REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-4/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog ČĆ zbog počinjenja u neubrojivom stanju protupravnih djela iz članka 139. stavaka 2. i 3. i drugih Kaznenoga zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018. i 126/2019. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj K-330/2022-55 od 9. lipnja 2025. i presuda Županijskog suda u Rijeci broj Kž-490/2025-5 od 24. rujna 2025., u sjednici Vijeća održanoj 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ČĆ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj K-330/2022-55 od 9. lipnja 2025. i presuda Županijskog suda u Rijeci broj Kž- 490/2025-5 od 24. rujna 2025. utvrđeno je da je TĆ u neubrojivom stanju počinio protupravna djela i to prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11. i nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 1. KZ/11. Na temelju članka 554. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024.) i članka 51. stavka 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“ broj 76/2014. - dalje: ZZODS) ČĆ određen je prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju 6 (šest) mjeseci.

2. Okrivljeni TĆ je po branitelju, odvjetniku Domagoju Greguriću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude jer smatra da je „pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom – a kao posljedica počinjenih bitnih povreda ZKP-a i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava, kao i pogrešne odluke o kazni (sankciji)“. Predložio je „preinačiti pravomoćnu odluku, na način da oslobodi optužbe okrivljenika (odnosno utvrditi da nije počinio navedena kaznena djela) a podredno – ukinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog suda i višeg suda ili samo odluku višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.

– pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojemu je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i branitelju (list 548 spisa).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Obrazlažući “kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda“ u zahtjevu se navodi da za utvrđenje činjenica u postupku „imamo dva svjedoka, čiji je iskaz nevjerodostojan i nelogičan“. Okrivljenik iznosi svoju „dinamiku događaja“ te smatra da je „nemoguće da optužba raspolaže s niti jednim drugim dokazom, izuzev dva svjedoka, od kojih je jedan nesporno pristran (kao najbliža osoba oštećenoj)“. Okrivljenik iznosi i razloge zbog koji se u činjeničnom opisu „navedeni događaj … posebno u opisanoj dinamici, očigledno nisu dogodili niti su se realno mogli dogoditi na taj način“. Navodi i da je sud „ignorirao“ dva svjedoka obrane „koji su u najvećom mjeri i opsežno opisali alibi za okrivljenika“ da je „iskaze svjedoka optužbe usvojio, iako se isti … protive zdravoj logici i očekivanom ponašanju žrtve“. Također smatra da „pogrešno tumačenje liječničkih nalaza dovodi do neosnovane sankcije“ te da ga se nastoji „premjestiti u zatvorski sustav, bez da je to ičime konstatirano potrebnim, pogotovo u periodu donošenja presude“. Okrivljenik također iznosi razloge zbog kojih smatra da nije osnovana ocjena nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka o postojanju „visokog stupnja opasnosti … kao da se radi o jako opasnoj osobi koju treba hitno smjestiti u psihijatrijsku ustanovu“.

5.1. Nadalje, okrivljenik navodi da se „izrečenom sankcijom ne bi ostvario niti jedan od elemenata koji čine svrhu kažnjavanja po KZ/11 (a imajući na umu posebne odredbe i svrhu ZPONS), već se radi o čistoj represiji prema nevinoj osobi“.

5.2. Okrivljenik navod da je obrana dostavila „nalaze psihijatra i psihologa, u kojima je vidljivo da ne prijeti nikakva opasnost, a niti je okrivljeniku potrebna hospitalizacija“ te postavlja pitanje „iz kojih razloga ih sud ignorira?“

5. 3. Osim toga, okrivljenik prigovara i „starosti“ nalaza i mišljenje vještaka na temelju kojeg je određen prisilni smještaj, pozivom na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima Hodžić protiv Hrvatske i Miklić protiv Hrvatske.

