REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4492/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Antun Zanetti, odvjetnik u Puli protiv tuženika UR, vl. Obrta [obrt]“ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Luka Šumberac, odvjetnik u Puli, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevom i tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola, poslovni broj Gž-1372/2023-2 od 3. ožujka 2025. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu, poslovni broj Pn-147/19-83 od 28. srpnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.

r i j e š i o  j e :

I. Odbijaju se prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuju se prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljenog ljudskog prava.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-1372/2023-2 od 3. ožujka 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu, poslovni broj Pn-147/19-83 od 28. srpnja 2023. u dijelu kojim nije uspio u sporu zbog dva pravna pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu te za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, smatrajući da u vezi pobijanih pitanja pobijana presuda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i drugih drugostupanjskih sudova. Ujedno, prijedlog podnosi budući da smatra da je donošenjem pobijane presude povrijeđeno njegovo temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, kao i pravo vlasništva.

2. Tuženik je također podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-1372/2023-2 od 3. ožujka 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu, poslovni broj Pn-147/19-83 od 28. srpnja 2023. u dijelu kojim nije uspio u sporu zbog tri pravna pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu te za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, time da ističe da za prvo i drugo pitanje nema prakse revizijskog suda, dok za treće pitanje ukazuje na shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-967/2022-7 od 27. veljače 2024. Ujedno prijedlog podnosi protiv dijela presude kojom je odlučeno o troškovima postupka zbog povrede temeljnog prava na pravičan postupak, u aspektu prava na pristup sudu.

3. Odgovori na prijedloge nisu podneseni.

4.1. Presudom prvostupanjskog suda tuženiku je naloženo da plati tužitelju 4.474,60 eura, dok je tužbeni zahtjev odbijen za 10.759,12 eura. Tužbeni zahtjev se odnosi na naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze iz ugovora o djelu - pregleda i servisa brodice (glisera), a do koje je došlo tako što je nakon preuzimanja brodice dana 21. lipnja 2012., u predjelu [adresa] – [adresa] došlo do otkazivanja rada motora na brodici. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.386,eura.

4.2. Drugostupanjski je sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu (u točki I. i III. Izreke) tako što je tuženiku naloženo da plati tužitelju 132,73 eura sa zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu za 4.341.88 eura odbio tužbeni zahtjev. Preinačena je i odluka o parničnim troškovima, tako što je riješeno da svaka stranka snosi svoje troškove spora. Prema obrazloženju drugostupanjskog suda tužitelj ima pravo na naknadu štete u iznosu od 132,72 eura zbog toga što u brodicu nisu ugrađeni pojedini dijelovi koje je trebalo zamijeniti, a za razliku štete, koja je nastala pucanjem remena, ne odgovara tuženik (serviser), jer je izostala odgovarajuća reakcija (pravovremena) samog tužitelja. Bez obzira na to što je tužitelj uspio tek s neznatnim dijelom novčanog zahtjeva, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove spora zbog toga što se tijekom cijelog postupka raspravljalo „o osnovi odgovornosti”, a tužitelj je u ovoj parnici dokazao postojanje osnove odgovornosti tuženika za štetu, neovisno o visini konačno prihvaćenog tužbenog zahtjeva.

5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i st. 2. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da niti jedno postavljeno pitanje u prijedlogu tužitelja odnosno u prijedlogu tuženika nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i da niti jedna od parničnih stranka nije učinila vjerojatnim da mu je tijekom postupka koji je prethodio revizijskom povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje i pravo vlasništva.

6.1. Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije istakao dva pravna pitanja:

"A/ Ostvaruje li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku kada u svojoj odluci u pogledu odlučnih činjenica, shodno ukazanom na čl. 377. st. 2., a u vezi s čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku, da prvostupanjski sud nije prihvatio pravna shvaćanja u ranijoj drugostupanjskoj odluci, kada to aktualni drugostupanjski sud obrazlaže da "prvostupanjski sud nije vezan pravnim shvaćanjem Županijskog suda", a da se pri tome ne radi o pravnim shvaćanjima već o propuštenom utvrđenju relevantnih činjenica, koje su tako u ponovljenom postupku ostale na štetu tužitelja neutvrđene.

B/ Da li okolnost, sve da upravljač brodice i nije na svjetlosni i zvučni signal na vrijeme reagirao na način da zaustavi brodicu, zbog toga svu nastalu štetu na motoru brodice potpuno oslobađa odgovornosti mehaničara koji vlasnika brodice nije upozorio, da zbog starih i navodno nezamijenjenih remena, ne smije ići na dužu plovidbu, a na kojoj je došlo do pucanja remena i havarije na motoru."

6.2. Tužitelj, kao razlog važnosti navedenih pitanja za odluku sporu opsežno obrazlaže svoju ocjenu dokaza i utvrđenih činjenice te ukazuje iz kojih je razloga u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno procesno odnosno materijalno pravo prilikom donošenja pobijane presude. Pri tom ukazuje na odluke revizijskog suda, kao i drugih drugostupanjskih sudova, u kojima je utvrđeno postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka (primjerice Revr-604/2006. i sl.), dok u vezi drugog postavljenog pitanja ukazuje na praksu revizijskog suda u činjenično i pravno nepodudarnim situacijama.

7.1. Pitanja navedena u prijedlogu tužitelja tako su koncipirana da su usko vezana za sadržaj obrazloženja, ocjenu dokaza i konkretne činjenice ovog pojedinačnog slučaja (koja se i citiraju u samim pitanjima) pa odgovor na tako postavljena pitanja, koje bi trebalo dati odgovor je li u konkretnom slučaju počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka odnosno je li pravilno primijenjeno materijalno pravo, ne može biti važan i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu.

7.2. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari u vezi postavljenih pitanja u tužiteljevom prijedlogu nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

8.1. Tužitelj je također u prijedlogu naveo da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno temeljno pravo – pravo na jednakost pred zakonom i s tim u vezi pravo na nepristrano i pravično suđenje. Međutim, ovaj sud u tvrdnjama o nepravilnosti i arbitrarnosti pobijane drugostupanjske odluke ne nalazi da bi se radilo o povredi takve naravi i intenziteta da bi za posljedicu imalo povredu temeljnog prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim. Iz osporenih presuda razvidno je da je prvostupanjski sud proveo postupak i izveo dokaze na način utvrđen mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama. Također je razvidno da su parnične stranke bile u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu uz odgovarajuću stručnu pomoć te poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravne lijekove, dok je osporena drugostupanjska odluka donesena u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište suprotno onom iz prvostupanjske presude i primjenu zakona drugostupanjski sud obrazložio je na valjan i prihvatljiv način. Stoga tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi im osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bilo povrijeđeno navedeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo. Nadalje, tužitelje niti ne obrazlaže u čemu bi se konkretno sastojala povreda njegovog prava vlasništva pa niti povredu toga prava nije učinio vjerojatnom.

8.2. Dakle, kako tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje odnosno pravo vlasništva njegov prijedlog za dopuštenje revizije je u tom dijelu odbačen na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP (točka II. izreke).

9.1. Tuženik je u svom prijedlogu za dopuštenje revizije naveo tri pitanja koja je ovaj sud ispitao u smislu citiranih propisa i zaključio da nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pri čemu treba reći da prvo i drugo pitanje zapravo i nisu pravna pitanja već činjenična.

9.2. Prvo pitanje glasi: „Može li se tužitelju dosuditi naknada imovinske štete kada tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je platio popravak brodice nakon havarije, odnosno da nije došlo ni do kakvog umanjenja njegove imovine”?

Pitanje je tako formulirano da u suštini sadrži i odgovor. Međutim, suprotno tvrdnjama u pitanju sudovi nižeg stupnja su utvrdili da je tužitelju nastala šteta (4.474,60 eura, odnosno prema drugostupanjskoj presudi 132.72 eura). Pri tom treba reći da je, uz ostale dokaze, proveden i dokaz vještačenjem. Osim toga, tužitelju je imovina umanjenja za dijelove koji nisu ugrađeni, a prema ugovoru tuženik ih je bio dužan ugraditi (to je činjenično utvrđenje navedeno u drugostupanjskoj odluci) neovisno o tome je li tužitelj dao na popravak brodicu ili nije (za vrijednost neugrađenih dijelova smanjena je i vrijednost brodice, a to je umanjenje imovine). Stoga ovako postavljeno pitanje, koje polazi od drugačijih činjeničnih tvrdnji od u postupku utvrđenih činjenica, nije važno pitanje niti za odluku u ovoj pravnoj stvari, a niti za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

9.3. Drugo pitanje glasi: „Odgovara li serviser za naknadu štete koja je nastupila vlasniku brodice, ako je serviser upozorio vlasnika brodice da nisu izvršeni svi radovi, a vlasnik brodice inzistira da mu se brodica preda, uvažavajući i činjenicu da je tužitelj (vlasnik brodice) potpisao radni nalog iz kojeg je vidljivo da svi dijelovi nisu zamijenjeni koji su bili navedeni u ranijem nalogu, kojeg je tužitelj (vlasnik brodice) također potpisao”? Ovo pitanje zapravo je činjenično pitanje i njime se sugerira da bi se revizijski sud trebao baviti isključivo činjenicama (na što nije ovlašten) i to: je li tuženik upozorio tužitelja da nisu izvedeni svi radovi, odnosno koji dijelovi su zamijenjeni, a koji nisu te od kakvog je to značaja (uzrok kvara utvrdio je vještak); da je tužitelj zahtijevao da mu tuženik preda brodicu unatoč tome što nisu ugrađeni (zamijenjeni) svi dijelovi; da je tužitelj potpisao dva radna naloga (i ocijeniti od kakvog je to značaja). Iz navedenog proizlazi da pitanje ne udovoljava propisanim pretpostavkama iz čl. 385.a st. 1. i st. 2. i čl. 387. ZPP.

9.4. U prijedlogu postavljeno treće pitanje glasi: „Predstavlja li odluka drugostupanjskog suda da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, u slučaju kada je drugostupanjski sud utvrdio da je tužitelj uspio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP- u vezi s čl. 154. st. 2. ZPP?“

Prethodno treba reći da su odredbe o naknadi troškova postupka materijalnopravne norme bez obzira što su sadržane u ZPP. To je samostalna imovinskopravna obveza, pa pogrešna ili nepravilna primjena tih odredbi ne može imati značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka koja bi bila od utjecaja donošenje zakonite i pravilne presude u smislu čl. 354. st. 1. ZPP. Uz navedeno, treba reći da drugostupanjski sud donoseći odluku o troškovima postupka nije odstupio od načela na kojima počivaju pravila o naknadi troškova postupka u čl. 154. ZPP, kao i od ustaljenog pravnog shvaćanja ovog suda prema kojem u slučaju djelomičnog uspjeha stranke u sporu prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh” i „razmjerni dio troškova” ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu tako i na visinu prihvaćenog odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva (na što ukazuje i obrazloženje ovog rješenja u točkama 3.2., 5.2. i 5.3.).

9.5. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari u vezi postavljenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

10.1. Razmatrajući iznesene navode u prijedlogu u vezi povrede temeljnog prava na pravično suđenje (da bi tuženik zbog donesene odluke o troškovima postupka prema kojoj svaka stranka snosi svoje troškove postupka bio onemogućen u pristupu sudu) ovaj sud ocjenjuje da je za odluku o troškovima postupka drugostupanjski sud iznio dostatne, relevantne i uvjerljive razloge i ta se odluka ne može smatrati neobrazloženom niti ona dovodi do povrede prava tuženika na pristup sudu ili povrede prava vlasništva pri čemu se ukazuje na već iznesene razloge u vezi postavljenih pitanja u tuženikovom prijedlogu). Zbog navedenog, ništa ne upućuje na zaključak da je tuženiku u postupku povrijeđeno prava na pravično suđenje ili pravo vlasništva, jer sama činjenica da mu nije dosuđena naknada troškova postupka ne znači istovremeno povredu tih prava.

10.2. Dakle, kako tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje odnosno pravo vlasništva tuženikov je prijedlog za dopuštenje revizije u tom dijelu odbačen na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP (točka II. izreke).

Zagreb, 25. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa