Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Tomislava Tomašića, predsjednika vijeća, te Maria Soljačića i Marjane Rajić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Mirjane Laljek, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe MIČ STYLING d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe OB, zbog prekršaja iz članka 149. stavka 1. točke 49. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22.), u povodu žalbe tužitelja Državnog inspektorata, Središnjeg ureda, Sektora za nadzor trgovine, usluga i zaštite potrošača, Službe zaštite ekonomskih interesa potrošača, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj: 84.Pp-3457/2023 od 28. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I. U povodu žalbe tužitelja Državnog inspektorata, Središnjeg ureda, Sektora za nadzor trgovine, usluga i zaštite potrošača, Službe zaštite ekonomskih interesa potrošača, po službenoj dužnosti, obustavlja se prekršajni postupak protiv okrivljene odgovorne osobe OB, na temelju članka 155. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), zbog prekršaja iz članka 149. stavka 1. točke 49. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača

II. Uslijed odluke pod točkom I ovog rješenja, žalba tužitelja je bespredmetna u odnosu na okrivljenu odgovornu osobu.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Državnog inspektorata, Središnjeg ureda, Sektora za nadzor trgovine, usluga i zaštite potrošača, Službe zaštite ekonomskih interesa potrošača i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okrivljena pravna osoba je zbog prekršaja iz članka 149. stavka 1. točke 49. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP), oslobođena od optužbe na temelju članka 161. stavka 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ br.: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22; u daljnjem tekstu: PZ) jer je sud ispitujući optužni prijedlog utvrdio da djelo prekršaja koje se okrivljeniku stavlja na teret, na način kako im se stavlja na teret, po propisu nije prekršaj.

1.1. U obrazloženju prvostupanjske odluke se navodi u bitnome da ovlašteni tužitelj u optužnom prijedlogu nije činjenično opisao na koju konkretnu okolnost iz naprijed citiranih odredbi Zakona o zaštiti potrošača se odnosi nepoštena odnosno agresivna poslovna praksa niti je konkretizirao u čemu se sastoji zavaravajuće postupanje trgovca odnosno na koji način bi postupanje trgovca moglo utjecati na ponašanje i odluke potrošača, pa se u konkretnom slučaju ne može raditi o nepoštenoj poslovnoj praksi. Sud smatra da se u konkretnom slučaju povećanje maloprodajnih cijena na način kako je to opisano u optužnom prijedlogu ne može podvesti pod naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje zabranjuju agresivnu poslovnu praksu koja podrazumijeva korištenje uznemiravanja i prisile, kao i iskorištavanja nesretnih ili drugih okolnosti u kojima se potrošač nalazio, budući da je prema navodima iz optuženja do povećanja cijena došlo zbog uvođenja eura, što se ne može podvesti pod naprijed navedene okolnosti. Slijedom navedenoga, a kako je nađeno da djelo na način kako se okrivljenicima stavlja na teret nije prekršaj, odlučeno je kao u izreci ove presude.

2. Istom presudom određeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

3. Protiv presude prvostupanjskog suda tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog povrede odredba materijalnog prekršajnog prava i pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

3.1. Žalitelj smatra da se 1. siječnja 2023. kao prvi dan uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj može podvesti pod pojam „drugih okolnosti u kojima se potrošač nalazi, a koje su bile tolikog značenja da su umanjile sposobnost potrošača da razumno rasuđuje, a trgovac je bio svjestan da će te okolnosti utjecati na odluku potrošača u odnosu na proizvod“ što je propisano odredbom članka 39.stavka 1. točke 3. ZZP-a koji se odnosi na agresivnu poslovnu praksu. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22. i 88/22., dalje u tekstu: ZOUE) uređuje uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj te isti člankom 6. propisuje da se u postupku uvođenja eura primjenjuje među ostalim načelo zaštite potrošača i načelo zabrane neopravdanog povećanja maloprodajnih cijena. Člankom 7. stavkom 1. ZOUE-a je propisano da se preračunavanje maloprodajnih cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti provodi bez naknade, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ZOUE-a, a stavkom 2. istog članka ZOUE-a je propisano da zbog preračunavanja iz stavka 1. ovoga članka, potrošač ne smije biti u financijski nepovoljnijem položaju nego što bi bio da euro nije uveden. Člankom 8. ZOUE-a je propisano da je zabranjeno poslovnim subjektima, kreditnoj instituciji, kreditnoj uniji, instituciji za platni promet, instituciji za elektronički novac, drugom vjerovniku sukladno propisu kojim se uređuje potrošačko kreditiranje, Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, pružatelju financijskih usluga i tijelu javne vlasti pri uvođenju eura povećati cijenu robe ili usluge prema potrošačima bez opravdanog razloga. Žalitelj ističe kako zakonodavac nije dozvolio bilo kakvo neopravdano povećanje cijena, odnosno nije dozvolio zaokruživanje cijena niti na prvu deseticu, kao ni više, stoga i samo zaokruživanje cijena predstavlja prekršaj.

3.2. Žalitelj ističe da je okrivljenik upravo povećanjem cijena usluga neposredno nakon uvođenja eura kao službene valute koristio nedopušten utjecaj na način da je iskoristio posebne okolnosti u kojima se potrošači tada nalaze, a koje posebnima čini upravo činjenica da uvođenje eura kao nove, službene valute u Republici Hrvatskoj za potrošače predstavlja jednu potpuno novu i nepoznatu situaciju u kojoj svi potrošači, niti imaju, niti moraju imati jednaku sposobnost percipiranja vrijednosti i preračunavanja novčane vrijednosti usluge izražene u euru u odnosu na novčanu vrijednost usluge izražene u kuni, zbog čega im je upravo potrebno, baš u tim posebnim okolnostima pružiti dodatnu zaštitu.

3.3. Žalitelj ističe da je u tim posebnim okolnostima uvođenja eura kao službene valute, okrivljenik postupao nepošteno, posebice uzevši u obzir da je upravo cijena bitan element kupoprodajnog ugovora prema općim ugovornim pravilima. Okrivljenik je bio dužan u razumnoj mjeri osigurati da potrošači budu na primjeren način zaštićeni, posebice uzevši u obzir da je prosječni potrošač slabija strana u svakom potrošačkom odnosu s trgovcem ili pružateljem usluge, zbog čega je također potrebno istaknuti i određene ranjive skupine potrošača kao što su osobe starije dobi i djeca koji su posebno ranjivi zbog dobi ili lakovjernosti, zbog čega njima treba osigurati čak i viši stupanj zaštite nego prosječnom potrošaču.

3.4. Žalitelj ističe da je takvim postupanjem okrivljenik narušio potrošačevo prosuđivanje pri kupnji proizvoda i usluga, koristeći uvođenje eura dana 1. siječnja 2023. godine kao službene valute, neopravdanim povećanjem kontroliranih maloprodajnih cijena usluga, čime je doveo potrošače u nepovoljniji financijski položaj, a koje su okolnosti bitno utjecale na odluku potrošača pri kupnji usluga, jer je upravo cijena bitna okolnost koja utječe na odluku potrošača.

3.5. Žalitelj ukazuje da se poslovna praksa smatra nepoštenom odnosno agresivnom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti, nedopuštenim utjecajem u znatnoj mjeri narušava ili je vjerojatno da će narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača, odnosno njegovo postupanje u vezi s uslugom te ga na taj način navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o kupnji koju inače ne bi donio. Pri utvrđivanju koristi li se u poslovnoj praksi nedopušten utjecaj u obzir se uzima i slučaj kada trgovac, u konkretnom slučaju okrivljenik, iskorištava okolnosti takve težine koja narušava potrošačevo prosuđivanje, čega je trgovac svjestan kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezano uz uslugu.

3.6. Žalitelj navodi kako je u inspekcijskom postupku nepobitno utvrđeno točno činjenično stanje koje je dovedeno u izravnu vezu i s odredbama članaka 6., 7. i 8. ZOUE-a, kojima su propisana osnovna načela kojih se okrivljenik trebao pridržavati prilikom uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj kao i sa odredbama ZZP-om koji je temeljni zakon u Republici Hrvatskoj kojim se štite prava potrošača pri kupnji proizvoda odnosno usluga.

3.7. U optužnom prijedlogu su točno i potpuno navedene sve usluge za koje je utvrđeno povećanje na dan 1. siječnja 2023., te je jasno navedeno da se u konkretnom slučaju radi o nedopuštenom utjecaju okrivljenika na način da je iskoristio posebne okolnosti u kojima se potrošači tada nalaze nakon 31. prosinca 2022., obzirom da donosi novi cjenik sa višim cijenama usluga na dan 1. siječnja 2023., čime nepobitno dovodi potrošače u nepovoljniji financijski položaj i u bitnoj mjeri umanjuje postupanja prosječnog potrošača, iz čega jasno proizlazi da obavlja nepoštenu, agresivnu poslovnu praksu propisanu člankom 38. odnosno člankom 39. točkom 3. ZZP-a.

3.8. Žalitelj ukazuje da je presuda opterećena evidentnim postojanjem nedopuštenog ekscesivnog formalizma. Ustavni Sud Republike Hrvatske je u mnogim svojim odlukama, pa tako naročito i u Odluci broj: U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. („Narodne novine“ broj: 25/16.) upozorio na pogrešno pristupanje mjerodavnom pravu na pretjerano formalan i nefleksibilan način odnosno na nedostatak tumačenja mjerodavnog prava u svjetlu okolnosti svakog konkretnog slučaja. Navedenom je Odlukom Ustavnog suda, između ostalog, jasno opisana dužnost sudova u slučaju kad je mjerodavan jedan zakon, ali združeni učinci tog i nekog drugog ili više drugih zakona izravno utječu na zakonska prava ili obveze stranaka. U takvim slučajevima su, prema odluci Ustavnog suda, sva nadležna tijela, uključujući sudove, bez iznimke dužni tumačiti sve te mjerodavne propise u njihovoj ukupnosti, polazeći od združenih učinaka koje oni proizvode za stranku u svjetlu osobitih okolnosti samog slučaja, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku, a ponajmanje kršiti njihova ustavna prava ili objektivne vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka. Pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod mehaničke primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu. Slijedom navedenog, mišljenje je žalitelja da je Sud propustio, a trebao je mjerodavne odredbe ZZP-a protumačiti u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja.

3.9. Uz žalbu se prilažu pravomoćne i nepravomoćne presude u kojima su okrivljenici, u odnosu na utvrđeno činjenično stanje u postupku i isti opis pravne kvalifikacije prekršaja, proglašeni krivima.0

3.10. Zaključno, žalitelj ističe da obzirom da u konkretnom predmetu sud uopće nije održao glavnu raspravu, te imajući u vidu da se na konkretni slučaj ne može primijenit odredba članka 161. stavka 6. Prekršajnog zakona jer djelo koje žalitelj stavlja na teret okrivljeniku jest prekršaj sukladno odredbama ZZP-a isti nije imao pravnu osnovu da odmah donese presudu kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe.

4. Žalitelj predlaže da se radi razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

5. Žalba nije osnovana glede okrivljene pravne osobe, a glede okrivljene odgovorne osobe je bespredmetna.

6. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud) glede okrivljene odgovorne osobe, po službenoj dužnosti utvrdio je da se prekršajni postupak protiv nje više ne može voditi.

7. Naime, provjerom u Jedinstvenom registru osoba Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske utvrđeno je da je OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], umrla **.**.2022.

8. Odredbom članka 155. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano je da će se, ako se činjenica smrti utvrdi nakon započinjanja postupka, rješenjem obustaviti prekršajni postupak.

9. Kako iz vjerodostojnih podataka proizlazi da je okrivljena odgovorna osoba umrla nakon započinjanja prekršajnog postupka, a prije donošenja odluke o žalbi, to je odlučeno kao u točki I izreke drugostupanjskog rješenja, uslijed čega je žalba bespredmetna u odnosu na ovog počinitelja.

10. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točka 6.,7.,9. i 10. Prekršajnog zakona, te je u konkretnom slučaju utvrdio da nisu povrijeđene navedene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, niti su povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika, na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti te da nije nastupila zastara prekršajnog progona.

11. Navodi iz žalbe pod toč. 3.9. ne dovode u pitanje zakonitost prvostupanjske odluke jer se u sudskoj praksi događa da prvostupanjski sudovi na iste ili u biti iste činjenice drugačije primjene zakon, međutim zato postoje mehanizmi za ujednačavanje sudske prakse kroz žalbeni postupak propisani Prekršajnim zakonom, te propisani člankom 38. Zakona o sudovima (»Narodne novine« br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 21/22., 16/23., 155/23., 36/24. i 136/25.)

12. Nije osnovan žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je okrivljenu pravnu osobu oslobodio od optužbe na temelju članka 161. stavka 6. Prekršajnog zakona.

13. Okrivljenoj pravnoj osobi stavlja se na teret da je u inkriminiranom periodu prilikom pružanja frizerskih usluga, koristila nepoštenu odnosno agresivnu poslovnu praksu zabranjenu odredbama članka 33., 34., 35., 38. i 39. stavka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koju su koristili u odnosu prema potrošačima pri čemu su doveli potrošače u nepovoljniji financijski položaj, koristeći uvođenja eura dana 1. siječnja 2023. kao službene valute te okolnosti u kojima se potrošači nalaze, a koje okolnosti su bitno utjecale na odluku potrošača pri kupnji usluga, na način da su povećali cijene svojih usluga, na način naveden u optužnom prijedlogu.

14. Tužitelj dakle, prema gornjem sadržaju optuženja, navodi kako su okrivljenici koristili poslovnu praksu zabranjenu odredbama članaka 33., 34., 35., 38. i 39. stavak 1. točka 3. ZZP-a, a koje odredbe se odnose i na zavaravajuću poslovnu praksu i na agresivnu poslovnu praksu.

15. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da takav činjenični opis ne sadržava sva bitna obilježja prekršaja koji se okrivljenoj pravnoj osobi stavlja na teret.

16. U konkretnom predmetu odlučno je to što činjenični opis optužnog prijedloga ne sadržava sve bitne elemente zavaravajuće odnosno agresivne poslovne prakse u smislu članaka 34. do 40. ZZP-a. Tužitelj je opisao povećanje cijena usluga nakon uvođenja eura te naveo da su potrošači time dovedeni u nepovoljniji financijski položaj, ali nije konkretizirao koje su netočne ili zavaravajuće informacije dane potrošačima, niti na koji je način cjelokupno predstavljanje cijena bilo podobno zavarati prosječnog potrošača u donošenju odluke o kupnji koju inače ne bi donio.

17. Naime, za postojanje zavaravajuće poslovne prakse nužno je da se u optuženju konkretno opiše koja je netočna, neistinita ili na drugi način zavaravajuća informacija dana potrošaču, odnosno na koji je način prosječni potrošač doveden ili mogao biti doveden u zabludu glede okolnosti propisanih člankom 35. Zakona o zaštiti potrošača, te da je zbog toga donio ili mogao donijeti odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

18. U konkretnom slučaju optužni prijedlog takve odlučne činjenice ne sadržava. Sam navod da su cijene povećane nije dostatan za zaključak o postojanju zavaravajuće poslovne prakse, jer nije opisano da su potrošačima dane neistinite informacije niti da je prikaz cijena bio obmanjujući.

19. Jednako tako, za postojanje agresivne poslovne prakse potrebno je da je trgovac uznemiravanjem, prisilom ili nedopuštenim utjecajem u bitnoj mjeri umanjio ili mogao umanjiti slobodu izbora prosječnog potrošača te ga naveo ili mogao navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

20. Optužni prijedlog ne sadržava opis takvih okolnosti. Nije navedeno koje su to konkretne okolnosti u kojima su se potrošači nalazili, na koji su način iste umanjile njihovu sposobnost razumnog rasuđivanja, niti kako je okrivljena pravna osoba te okolnosti iskoristila radi utjecaja na odluku potrošača.

21. Suprotno žalbenim navodima, samo uvođenje eura kao službene valute, osobito uz prethodno provedene pripremne mjere i obvezu dvojnog iskazivanja cijena, ne predstavlja samo po sebi „nesretnu ili drugu okolnost“ iz članka 39. stavka 1. točke 3. Zakona o zaštiti potrošača, da bi prosječnom potrošaču umanjila sposobnost razumnog rasuđivanja.

22. Neopravdano povećanje cijena pri uvođenju eura može predstavljati povredu načela iz članaka 7. i 8. ZOUE-a, ali budući da tim Zakonom takvo postupanje nije propisano kao prekršaj, ono se ne može kažnjavati ekstenzivnim tumačenjem odredaba ZZP-a na štetu okrivljenika. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da djelo, kako je opisano u optužnom prijedlogu, po propisu nije prekršaj pa je okrivljenu pravnu osobu osnovano oslobodio optužbe.

23. Sud je pri odlučivanju vezan činjeničnim opisom iz optužnog prijedloga te ne može sam nadopunjavati odlučne činjenice koje ovlašteni tužitelj nije naveo, jer bi time prekoračio optužbu i preuzeo ulogu tužitelja, a što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka.

24. Slijedom navedenog, žalbu je trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu u odnosu na okrivljenu pravnu osobu.

U Zagrebu 25. veljače 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Mirjana Laljek, v.r.

Tomislav Tomašić, v.r.

Odluka se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenu pravnu osobu, branitelje i tužitelja.