6. Okrivljenikovi se navodi (odlomak 5.) odnose na ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka i vještaka te na njegovo tumačenje izvedenih dokaza. Stoga je riječ o prigovorima činjenične naravi, a prema odredbama članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-a, pobijanje činjeničnih utvrđenja nije dopušteno u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

6.1. U odnosu na prigovor o „izrečenoj sankciji“ (odlomak 5.1.) načelno treba navesti da visina ili vrsta kaznenopravne sankcije koja je izrečena u zakonom propisanim okvirima također nije zakonska osnova ovaj izvanredni pravni lijek. No, okrivljeniku nije niti izrečena kaznenopravna sankcija jer se neubrojiva osoba ne može kazniti (članak 24. stavak 1. KZ/11.). Okrivljenik zapravo prigovora izrečenoj mjeri prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu jer smatra da za to nisu bili ispunjeni uvjeti predviđeni zakonom. Međutim, u pravomoćnoj je odluci utvrđeno da je okrivljenik u neubrojivom stanju počinio dva protupravna djela i da bi, zbog težih duševnih smetnji uslijed kojih je nastupila njegova neubrojivost, mogao počiniti teže kazneno djelo te da je za otklanjanje te opasnosti potrebno njegovo liječenje u psihijatrijskog ustanovi. Stoga mu je izrečena kaznenopravna mjera propisana za takve situacije u članku 554. stavku 1. ZKP-a i članku 51. stavku 1. ZZODS-a. Budući da je izrečena mjera u skladu s navedenim odredbama, to nije ostvarena povreda zakona koju okrivljenik neizravno ističe u zahtjevu.

6.2. U odnosu na „ignoriranje“ medicinske dokumentacije (odlomak 5.2.) koju je okrivljenik dostavio u spis, treba navesti sljedeće.

6.2.1. Okrivljenik je u prvostupanjskom postupku u spis dostavio nalaze psihijatra i psihologa iz studenoga 2024. Međutim, on pritom nije naveo u koju svrhu su ti nalazi dostavljeni, a na raspravi ih nije ni suprotstavio nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Također, okrivljenik nije stavio bilo kakav dokazni prijedlog u vezi s tim nalazima. Nalazi su dostavljeni nakon što je sudski vještak tijekom rasprave 8. studenog 2024. dopunio svoj nalaz iz 2021., dao iskaz na raspravi te odgovarao na pitanja stranaka. Iz samih nalaza ne može razabrati u kojem su kontekstu nastali, niti se iz njih može zaključiti da se izravno odnose na pitanja koja su bila predmet vještačenja u ovom kaznenom postupku.

6.2.2. Okrivljenik tek u žalbi protiv prvostupanjske presude prvi put obrazlaže razloge zbog kojih su navedeni nalazi dostavljeni te navodi što se njima željelo dokazati, odnosno na koji način bi oni doveli u pitanje nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Na te je žalbene navode drugostupanjski sud dao jasan i razložan odgovor, utvrdivši da osuđenik tijekom prvostupanjskog postupka nije predlagao izvođenje tih dokaza niti je na bilo koji način problematizirao njihov odnos prema nalazu sudskog vještaka. Uz to, drugostupanjski je sud ocijenio da se pristupanje jednoj psihijatrijsko-psihologijskoj obradi, kada je nastala dokumentacija na koju se okrivljenik žalbi poziva, ne može smatrati liječenjem o čijoj potrebi govori vještak u svom nalazu i mišljenju.

6.2.3. Stoga, sudovi nisu, suprotno pravu na jednakost oružja i pravu na obranu , "ignorirali" nalaze koje je osuđenik dostavio u spis. Naime, da bi se određena dokumentacija mogla na raspravi koristiti kao dokaz, ona treba biti izvedena kao dokaz u skladu s postupovnim odredbama. Ništa u spisu, a niti u prigovorima osuđenika, ne upućuje na to da je osuđeniku onemogućeno da predloži izvođenje dokaza, da je prijedlog za izvođenje dokaza čitanjem dostavljenih nalaza bio odbijen ili da nije postojala mogućnost da okrivljenik na raspravi koristi nalaze radi suprotstavljanja nalaza u mišljenju vještaka. Pritom treba naglasiti da je kod predlaganja dokaza potrebno ne samo iznijeti formalan dokazni prijedlog, što osuđenik nije učinio, nego i obrazložiti koje se odlučne činjenice tim dokazima žele utvrditi te zbog čega su oni od značaja za odluku suda.

6.3. Treći se prigovor okrivljenika (odlomak 5.3.) odnosi se na "starost" nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka na temelju kojeg je utvrdio da su ispunjeni zakonski uvjeti za prisilni smještaj. Okrivljenik se pritom poziva na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima Hodžić protiv Hrvatske i Miklić protiv Hrvatske.

6.3.1. U tim je predmetima Europski sud za ljudska prava utvrdio da nalazi na temelju kojih je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustavnu nisu bili "dovoljno nedavni". Međutim, činjenične i pravne situacije tih predmeta nisu usporedive s okolnostima ovoga predmeta. Europski sud za ljudska prava u tim predmetima ističe načelo prema kojem nalazi na temelju kojih se određuje prisilni smještaj moraju biti "dovoljno nedavni" te jasno naglašava da ne postoji opća definicija pojma "dovoljno nedavno", nego da to ovisi o pojedinačnim okolnostima svakog slučaja. Također se ističe da proizvoljnost postoji ako su domaće vlasti propustile razmotriti traje li još uvijek psihički poremećaj i je li prisilna hospitalizacija nužna u trenutku kad se osobu upućuje u psihijatrijsku bolnicu.

6.3.2. U predmetu Miklić utvrđeno je postojanje takve proizvoljnosti zbog same činjenice da se domaći sudovi nisu držali odredbi nacionalnog prava o pribavljanju nalaza i mišljenja vještaka prilikom odlučivanja o produljenju prisilnog smještaja, a to nije činjenično i pravno usporediva situacija s ovim predmetom.

6.3.3. Niti u predmetu Hodžić vremenska udaljenost nalaza u kaznenom postupku nije bila sporna, nego tek u naknadnom postupku upućivanja u psihijatrijsku ustanovu u kojem taj podnositelj zahtjeva nije imao mogućnost iznijeti dokaze od ključnog značaja za smještaj u psihijatriju ustanovu. U odnosu na kazneni postupak, u predmetu Hodžić je utvrđena povreda prava na obranu i jednakost oružja jer su dokazi o zdravstvenom stanju koje je osuđenik predlagao odbijeni, a medicinska dokumentacija koju je priložio je ocijenjena nevjerodostojnom jer je riječ o privatnim nalazima.

6.3.4. No, okrivljenik u ovom predmetu nije poduzeo postupovne aktivnosti kao one koje su provedene u predmetima Hodžić i Miklić. Iako je u spis priložio nalaze psihijatra i psihologa koji su noviji u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, nije ih doveo u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka. Osim toga, vještak je prije rasprave 8. studenog 2024. obavio kraći psihijatrijski razgovor s osuđenikom, nakon čega je ostao pri nalazu i mišljenju iz 2021., uključujući u to i ocjenu o potrebi liječenja. Tom je prilikom na raspravi obrana imala mogućnosti i prigovarati nalazu i mišljenju vještaka predočavajući dostavljene nalaze, ali takvih prigovora nije bilo. Prigovori na nalaz i mišljenje istaknuti su tek u žalbenom postupku i drugostupanjski je sud na njih razložno odgovorio (odlomak 6.2.2.). Iz navedenoga slijedi da je mjerodavni sud prije donošenja odluke o prisilnom smještaju na odgovarajući način provjerio postoje li još uvijek okolnosti zbog kojih je nužno odrediti prisilni smještaj.

6.3.5. Stoga okrivljeniku nije povrijeđeno pravo na jednakost oružja niti pravo na obranu kao sastavnice prava na pošteno suđenje u odnosu na mogućnost osporavanja nalaza i mišljenja vještaka jer nije predlagao novo vještačenje. Okrivljeniku u postupku nije uskraćena mogućnost da dostavi drugu medicinsku dokumentaciju i da je koristi na raspravi radi osporavanja nalaz i mišljenje vještaka. Osim toga, dopuna nalaza i mišljenja vještaka i njegov iskaz na raspravi 8. studenog 2024. isključuju tvrdnju da se odluka o prisilnom smještaju temeljila na nalazu od kojeg je proteklo dulje vrijeme . Okolnost što se okrivljeni ne slaže s nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještaka ne može predstavljati povredu njegovih prava na obranu i povredu načela jednakosti oružja.

7. Slijedom svega navedenoga, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je osuđenikov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 24. veljače 2026.

Predsjednik Vijeća

Damir Kos