Poslovni broj: Usž-2441/2024-4
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Vedrana Pavelić, odvjetnica u Zagrebu, Naselak 16 , protiv tuženika Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, Zagreb, Franje Račkoga 6, OIB: 49376181407, radi brisanja iz registra zastupnika osiguranja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-306/2022-14 od 12. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-306/2022-14 od 12. travnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-306/2022-14 od 12. travnja 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga klasa: UP/I-974-09/21-01/13, urbroj: 326-01-50-51-512-22- 4 od 20. siječnja 2022. i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporavanim rješenjem tuženika od 20. siječnja 2022. riješeno je na način da se zastupnik u osiguranju VM iz [adresa] briše iz registra zastupnika u osiguranju koji Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga vodi na temelju članka 411. stavka 1. točke 1. Zakona o osiguranju.
3. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu iz svih žalbenih razloga te ističe povredu Ustava Republike Hrvatske kojim je zajamčena sudska kontrola zakonitosti akata upravnih vlasti i tijela koje imaju javne ovlasti, pravo na pravično suđenje te povrede ustavnog jamstva jednakosti pred zakonom. Navodi da sud u obrazloženju pobijane presude na izlaže činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koji su predložile, koje je činjenice sud utvrđivao, zašto i kada ih je utvrđivao, a ako ih je utvrdio dokazivanjem koje dokaze je izvodio i kako ih je cijenio. Također ističe da nije obrazloženo načelo razmjernosti, odnosno nema navoda o tome da bi bio proveden test razmjernosti, test nužnosti i test razmjernosti stricto sensu pa obrazloženje presude ima ozbiljan deficit u odnosu na djelotvornost donesene mjere na koju je tužitelj ukazivao tijekom cijelog upravnog spora. Smatra da je naložena mjera nerazmjerna jer su posljedice predmetne odluke veoma tegobne za tužitelja i ugrožavaju njegovu egzistenciju i egzistenciju njegove obitelji. Također, tužitelj je u tužbi i tijekom upravnog spora argumentirano isticao važnost pravilne primjene odredbe članka 211. stavak 3. Zakona o osiguranju te opetovano ističe da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo, povrijedio pravila postupka koja su od utjecaja na rješavanje stvari i pogrešno utvrdio činjenično stanje dok se pobijanom presudom ne daje niti jedan konkretni odgovor na istaknute prigovore. Između ostalog , sud uopće ne daje svoju ocjenu navoda tužitelja o obvezi primjene članka 211. stavak 3. i članka 211b Zakona o osiguranju. Također pobijanom presudom sud nije odgovorio niti na legitimno pitanje tužitelja kako bi ova mjera uopće u odnosu na njega mogla bi ti djelotvorna u smislu poticanja na dostavljanje izvještaja HANFI u situaciji kad je pobijano rješenje doneseno nakon što je već trgovačkom društvu oduzeto odobrenje za rad i nakon što je ovdje tužitelj razriješen iz članstva u upravi predmetnog trgovačkog društva. Nadalje, prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je tužitelj osobno odgovoran za izradu i organizaciju dostavljanja financijskih i statističkih izvještaja što je očito posljedica pogrešne interpretacije članka 426. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima na koje se sud poziva bez da uzima u obzir članak 427. Zakona o trgovačkim društvima. Tužitelj ističe da sud pobijanom presudom pod navodnike stavlja „nadzornu mjeru" iz članka 413. stavak 10. točka 4. Zakona o osiguranju očito svjestan da to uopće nije nadzorna mjera jer su nadzorne mjere propisane člankom 233. Zakona o osiguranju koji ne želi primijeniti iako se taj članak i daljnji članci sve do članka 238. na odgovarajući način primjenjuju i na nadzor nad osobama koje obavljaju poslove distribucije osiguranja i distribucije reosiguranja. Također gubi se iz vida i činjenica da tužitelj u svojstvu zastupnika u osiguranju nije niti je mogao prekršiti odredbe članka 429. Zakona o osiguranju jer ne postoji obveza zastupnika u osiguranju da tuženiku dostavlja predmetna izvješća već se to odnosi isključivo na pravnu osobu, kao i