Poslovni broj: Usž-3861/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Hrvoja Miladina, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Blaženke Drdić kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja DA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Branka Šoić Mićunović, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica zaposlena kod odvjetnika Tomislava Lešića, u Zagrebu, Mažuranićev trg 4, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi invalidske mirovine, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-993/2023-17 od 17. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija i potvrđuju se točke I., II., III. i IV. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-993/2023-17 od 17. rujna 2024.

II. Poništava se točka V. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-993/2023-17 od 17. rujna 2024.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.823,83 eura (dvije tisuće osamsto dvadeset tri eura i osamdeset tri centa) u roku od 30 dana od dana dostave ove presude, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koje teku od dana donošenja odluke o troškovima do isplate, a u ostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška se odbija.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: UP/II-141-02/22-01/03422717077, urbroj: 341-99- 05/3-22-7414, broj spisa: 503454 od 7. veljače 2023. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, klasa: UP/I 141-02/21- 01/03422717077, urbroj: 341-25-05/3-21-131516, broj spisa: 288490 od 28. srpnja 2022. (točka I. i II. izreke). U točki III. izreke presude utvrđuje se da je kod tužitelja, hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, nastao djelomični gubitak radne sposobnosti, dijelom kao posljedica 50% bolesti zadobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a dijelom kao posljedica 50% izvan tih okolnosti s datumom 4. prosinca 2021., te se tužitelju priznaje pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti u navedenom omjeru i to od 4. prosinca 2021. Pod točkom IV. izreke presude naloženo je prvostupanjskom tijelu da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude u odnosu na tužitelja utvrdi pripadajući iznos invalidske mirovine. U točki V. izreke presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora od 2.823,83 eura u roku od 15 dana od dostave pravomoćne presude, a u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška je odbijen.

2. Tuženik u žalbi pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da izreka ne sadrži bitne dijelove na osnovi kojih bi se moglo postupiti budući da nije naveden uzrok invalidnosti koji nije u svezi sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, poslovi koje tužitelj može obavljati, kontraindikacije za poslove koje više nije sposoban obavljati te obveza kontrolnog pregleda s obzirom na ocjenu o postojanju djelomičnog gubitka radne sposobnosti, što je u suprotnosti s odredbama članka 39. i 126. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. – dalje: ZOMO), te odredbama članka 15. stavka 7. Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine“, broj: 67/17., 56/18. i 16/22. – dalje: Uredba). Nadalje smatra da je presuda donesena na temelju manjkavog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, koji ne sadrži očitovanje o bolestima koje su izričito posljedica sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu i bolestima izvan tih okolnosti, te da niti izreka ne sadrži bitne dijelove na osnovi kojih bi se moglo postupiti budući da nije naveden uzrok invalidnosti koji nije u svezi sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, poslovi koje tužitelj može obavljati, kontraindikacije za poslove koje više nije sposoban obavljati te obveza kontrolnog pregleda. Ističe da je očitovanjem Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 28. kolovoza 2024. osporen nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Žalbom pobija i točku V. izreke presude, navodeći da je sud tužitelju priznao zatražene troškove upravnog spora pogrešno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23. – dalje: Tarifa/23.) i za radnje poduzete u upravnom sporu prije njenog stupanja na snagu 25. studenoga 2023., a koja budući da se ne radi o zakonu ne može imati povratno djelovanje sukladno članku 90. stavku 4. Ustava Republike Hrvatske. Također smatra da je za nadoknadu troškova određen prekratak rok od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude, s obzirom na radnje koje se moraju poduzeti radi izvršenja presude (uputiti dopis stranci radi dostave nužnih podataka za isplatu putem Hrvatske pošte, ostaviti stranci primjeren rok za dostavu traženih podataka, izrada naloga za plaćanje i njegovo upućivanje nadležnom odjelu radi isplate i dr.). Predlaže da ovaj Sud prvostupanjsku presudu poništi u cijelosti i tužbeni zahtjev odbije. U slučaju da Sud prvostupanjsku presudu ne poništi, predlaže da se poništi točka V. izreke pobijane presude, te da ovaj Sud sam odluči o troškovima spora prema Tarifi važećoj u trenutku kada su radnje u upravnom sporu poduzete i odredi dulji rok za plaćanje troškova spora.

