REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-5/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić, članice vijeća i Goranke Barać-Ručević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RD iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Azri Garankić odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika 1. SD iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. MD iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Židiću odvjetniku iz Zagreba, 3. ISTO d.d., u stečaju, Varaždin, Augusta Šenoe br. 4. -6., zastupanog po stečajnom upravitelju Stanku Makaru, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1180/2024-3 od 14. studenoga 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P 502/2023 od 17. svibnja 2024., u sjednici održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1180/2024-3 od 14. studenoga 2024. se odbija.

II. Odbija se zahtjev 1. i 2. tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke proglašen je nedopuštenim postupak osiguranja zasnivanjem založnog prava, određenog rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj Ovr 5030/2015 od 19. travnja 2015. na nekretnini - 4. etaži u 58/10000 suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. [katastarska čestica], zgrada [adresa] i [adresa] i dvorište, površine 1124,4 hvati ili 4044 m2, povezano s vlasništvom poslovnog prostora – lokala L5 u prizemlju zgrade ([adresa]) površine 53,74 m2., te je u točki II. izreke naloženo 1. i 2. tuženicima da naknade tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.393,40 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. 1. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke preinačena je presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P 502/2023 od 17. svibnja 2024. u odnosu na 1. i 2. tuženike na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja PD u odnosu na 1. i 2. tuženike koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenim postupak osiguranja zasnivanjem založnog prava određen Rješenjem o osiguranju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Dugom Selu, posl.br. Ovr-5030/2015-3 od 19. svibnja 2015. na 4. etaži u 58/10000 suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. [katastarska čestica], zgrada [adresa] i [adresa] i dvorište, površine 1124,4 hvati ili 4044 m2, povezano s vlasništvom poslovnog prostora – lokala L5 u prizemlju zgrade ([adresa]) površine 53,74 m2.

II. Nalaže se I-tuženiku i II-tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.934,50 Eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. 2. U točki II. izreke naloženo je tužitelju PD da naknadi 1. i 2. tuženicima parnični trošak u iznosu od po 1.875,00 eura, te trošak žalbenog postupka u iznosu od 998,50 eura. m

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd -3675/2025-2 od 24. rujna 2025., tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž- 1180/2024-3 od 14. studenoga 2024., u odnosu na pitanje:

„Može li se predlagatelj osiguranja koji je sudjelovao u postupku predstečajne nagodbe u postupku osiguranja zasnivanjem založnog prava na nekretnini pokrenutom nakon sklapanja predstečajne nagodbe osnovano pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige u smislu odredbe čl. 122. ZV-a?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači presudu Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž 1180/2024-3 od 14. studenoga 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-502/2023 od 17. svibnja 2024. na način da odbije žalbe 1. i 2. tuženika i potvrdi presudu Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P- 502/2023 od 17. svibnja 2024., podredno da ukine presudu Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1180/2024-3 od 14. studenoga 2024. i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu, uz naknadu niže određenih troškova sastava prijedloga za dopuštenje revizije, sastava revizije i sudske pristojbe.

5. Tužitelj također podnosi reviziju i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to prvenstveno zbog povrede prava na jednakost pred zakonom zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava, povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te povrede prava vlasništva zajamčenog člankom 48. Ustava.

6. U odgovoru na reviziju tuženici osporavaju dopuštenost i osnovanost podnesene revizije i predlažu odbiti, podredno odbaciti reviziju tužitelja te obvezati tužitelja da im naknadi troškove postupka uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja odluke do konačne isplate, sukladno priloženom troškovniku.

7. Revizija je neosnovana.

8. 1. Stranke, prema odredbi čl. 380. st. 1. ZPP-a mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.

8. 2. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a toga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

9. S obzirom da rješenjem ovoga suda broj Revd -3675/2025-2 od 24. rujna 2025., tužitelju nije dopustio podnošenje revizije zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, revizija u tom dijelu nije ni ispitivao nego je meritorno raspravio samo reviziju tužitelja u dijelu koja je podnesena zbog naprijed naznačenog pravnog pitanja, sve sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a.

10. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenim postupka osiguranja zasnivanjem založnog prava, određenog rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj Ovr 5030/2015 od 19. travnja 2015. na predmetnoj nekretnini.

11. U provedenom su postupku utvrđene slijedeće pravno odlučne činjenice:

-da u trenutku kada su 1. i 2. tuženici kao predlagatelji pokrenuli postupak osiguranja, kao i u trenutku kada je u istome doneseno Rješenje o osiguranju poslovni broj Ovr 5030/2015 od 19. svibnja 2015., kojim je određeno osiguranje uknjižbom založnog prava u korist ovdje 1. i 2. tuženika, a radi osiguranja novčane tražbine prema protivniku osiguranja Industrogradnja grupa d.d. (pravnom predniku društva Isto d.d. u stečaju) u iznosu od 17.080,09 eura kao i troškova postupka u iznosu od 5.267,30 eura, na nekretninama protivnika osiguranja, ovdje 3. tuženika, na spornoj nekretnini u zemljišnim knjigama kao vlasnik bilo upisano trgovačko društvo

INDUSTROGRADNJA d.d. Zagreb prednik 3. tuženika,

-da je tada tužitelj, bio izvanknjižni vlasnik sporne nekretnine, jer je 29. prosinca 1988. s pravnim prednikom 3. tuženika sklopio kupoprodajni ugovor o kupnji predmetne nekretnine, koja mu je predana u posjed, za koju je platio kupoprodajnu cijenu i za koju mu je izdana tabularna isprava za upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini, te je za istu platio i porez na promet, ali da se nije upisao kao vlasnik predmetne nekretnine,

-da je Darovnim ugovorom od 8. prosinca 1995. pok. ZD darovao tužitelju svoju polovicu predmetnog poslovnog prostora.

12. 1. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj:

91/1996, 68/1998, 137/1999 - odluka USRH, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014, 81/2015 - pročišćeni tekst i 94/2017 - ispravak pročišćenog teksta - dalje: ZV-a), prihvatio tužbeni zahtjev jer je zaključio da, navedeni Ugovor o kupoprodaji, kao valjani pravni posao predstavlja pravni temelj za stjecanje prava vlasništva, te osoba koja stupi u zakoniti, istiniti i pošteni posjed, ima valjani pravni temelj stjecanja i na njezinoj strani egzistira istinit način stjecanja nekretnine, da takvu osobu treba smatrati predmnijevanim vlasnikom te nekretnine u trenutku pokretanja postupka osiguranja tužitelja, pri čemu se pozvao na pravno shvaćanje revizijskog suda zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. veljače 2018., br. Su-IV-4/18-4. Pri tome je smatrao odlučnom i primjenu čl. 122. i 130. ZV-a, odnosno čl. 8. ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 114/2001, 100/2004, 107/2007, 152/2008, 126/2010, 55/2013, 60/2013 - ispravak i 108/2017 - dalje: ZZK-a), posljedično čemu je smatrao bitnim utvrditi savjesnost predlagatelja osiguranja u vrijeme pokretanja postupka osiguranja.

12. 2. Utvrđujući da se sporni poslovni prostor, prema Uporabnoj dozvoli od 16. travnja 1990. upotrebljavao kao prostor ugostiteljskog tipa Caffe bar; da se tužitelj prema njegovom iskazu u posjedu prijeporne nekretnine nalazio neprekidno od 1990., kada je otvorio obrt, te da je bio prvi stanar u zgradi, te i prvi posjednika lokala, ali i cijeneći da nije mogao zatražiti uknjižbu svojeg prava vlasništva na predmetnoj nekretnini iz razloga jer Stambeno-poslovni objekt ... u [adresa] i [adresa]., nije bio upisan u zemljišnim knjigama, odnosno da tužitelj nije vlastitim nemarom i nebrigom oko vlastitog prava propustio zaštiti svoje pravo vlasništva, imajući u vidu sadržaj čl. 21. ZOVO-a, odnosno 129. i 130. ZV-a, zaključio je da je tužitelj od 29. prosinca 1988. samostalni posjednik sporne nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, nastavno čemu da je stekao je vlasništvo te nekretnine protekom roka od 10 godina, dakle još 1999.

