Poslovni broj: Usž-102/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat-Paliska i Hrvoja Miladina, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja VG, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4337/2025-4 od 19. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.
r i j e š i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4337/2025-4 od 19. studenog 2025.
Obrazloženje
1. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u predmetu koji se vodi kod toga suda pod poslovnim brojem Us I-4337/2025.
2. Tužitelj je protiv navedenog rješenja podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba upravnog spora. Navodi da mu je rješenjem tuženika odbijen zahtjev za međunarodnu pomoć, što podrazumijeva prisilno udaljenje u Bosnu i Hercegovinu. Smatra da sama činjenica da se protjeruje iz Republike Hrvatske prije nego sud meritorno odluči o zakonitosti rješenja o odbijanju međunarodne zaštite, predstavlja teško popravljivu štetu. Ističe da protjerivanjem gubi prava i pravni status u Republici Hrvatskoj. Navodi da sud nije uzeo u obzir činjenicu da je predložio odgodni učinak tužbe na temelju članka 51. stavka 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, koja propisuje mogućnosti podnošenja zahtjeva za odgodnim učinkom tužbe ako bi prisilnim udaljenjem bio ugrožen život i zdravlje. Predlaže usvojiti žalbu, te poništiti prvostupanjsko rješenje i donijeti odluku kojom se određuje odgodni učinak tužbe, podredno predmet vratiti na ponovno odučavanje.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja rješenja koje je predmet ocjene zakonitosti u predmetnom upravnom sporu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakon o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS), ovaj Sud ocjenjuje da žalbenim razlozima tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost rješenja prvostupanjskog suda.
6. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio tužbu radi ocjene zakonitosti rješenja tuženika, klasa: UP/I-216-03/25-067394, urbroj: 511-01-212-25-2 od 23. listopada 2025., kojim mu je odbijen zahtjev za odobrenje međunarodne pomoći. Tužitelj je zatražio od suda da odredi odgodni učinak tužbe do pravomoćnog okončanja predmetnog upravnog spora, navodeći da bi mu izvršenjem rješenja tuženika, odnosno prisilnim udaljenjem u Bosnu i Hercegovinu bio ugrožen život i zdravlje. Smatra da bi mu izvršenjem pobijanog rješenja prije nego sud odluči o zakonitosti tog rješenja nastala šteta koja se teško može popraviti.
7. Odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.
8. Imajući u vidu naprijed navedeno pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja kojim bi se odredio odgodni učinak tužbe propisani naprijed citiranom odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a, koji moraju biti kumulativno ispunjeni. Tužitelj nije dostavio dokaze kojima bi potkrijepio navode na kojima temelji prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe, odnosno nije učinio vjerojatnim da bi mu izvršenjem rješenja tuženika nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti. Tužitelj navode prema kojima bi mu prisilnim udaljenjem u zemlju njegova podrijetla bio ugrožen život i zdravlje ničim nije dokazao, već svoje tvrdnje temelji na događajima koji se odnose na njegovog oca i koji su se desili prije više od četrdeset godina (1978. godine). Pri tome je potrebno ukazati da rješenjem tuženika od 23. listopada 2025., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu, nije određeno prisilno protjerivanje tužitelja u zemlju njegovog podrijetla u koju se prema njegovim navodima (zapisnik od 14. listopada 2025.) samovoljno vratio 2010. godine, pri tome ne smatrajući da bi mu život bio ugrožen zbog poslova koje je obavljao njegov otac koji je ubijen 1978. godine.
9. S obzirom na to da tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
10. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 135. stavka 1. u vezi s člankom 128. stavkom 4. ZUS-a odlučeno je kao u izreci rješenja.
U Zagrebu, 25. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Gordana Marušić-Babić
