REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4158/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, Darka Milkovića i Goranke Barać-Ručević članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice IC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Željko Bartulović, odvjetnik u Splitu, zbog smetanja posjeda, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-174/2025-2 od 31. ožujka 2025. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Psp-1/2023-27 od 13. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-174/2025-2 od 31. ožujka 2025. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Psp-1/2023-27 od 13. siječnja 2025. Prijedlog je utemeljen na odredbi članka 400. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) i tvrdnji da je tužitelju pobijanim rješenjem povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu odluku i zabrane arbitrarnosti.
2. Tuženica nije odgovorila na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
3. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. u vezi s člankom 385.a stavkom 2., revizijski sud ocjenjuje da tužitelj navodima sadržanim u prijedlogu za dopuštenje revizije i njegovim prilozima nije učinio vjerojatnim da mu je pobijanim rješenjem povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u navedenim aspektima.
4. Naime, pobijanim je rješenjem odbijen zahtjev tužitelja za pružanje posjedovne zaštite stana na prvom katu izgrađenog u kući anagrafske oznake [adresa], a u odnosu na tvrdnje o smetanju od 13. prosinca 2022. oduzimanjem ključa od ulaznih vrata stana, u kojem je tužitelj prije toga stanovao kao podstanar kod tuženice. Taj je odnos, prema utvrđenjima sudova, bio obilježen napetošću koja je rezultirala i višekratnim policijskim intervencijama. Ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su utemeljili na utvrđenju da je tužitelj tog dana dobrovoljno napustio predmetni stan očitujući pritom svoju volju za napuštanje stana bez namjere vraćanja. Ovu je svoju volju jasno izrazio policijskim službenicima koji su je opisali i u službenim zabilješkama od 6. i 8. prosinca 2022., kao i u elektroničkoj poruci poslanoj EC, sinu tuženice, 12. prosinca 2022., a volju je i manifestirao iseljenjem 13. prosinca 2022., koje je uslijedilo po dogovoru sa sinom tuženice i prema planu iseljenja kojeg je sastavio sam tužitelj. Tada je tužitelj iselio svoje stvari, rukovao se s odvjetnikom tuženice i predao ključeve stana. Pored toga, policijskim je službenicima kazao kako je od 29. studenoga 2022. svoje boravište prijavio na adresi [adresa], kod [adresa].
5. Sudovi su, s druge strane, cijenili i navode tužitelja prema kojima je bio prisiljen vratiti ključ od stana da bi mogao dobiti svoje stvari, ali te navode nisu prihvatili zato što su suprotne sadržaju službenih bilješki I. Policijske postaje sačinjenim 6. i 8. prosinca 2022. iz kojih proizlazi da je tužitelj policijskim službenicima naveo kako se ne osjeća ugroženim, da ne želi nikakve prijave ni odlaske na sud već ljudski riješiti problem koji se ogleda u tome što su u stanu gdje je boravio ostale njegove stvari koje želi preuzeti i nakon čega se više neće vraćati u stan. Te su njegove izjave dane prije nego što su policijski službenici stupili u kontakt s tuženicom i njenim sinom. Osim toga, sudovi su ocijenili nelogičnim da bi tužitelj osobi koja mu je postavila kako tvrdi ultimatum pisao poruke u kojima mu se obraća sa "poštovani gospodine" te da toj istoj osobi nakon što je iselio sve stvari iz stana pomete stan.
6. U opisanim je okolnostima u postupku zaključeno da tužitelj nije bio posljednji mirni posjednik predmetnog stana, kao ni da se radnje tuženice povezane s raspolaganjem ključem tog stana nakon što ga je tužitelj predao ne mogu smatrati samovlasnim smetanjem slijedom čega tužitelju ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen na temelju odredbe članka 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 3/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/14).
7. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), a predstavlja skup postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.
7.1. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.
8. Prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koji su dani u pobijanom rješenju za odbijanje zahtjeva tužitelja zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijanog rješenja vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Navedeni razlozi upućuju na to da pravna ocjena na kojoj je utemeljeno pobijano rješenje nije dana na nerazuman način, da pritom nije učinjena neka druga očita pogreška u prosudbi, da nije pogrešno procijenjeno postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propušteno razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemareni dokazi koje su sudu prezentirale stranke. Drugim riječima, razlozi navedeni u obrazloženju odluke obuhvatili su sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su bili od utjecaja na konačnu odluku, pa se ne može uzeti da je sud postupao ni arbitrarno. U takvim okolnostima predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
9. Stoga je, na temelju odredbe članka 389.a stavaka 4. i 5. ZPP, valjalo odbaciti prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije i riješiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 24. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