3. Tužitelj u očitovanju na žalbu tuženika navodi da je sud pravilno utvrdio sve činjenice potrebne za donošenje odluke na temelju nalaza i mišljenja te usmenog iskaza stalne sudske vještakinje prim. dr. Jelene Macan, koja je na raspravi 10. rujna 2024. točno navela zašto mijenja omjer invalidnosti i koje bolesti nisu nastale kao posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu. Smatra stoga da je činjenično stanje u odnosu na uzrok invalidnosti potpuno utvrđeno. Smatra neosnovanim i prigovor tuženika u odnosu na primjenu Tarife/23, pozivajući se na Tbr. 52., 53. i 54. Prigovor tuženika u odnosu na prekratki rok za izvršenje plaćanja troškova smatra nejasnim, jer se iz sadržaja prigovora može zaključiti da od suda traži da kod ostavljanja roka za plaćanje uzme u obzir njegove organizacijske sposobnosti. Predlaže da se žalba tuženika odbije u cijelosti.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv točke V. izreke prvostupanjske presude, navodeći u bitnom da je sud neosnovano odbio priznati mu trošak za sastav 2 podneska iako su oni bili nužni i potrebni za ovaj postupak. Ističe da je u podnesku od 18. siječnja 2024. odgovorio na navode tuženika iz odgovora na tužbu u roku od 10 dana od primitka istog, čime je ubrzao nastavak postupka i omogućio sudu da već 1. ožujka 2024. donese rješenje o provođenju dokaza predloženih u tužbi i tom podnesku, dok podnesak od 2. srpnja 2024. predstavlja očitovanje na nalaz i mišljenje sudske vještakinje, u kojem je između ostalog upozorio na nedostatke tog nalaza, jer je vještakinja propustila utvrditi točan datum nastale promjene u omjeru invalidnosti . Pojašnjava da je takav podnesak bio nužan kako bi sud pozvao vještaka na ročište da se očituje na iznesene primjedbe, ali i da se pripremi za ročište, jer sud ne može znati na koje se primjedbe u odnosu na nalaz i mišljenje sudski vještak može izravno očitovati na ročištu, a za koje mu treba priprema. Nadalje navodi da je sud pogrešno odmjerio troškove za provedeno medicinsko vještačenje, jer je na ime izrade nalaza i mišljenja on platio 350,00 eura, a ne 297,29 eura, kako je suđeno. Ukazuje da je sud propustio odlučiti i o dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je zatražio da tuženik na dosuđene troškove upravnog spora plati zatezne kamate koje teku od dana donošenja presude do isplate. Smatra da je prvostupanjski sud odlučujući o visini i opsegu troškova upravnog spora pogrešno primijenio članak 144. stavak 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje: ZUS), te nije uopće primijenio stavak 4. istog članka ZUS-a, čime su se ostvarili žalbeni razlozi iz članka 126. stavka 1. i 2. ZUS-a. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom V. izreke i dosudi mu trošak upravnog spora u iznosu od 6.912,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Potražuje i trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 eura.

5. Tuženik u očitovanju na žalbu tužitelja osporava navode glede opravdanosti troška za sastav podneska od 18. siječnja 2024. i 2. srpnja 2024., jer isti ne sadrže bitna činjenična i pravna razlaganja koja bi bila od utjecaja na ishod upravnog spora, a sukladno odredbi članka 144. stavka 1. ZUS-a. Navodi da je sud pravilno u točki 15. obrazloženja presude naložio da tužitelju naknadi trošak upravnog spora za provedeno medicinsko vještačenje u iznosu od 297,29 eura, što odgovara računu za navedeno vještačenje, odnosno specifikaciji dostavljenoj od strane sudskog vještaka, dok razliku od uplaćenog predujma tužitelj može tražiti od računovodstva suda. Također smatra da je tužitelj u skladu s odredbom članka 120. ZUS-a mogao podnijeti prijedlog da se presuda dopuni na način da sud odluči o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zateznih kamata. Predlaže da se žalba odbije.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

8. Prema podacima spisa tužitelj je počevši od 25. kolovoza 2009. korisnik prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane bolešću, na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, broj spisa: 288490 od 18. siječnja 2010. Navedenim pravomoćnim rješenjem tužitelju je priznato pravo na invalidsku mirovinu na temelju odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 79/07. i 35/08. – dalje: ZOMO/98), s time da mu je svota invalidske mirovine izračunata primjenom osobnog boda povećanog prema članku 21. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 174/04., 92/05., 2/07., 107/09., 65/09. i 137/09. – dalje: ZOPHBDR) za 10% s obzirom na vrijeme provedeno u Domovinskom ratu, a umjesto te svote invalidske mirovine određena je najniža mirovina prema članku 31. ZOPHBDR-a. U navedenom postupku nastanak profesionalne nesposobnosti za rad utvrđen je zbog bolesti ( PTSP, Povratni depresivni poremećaj i St.post fract.vert. ThVII et VIII), koja nije u svezi članka 2. stavka 2. ZOHBDR-a, uz kontraindikacije odnosno isključenje rada sa strankama i posla profesionalnog vozača A, B, C, C+E kategorije. Tim rješenjem određeno je obavljanje kontrolnog pregleda u mjesecu kolovozu 2011. godine.

9. Postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja od 7. veljače 2023. vođen je u povodu prijedloga izabranog doktora medicine, a na zahtjev tužitelja od 25. listopada 2021., za ponovnu ocjenu radne sposobnosti, s obzirom da je tužitelju rješenjem Gradskog ureda za branitelje Grada Zagreba od 24. rujna 2021. priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata X. skupine sa 20% oštećenja organizma po osnovi bolesti PTSP za stalno, počevši od 1. kolovoza 2021. U navedenom postupku je na temelju nalaza i mišljenja Vijeća vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 6. prosinca 2021., na koji je dana suglasnost Povjerenstva za reviziju ocjene radne sposobnosti prema članku 53. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 121/17. – dalje: ZHBDR) utvrđeno da je kod tužitelja 4. prosinca 2021. nastao djelomični gubitak radne sposobnosti 30% kao posljedica bolesti dobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a 70% kao posljedica bolesti nastale izvan tih okolnosti, uz kontraindikacije: veća psihofizička opterećenja i odgovornost, rad sa strankama, posao profesionalnog vozača A, B, C, C+E kategorije, te je sposoban obavljati poslove koji iziskuju manja psihofizička opterećenja i odgovornost. Tužitelju je stoga prvostupanjskim rješenjem Područne službe u Zagrebu od 28. srpnja 2022. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, sa naprijed navedenim uzrokom nastanka invalidnosti, od 4. prosinca 2021., na temelju članka 30. ZHBDR-a. Odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv citiranog rješenja, u kojoj je osporavao utvrđeni stupanj i ocjenu uzroka invalidnosti (omjer), tuženik je pribavio nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka Središnjeg ureda Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom prema članku 133. stavku 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. – dalje: ZOMO). Drugostupanjsko tijelo vještačenja je u nalazu i mišljenju od 16. siječnja 2023. potvrdilo ocjenu Vijeća vještaka, uzimajući u obzir sve utvrđene bolesti tužitelja (kronificirani PTSP uz depresiju i trajni poremećaj osobnosti, mioperikarditis s granično očuvanom sistoličkom funkcijom i regionalnim ispadima kontraktiliteta te manjim perikardijalnim izljevom), kao i ostvareni status HRVI-a. Stoga su osporenim rješenjem tuženika od 7. veljače 2023. navodi žalbe u tom dijelu ocijenjeni neosnovanim, dok su prihvaćeni navodi žalbe glede pogrešnog izračuna osobnih bodova odnosno pogrešne primjene odredaba članka 32. stavka 2. i članka 35. ZHBDR-a, zbog čega je prvostupanjsko rješenje poništeno i predmet vraćen Područnoj službi radi ponovnog izračuna svote mirovine i donošenja novog rješenja.

10. S obzirom da je tužitelj u tužbi osporavao pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na ocjenu radne sposobnosti (stupanj invalidnosti i uzrok), prvostupanjski je sud radi utvrđivanja činjenica koje su s medicinskog stajališta relevantne za donošenje odluke o pravu tužitelja na invalidsku mirovinu sukladno mjerodavnim odredbama ZOMO-a i ZHBDR-a proveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicine rada prim. dr. sc. Jeleni Macan. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka od 12. lipnja 2024. i dopuni tog nalaza, danog na usmenoj raspravi, u kojoj se vještak očitovao na primjedbe tužitelja i tuženika, kod tužitelja postoji djelomični gubitak radne sposobnosti jer zbog kroničnog mentalnog poremećaja, opisanog u medicinskoj dokumentaciji, trajno ne može raditi poslove profesionalnog vozača, većinu poslova svoje struke strojobravara koji redovito uključuju poslove s posebnim uvjetima rada u vidu odgovornosti za sigurnost drugih i vlastitu sigurnost (rukovanje alatima i strojevima), kao niti poslove prodavača koje je obavljao prije umirovljenja , a koji uključuju emocionalnu otpornost (rad sa strankama), dok se preostala radna sposobnost svodi na obavljanje poslova odgovarajućih njegovoj razini obrazovanja bez psihofizičkih opterećenja u nepunom radnom vremenu (70% radnog vremena) u prvoj smjeni. Stalni sudski vještak stupanj invalidnosti ocijenio je suglasno mišljenju ovlaštenih vještaka Zavoda i smanjenje radne sposobnosti utvrdio na temelju istih promjena u zdravstvenom stanju nastalih zbog bolesti utvrđenih i u upravnom postupku (kronični PTSP, depresivni poremećaj i stanje nakon prijeloma dva grudna kralješka), utvrđujući i iste medicinske kontraindikacije. Sudski vještak je međutim ocijenio da je utvrđena invalidnost 50% uzrokovana sudjelovanjem tužitelja u Domovinskom ratu, s obzirom na kronični psihički poremećaj bez trajnije stabilizacije psihičkog stanja i uz kontinuirano uzimanje kombinacije psihoaktivnih lijekova, dok je uzrok 50% bolest koja nije u svezi Domovinskog rata, uzimajući u obzir sudjelovanje drugih stresogenih čimbenika u životu tužitelja na razvoj psihičkog poremećaja nakon Domovinskog rata.

11. Prema ocjeni ovoga Suda citirani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mogao je poslužiti sudu kao valjana osnova za donošenje presude, jer je sačinjen sukladno postavljenom zadatku u rješenju suda poslovni broj: Us I-993/2023 od 1. ožujka 2024. i prema pravilima vještačenja propisanih ZUS-om. Sudski vještak je detaljno analizirao sve promjene u zdravstvenom stanju tužitelja na temelju cjelokupne medicinske dokumentacije (brojnih nalaza liječnika specijalista), uzimajući u obzir podatke o njegovom sudjelovanju u Domovinskom ratu i ostvarenom statusu HRVI, te je ocjenu o nastanku djelomičnog gubitka radne sposobnosti dao primjenjujući mjerodavne odredbe članka 39. stavka 1. i 3. ZOMO-a. Nadalje, sudski vještak je imajući u vidu poslove radnog mjesta tužitelja i njegovu razinu obrazovanja utvrdio medicinske kontraindikacije i opisao poslove koje može obavljati sa smanjenom radnom sposobnošću. Također je, s obzirom na tako utvrđenu radnu sposobnost, a uzimajući u obzir osim okolnosti sudjelovanja u Domovinskom ratu i druge stresogene čimbenike u životu tužitelja, dostatno i jasno obrazložio ocjenu uzroka nastanka invalidnosti u konkretnom slučaju. Suprotno navodima tuženika iz zaključnog mišljenja sudskog vještaka razvidno je za koji dio zdravstvenih promjena odnosno bolesti tužitelja je utvrđeno da nisu uzrokovane zbog okolnosti kojima je tužitelj bio izložen u Domovinskom ratu. Pri tome se napominje da tuženik u svom očitovanju, niti na raspravi, nije osporavao pravilnost nalaza sudskog vještaka u tom dijelu, već navedene primjedbe iznosi prvi puta tek u žalbi.

12. Suprotno navodima tuženika, iz točke III. izreke pobijane presude razvidno je da je sud utvrdio da je invalidnost tužitelja djelomično (50%) uzrokovana sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a da je djelomično (50%) invalidnost nastala izvan tih okolnosti, što je sukladno i mišljenju odnosno nalazu sudskog vještaka na temelju kojeg su utvrđene odlučne činjenice koje su pretpostavka za ostvarivanje prava tužitelja na invalidsku mirovinu. Nadalje, činjenica što u izreci presude nije određen datum obaveznog kontrolnog pregleda nije od utjecaja na pravilnost presude, odnosno pravilnost odluke suda o pravu tužitelja iz mirovinskog osiguranja, niti to predstavlja zapreku da nadležno tijelo donoseći rješenje o pripadajućem iznosu invalidske mirovine, u izvršenju presude, odredi kontrolni pregled.

13. Iako je prvostupanjski sud u točki 13. obrazloženja presude pogrešno zaključio da je tuženik utvrdio nepravilnost u prvostupanjskom postupku glede utvrđenog omjera uzroka invalidnosti, kako to pravilno navodi tuženik u žalbi, navedeno s obzirom na naprijed izneseno nije od utjecaja na pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom sporu, niti je bilo odlučno za donošenje odluke suda.

14. Nadalje, tužitelju je pravilno priznato pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora prema Tbr. 27/1 i Tbr. 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23. – dalje: Tarifa), budući da je odredbom Tbr. 52. stavka 3. iste propisano da sud ili drugo tijelo kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Ukazuje se pri tome da je ovaj Sud u presudi poslovni broj: Usoz-55/2024-21 od 18. srpnja 2025. citiranu odredbu Tarife/23. ocijenio zakonitom, navodeći između ostalog da je ta odredba prijelazne naravi, što znači da sama po sebi ne može imati povratno djelovanje koje zabranjuje članak 90. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske. Rok koji je tuženiku određen za plaćanje troškova spora sud ne nalazi neprimjerenim, niti je isti od utjecaja na pravilnost odluke suda o pripadajućim troškovima. Stoga navodi žalbe kojima tuženik osporava pravilnost odluke o troškovima nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drukčije odluke.

15. Ispitujući točku V. izreke pobijane presude sukladno članku 134. stavku 1. ZUS- a u granicama razloga navedenih u žalbi tužitelja, ovaj Sud nalazi da je sud prvog stupnja na temelju članka 144. stavka 1. i 2. ZUS-a pravilno dosudio tužitelju naknadu troška za sastav tužbe, pristup na ročište i troška vještačenja, te je osnovano odbio zahtjev za naknadu troška za sastav podneska od 18. siječnja 2024. i 2. srpnja 2024., za koju odluku je dao valjane i dostatne razloge. Suprotno mišljenju tužitelja sastavljanje navedenih podnesaka ne predstavlja opravdane izdatke jer isti ne sadrže činjenična i pravna razlaganja relevantna za rješavanje spora (očitovanje na odgovor na tužbu u kojem se u bitnom ponavljaju navodi tužbe) odnosno sadrže navode koje je tužitelj mogao iznijeti i na raspravi (očitovanje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka). Također trošak medicinskog vještačenja pravilno je određen u iznosu od 297,29 eura za izvršeno vještačenje i u iznosu od 26,54 eura za pristup vještaka na ročište, a prema računima koje je sudski vještak dostavio uz spis. Pri tome je sud u presudi uputio tužitelja na mogućnost traženja povrata više uplaćenog iznosa na ime predujma za vještačenje.

16. Tužitelj međutim osnovano navodi da je prvostupanjski sud kod donošenja odluke o trošku upravnog spora pogrešno primijenio odredbu članka 144. stavka 4. ZUS-a. Prema navedenoj odredbi ZUS-a troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. O zateznim kamatama na iznos troškova spora sud odlučuje na zahtjev stranke.

17. Kako prvostupanjski sud nije sukladno citiranoj odredbi članka 144. stavka 4. ZUS-a odlučio o zateznim kamatama na dosuđeni iznos troškova, a koje je zatražio u tužbi, žalba tužitelja u tom dijelu ocijenjena je osnovanom te je riješeno kao u točki II. izreke ove presude.

18. Tužitelju je stoga na temelju članka 147. stavka 1. u svezi članka 144. stavka 1., 2. i 4. ZUS-a priznato pravo na naknadu opravdanih troškova spora i to za sastav tužbe i pristup na ročište prema Tbr. 27/1 i Tbr. 27/2 Tarife/23. u iznosu zatraženom troškovnikom (po 1.000,00 eura za svaku radnju, sa PDV-om), te trošak vještačenja od 323,83 eura, prema priloženim računima vještaka, dakle u ukupnom iznosu od 2.823,83 eura, sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova valjalo odbiti (točka IV. izreke presude).

19. Kako je tužiteljica sa žalbom uspjela samo u neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedno potraživanje uz zahtjev za naknadu troškova spora (samo u odnosu na zateznu kamatu), a odgovor na žalbu tuženika u konkretnom slučaju ne predstavlja opravdani izdatak jer ne sadržava navode od utjecaja na utvrđivanje odlučnih činjenica niti primjenu materijalnog prava na temelju kojeg je odlučeno o žalbi tuženika, ovaj Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju, s obzirom na razmjer uspjeha u žalbenom postupku, svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka (točka IV. izreke presude).

20. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. i 2. i članka 147. stavka 1. i 2. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 25. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska