REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-211/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Miličeviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Klinička bolnica Dubrava, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, zastupanog po punomoćniku Tončiju Ravliću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-128/2024-2 od 20. kolovoza 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-669/2020-59 od 23. svibnja 2024., u sjednici održanoj 25. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja odbija se.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odbacuje se.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-128/2024-2 od 20. kolovoza 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-669/2020-59 od 23. svibnja 2024.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je postavio pravna pitanja koja glase:
„1. Jesu li sudovi dužni u presudi navesti utvrđenja i razloge o odlučnim činjenicama odnosno odlučnim žalbenim navodima, odnosno može li prvostupanjski sud usvojiti tužbeni zahtjev bez obrazloženja na koji je način ocijenio ključni dokaz na kojemu temelji osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno čini li sud u tom slučaju apsolutnu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, zbog čega presudu nije moguće ispitati?
2. Može li sud ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu prekovremenih sati isključivo na temelju iskaza tužiteljice i svjedoka – kolega zaposlenih na istom zavodu (neizravno zainteresiranih za ishod spora) – bez uporišta u drugim materijalnim i objektivnim dokazima koji bi upućivali na osnovanost tužbenog zahtjeva? Konkretno, je li dopušteno da sud svoju odluku temelji na dokumentaciji iz koje se ne može iščitati tvrdnja tužiteljice i svjedoka da je dvije trećine svog radnog vremena obavljala te poslove, te da pritom teret dokazivanja negativne činjenice prebaci na tuženika?“.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije podnesen je i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), jer tuženik smatra da su mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava, i to pravo na pravično suđenje, pravo na učinkoviti pravni lijek i pravo na jednakost pred zakonom, zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. ZPP i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u navedenom prijedlogu tuženika nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6. U odnosu na prvo postavljeno pitanje sadržano u prijedlogu tuženika, valja napomenuti kako isto pitanje sadržajno predstavlja prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ne pravno pitanje kakvo propisuje odredba čl. 385.a st. 1. ZPP, zbog čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu dopuštenja revizije. U tom smislu, treba reći da se pod pravnim pitanjima prema odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP ne podrazumijevaju pitanja o individualnim pravima stranaka u konkretnim situacijama, već pitanje mora biti postavljeno na opći način, kako bi se odgovorom na to pitanje rješavale materijalnopravne i postupovnopravne dvojbe koje se pojavljuju u bitnim slučajevima koji su bitnim elementima podudarni, a što nije slučaj u ovom predmetu.
7. U odnosu na drugo postavljeno pitanje sadržano u prijedlogu tuženika, ocijenjeno je kako navedeno pitanje ne predstavlja pitanje u smislu čl. 385.a ZPP, budući da je doseg navedenog pitanja ograničen samo na ovaj konkretni slučaj, pri čemu se istim pitanjem sadržajno osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što samo po sebi nije dopušten razlog za dopuštenje revizije. Stoga je ocijenjeno kako navedeno pitanje nije važno za ujednačavanje sudske prakse, odnosno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije.
8. Nadalje, prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom, te da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.
9. Ocjena je ovoga suda da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na učinkoviti pravni lijek ni pravo na jednakost pred zakonom, a kako to tvrdi u svojem prijedlogu. Naime, ocijenjeno je da presuda drugostupanjskog suda sadrži jasne razloge o svim bitnim činjeničnim utvrđenjima i pravnim zaključcima, uslijed čega se ne može smatrati arbitrarnom, pri čemu činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava, a posljedično i ishodom spora, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje. Stoga je ocijenjeno kako nisu ispunjene pretpostavke ni po ovoj osnovi za intervenciju ovoga suda u smislu dopuštenja revizije.
10. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno je kao u toč. I. izreke, dok je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno kao u toč. II. izreke.
Zagreb, 25. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
