brajković kao sutkinje izvjestiteljice i člana vijeća i Đorđa Benussi kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčiću odvjetniku iz Osijeka, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćniku Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Belom Manastiru, broj P-152/2025-11 od 14. studenog 2025., u sjednici održanoj 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, broj P-152/2025-11 od 14. studenog 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I.Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu br. 9012336658, sklopljenog 14.3.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 15.3.2007. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OV-3277/07, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 185,19 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 17.3.2007. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog 2 P-152/2025-11 dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1. 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak 428,10 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravodobno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti plaćanje parničnih troškova, uključujući i troškove žalbe, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 11. stavka 3. Ugovora o kreditu broj 9012336658 od 14. ožujka 2007. koji su sklopile parnične stranke, a kojim je ugovorena obveza plaćanja iznosa jednokratne naknade za obradu kredita (ulazna naknada ), te vraćanje stečenog bez osnove, odnosno onog što je tužitelj tuženiku platio na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 9012336658 od 14. ožujka 2007 temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit za kupnju vozila, u iznosu od 20.398,50 CHF a koji ugovor ima obilježja potrošačkog kredita,

- da je u članku 11. stavku 3. Ugovora navedeno da se tužitelj obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, prema Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, u visini od 1,50 %, prije ili istodobno s korištenjem kredita,

- da među strankama nije sporno da se radi o iznosu od 1.395,29 kn odnosno 185,19 eura koji je naplaćen 16. ožujka 2007.,

- da tužiteljici prilikom sklapanja ugovora nije objašnjeno na što se naknada odnosi, niti koji se troškovi s njom podmiruju,

- da se radi o standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavila banka, a da tuženik nije predložio dokaze na okolnosti da je predmetna odredba objašnjena tužiteljici prilikom sklapanja ugovora, da su joj prezentirani parametri o kojima ovisi visina naknade, odnosno da se o toj odredbi pregovaralo.

7. Temeljem navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da stranke nisu pregovarale o naknadi za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a na koje tužitelj kao stranka, odnosno prosječni potrošač nije mogao utjecati.

8. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud primijenio odredbe članaka 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine 96/2003" dalje ZZP/03) te odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. utvrdivši da je odredba sadržana u članku 6. stavak 1. Ugovora o kreditu nepoštena te time i ništetna.

9. Temeljem odredbi iz članaka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO) prvostupanjski je sud obvezao tuženika platiti tužitelju iznos od 185,19 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana nakon što je naplaćena naknada za obradu kredita odbivši tuženikovo prigovor zastare.

10. Ovakva odluka suda je pravilna.

11. Ispitujući prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju neosnovano ukazuje žalba, jer je sud dao valjane razloge za svoju odluku, pa se ista može ispitati.

12. Prvostupanjski sud je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, a ta utvrđenja nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima. Iz izvedenih dokaza jasno proizlazi kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati niti je tužitelj na njezin sadržaj mogao utjecati jer je ista unaprijed nametnuta, a sama činjenica da je ista utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita.

12.1. Tuženik nije dokazao opravdanost naknade obrade kredita u fiksnom postotku pa je jasno da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača te je sukladno članku 81. i 82. ZZP/03 nepoštena i ništetna, pa je tuženik dužan i vratiti ono što je primio temeljem te nepoštene i ništetne odredbe.

13. Tuženik je taj koji je tužitelju nametnuo nepoštenu i ništetnu odredbu te je radi toga i nepošten i to od dana stjecanja navedenog iznosa, a to je dan isplate odnosno u konkretnom slučaju dan "ustezanja" naknade od ugovorenog kredita pa je pravilno prvostupanjski sud tijek zateznih kamata odredio temeljem članka 1115. ZOO od prvog dana nakon dana stjecanja, odnosno dana nakon izvršene uplate.

14. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, u ovoj pravnoj stvari radi o utvrđenju ništetnosti koji se odnosi na naknadu za obradu kredita o kojoj se nije odlučivalo u kolektivnom postupku, pa se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje pa zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva tužitelja da mu tuženik temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita vrati iznos sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja teče od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, tako da zastara još nije niti počela teći. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe. Pozivanje na pravno shvaćanje VSRH, te s obzirom da se radi o ustaljenoj sudskoj praksi, nije došlo do odstupanja od stajališta iznesenih u predmetu Hann-Invest (C-554/21, C-62/21 i C- 727/21), jer žalbeni navodi kojima se pobija pravilnost zaključaka suda prvog stupnja u odnosu prigovor zastare nisu prihvatljivi, niti je na taj način tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pristup sudu i na djelotvoran pravni lijek.

15.Neosnovana je žalbena tvrdnja da tužitelj nije dokazao status potrošača. Tu je činjenicu prvostupanjski sud valjano utvrdio, tužitelj je fizička osoba, kredit je uzeo za kupnju vozila, pa je s obzirom na navedeno na tuženika prebačen teret dokazivanja postojanja okolnosti koje bi tužitelju status potrošača oduzele.

16.Neosnovano je pozivanje tuženika na odluku Suda EU u predmetu C-621/17 budući je u navedenom banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada, pa je sud EU ocijenio da u smislu članka 4. st. 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1,50% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužitelju zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1,50% Nije se o tome pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je navedena ugovorna odredba nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja.

17. U odnosu na žalbene navode kojima se pobija odluka o troškovima postupka, za navesti je da je sud pravilno kao vrijednost predmeta spora uzeo samo iznos kondemnatornog zahtjeva. Naime, tužiteljica je postavila i deklaratorni tužbeni zahtjev u točki I. izreke, čija osnovanost predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva za isplatu i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.. Takvo stajalište proizlazi i iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Revt -156/13 od 7. svibnja 20104 , Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022.). Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove, koji su odmjereni prema pravilno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine broj“ 138/23).

18. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

19. S obzirom da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, odbijen je njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka, temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 25. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Srđan Kuzmanić