da obveza izrade i dostavljanja nadzornih financijskih izvještaja nije posao distribucije osiguranja u smislu članka 399. Zakona o osiguranju. Nadalje , navodi da iako sud ponavlja da je riječ o osobi koja je ozbiljno prekršila Zakon o osiguranju kao da je riječ o nespornoj činjenici, tuženik protiv takve opasne osobe nije čak niti pokrenuo prekršajni postupak iako u zapisniku i u pobijanom rješenju navodi da je propisana i prekršajna odgovornost odgovorne osobe društva za zastupanje u osiguranju prema članku 443. stavak 2. Zakona o osiguranju. U prilog svojim tvrdnjama poziva se na brojnu sudsku praksu kao i praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske za koju smatra da ide u prilog njegovim žalbenim navodima. Nastavno, smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno niz prava propisanih Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te s tim u svezi ukazuje na niz odluka u kojima se pridaje važnost načelu dobrog upravljanja koje podrazumijeva jasne i transparen tne radnje tijela javne vlasti koja moraju postupati osobito pažljivo kada je riječ o postupcima o kojima u konačnici ovisi i materijalna egzistencija pojedinca. Slijedom navedenog , predlaže poništiti presudu, usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti osporeno rješenje tuženika od 20. siječnja 2022. uz naknadu troška upravnog spora.
4. U odgovoru na žalbu tuženik ističe kako sud nije počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka jer je presuda potpuno i jasno obrazložena na način propisan odredbom članka 60. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), te su u presudi dani valjani razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva utemeljeni na podacima spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnih odredaba. Protivno stavu tužitelja prvostupanjski sud dao je valjano obrazloženje imajući u vidu činjenice koje su odlučne za rješenje ove upravne stvari, utemeljene na dokazima iz podataka spisa predmeta te naveo razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev. U bitnom ponavlja navode iz obrazloženja osporenog rješenja te iznesene tijekom upravnog spora kao i iz upravnog postupka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Prema ocjeni ovog Suda pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavak 1. ZUS-a. To stoga, jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene i javne rasprave 9. travnja 2024, čime se smatra da je stranka u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. ZUS-a, pa je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud pravilnim našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je tuženik obavio nadzor nad društvom MARSHALY Insurance Broker AG, Švicarska, te je tijekom nadzora utvrđeno da društvo nije izvršilo obvezu dostave tuženiku statističkih i financijskih izvješća na način i u propisanim rokovima dostave, za više izvještajnih razdoblja, u skladu s odredbama Zakona o osiguranju i propisa donesenim na temelju tog Zakona, što je sve utvrđeno zapisnikom o provedenom nadzoru od 1. rujna 2021. Slijedom utvrđenih nepravilnosti, tuženik je donio rješenje od 29. listopada 2021., kojim je društvu ukinuta dozvola za obavljanje poslova distribucije osiguranja izdana rješenjem od 21. lipnja 2007. Nadalje, uvidom u sudski registar utvrđeno je da je osoba za zastupanje društva i direktor tog društva tužitelj, koji društvo zastupa pojedinačno i samostalno od 7. prosinca 2017. te je ujedno i jedini član društva, kao i osnivač tog društva.
9. Člankom 413. stavak 10. točka 4. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", 30/15., 112/18., 63/20., 133/20.) propisano je da će Agencija brisati iz registra fizičku osobu iz članka 412. stavka 3. ovog Zakona ako krši odredbe ovog Zakona ili ometa nadzor ili ne postupa po rješenju Agencije.
10. Člankom 211. stavak 3. Zakona o osiguranju propisano je da Agencija može društvu za osiguranje ili posredniku u osiguranju koji ne ispunjava uvjete iz pravila o poslovanju propisane člancima 430. – 436.g ovoga Zakona, a koji se odnose na distribuciju investicijskih proizvoda osiguranja izreći jednu ili više mjera propisane Zakonom o osiguranju.
11. Iz zapisnika o provedenom posrednom nadzoru proizlazi da tužitelj , kao odgovorna osoba društva MARSHALY Insurance Broker AG, Švicarska, dugotrajno višekratno (16 puta kroz razdoblja od 3 godine) nije dostavljao godišnja i polugodišnja financijska i statistička izvješća, a koja je bio dužan dostavljati sukladno odredbama Zakona o osiguranju i podzakonskih propisa donesenih na temelju tog Zakona. Isto tako, tužitelj nije poduzeo odgovarajuće mjere da ispravi navedene nezakonitosti, a čak ni niti nakon što je upozoren na kršenje ovih zakonskih odredaba. Isto tako , on je kao licencirani stručnjak iz područja zastupanja u osiguranju te kao odgovorna osoba društva za zastupanje, osobno odgovoran za izradu i organizaciju dostavljanja financijskih i statističkih izvješća, a što je sve propustio učiniti. Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi kako je dostava financijskih i statističkih izvješća društva za zastupanje u osiguranju iznimno bitna, jer se time omogućava tuženiku obavljanje nadzora upravo u vezi s poslovima za zastupanje u osiguranju. Također , izrada i dostava financijskih i statističkih izvještaja usko je povezana s poslovima distribucije osiguranja, a što proizlazi iz odredbe članka 412. stavak 2. točka 2. Zakona o osiguranju, kojim je propisan položaj zastupnika u osiguranju u svojstvu direktora društva za zastupanje u osiguranju. Posao izrade i dostavljanja nadzornih financijskih izvještaja kao odgovornost direktora društva za zastupanje, koji je ujedno i licencirani zastupnik u osiguranju neodvojivo je povezan upravo sa djelatnošću zastupanja u osiguranju.
12. Sukladno navedenom, prema ocjeni ovog Suda, odredbu Zakona o osiguranju o brisanju iz registra zastupnika zbog kršenja odredbi tog Zakona, valja tumačiti na način da je ona primjenjiva i na slučaj kad zastupnik u osiguranju u svojstvu direktora društva za zastupanje krši odredbe tog Zakona propuštanjem obveze i izrade dostavljanja financijskih i nadzornih izvještaja. Nastavno, potrebno je naglasiti da je odredba članka 413. stavak 10. Zakona o osiguranju kogentna norma, obzirom je tuženik obvezan brisati osobu iz registra, ako su ispunjeni uvjeti propisani tom odredbom.
13. Pravilno prvostupanjski sud navodi da je tužitelj osobno odgovoran za izradu i organizaciju dostavljanja financijskih i statističkih izvještaja, a ne ni član društva niti osobe zadužene za knjigovodstvo i računovodstvo društva te je time nedvojbeno prekršio odredbe Zakona o osiguranju. Nadalje, nezakonitosti utvrđene osporavanim rješenjem ne potpadaju pod uvjete pravila o poslovanju propisanih člancima 430. – 436. g) Zakona o osiguranju, a koji se odnose na distribuciju investicijskih proizvoda osiguranja sve u smislu članka 211. stavak 5. u vezi s člankom 233. Zakona o osiguranju, pa stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je predmetna mjera utemeljena na Zakonu o osiguranju, kojoj je primarna svrha otkloniti opasnost da u poslovima distribucije osiguranja ili distribucije reosiguranja sudjeluje osoba koja je ozbiljno prekršila Zakon o osiguranju, s time da je tužitelj osobno odgovoran za izradu i organizaciju dostavljanja financijskih i statističkih izvještaja, dok je on tu svoju obvezu dugotrajno i višekratno prekršio, čak i nakon što je upozoravan na obvezu dostavljanja tih izvještaja od strane tuženika.
14. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud raspravio je sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i prigovore te na osnovi svih izvedenih dokaza i njihovom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo te odbio tužbeni zahtjev.
15. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelja pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 73. stavak 1. ZUS-a), na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
16. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a.
U Zagrebu 25. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Boris Marković