12. 3. Prvostupanjski sud nadalje smatra da za ocjenu savjesnosti tužitelja nije odlučna okolnost da se on prije podnošenja predmetne tužbe nije ni na koji način obratio 3. tuženiku u svezi predmeta ove tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno da nije nakon otvaranja stečajnog postupka nad 3. tuženikom prijavio stečajnom upravitelju 3. tuženika postojanje izlučnog prava na nekretnini, te da je stečajni upravitelj prvu informaciju o polaganju prava tužitelja na vlasništvo predmetne nekretnine dobio tek 15. veljače 2023., kada je od tužitelja primio zahtjev za izlučenje nekretnine iz stečajne mase s dokumentacijom. Uz navedeno je cijenio da 1. i 2. tuženici imaju prebivalište u neposrednoj blizini predmetnog poslovnog prostora zbog čega smatra da nije životno, a niti logično, da oni nisu znali da se poslovni prostori u zgradi koja se nalazi u neposrednoj blizini, na adresi [adresa]., nalaze u posjedu trećih osoba, koje u istim obavljaju poslovnu djelatnost (Caffe bar) od 1990., te su u vrijeme pokretanja postupka osiguranja imali razloga za sumnju da je izvan knjižno stanje sporne nekretnine različito od zemljišnoknjižnog stanja, odnosno da postoji mogućnost je pravni prednik 3. tuženika predmetni poslovni prostor prodao trećim osobama. Pri iznošenju navedenog zaključka je imao je u vidu i činjenicu, koja je bila poznata 1. i 2. tuženicima, da Industrogradnja d.d. nikada nije bila registrirana za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, što je bilo poznato 1. i 2. tuženicima, iz razloga jer je 1. tuženik u svom iskazu naveo kako se nalazio u poslovnom odnosu s društvom Industrogradnja d.d., sa kojim je 1984. sklopio kupoprodajni ugovor za kupnju stana, te je upravo radi osiguranja novčane tražbine prema tom istom društvu, kao protivniku osiguranja pokrenuo postupak osiguranja radi namirenja tražbina u ranije navedenim iznosima, a za koji se u ovom postupku traži proglašenje nedopuštenim. U navedenom pravcu je prihvatio navod tužitelja da su 1. i 2. tuženici kao vrlo stručne osobe koje se, pored ostalog, bave poslovanjem nekretninama, mogli pretpostaviti da su useljeni predmetni poslovi prostori prodani trećim osobama, a nije ni poklonio vjeru iskazima 1. i 2. tuženika.

13. Na temelju iznesenog, prvostupanjski sud je zaključio da 1. i 2. tuženici prilikom podnošenja predmetnog prijedloga radi osiguranja prisilnim zasnivanjem založnog prava na poslovnom prostoru u stambenoj zgradi [adresa]., u kojem se od 1990. kontinuirano obavlja poslovna djelatnost, a i kasnije, nisu postupali u dobroj vjeri, zbog čega njihovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu, budući su s obzirom na okolnosti imali dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišne knjige nije potpuno ili da je različito od izvan knjižnog stanja, te smatra da se donošenjem rješenja o osiguranju protiv protivnika osiguranja, pravnog prednika 3. tuženika, koji je samo formalni vlasnik sporne nekretnine, a u korist 1. i 2. tuženika, zadiralo u pravo na mirno uživanje dobara tužitelja kao treće osobe pa stoga sukladno čl. 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006 i 2/2010), da tužitelj ima pravo na zaštitu tog svog prava protiv predlagatelja osiguranja i upisanog vlasnika sporne nekretnine, odnosno da ima takvo pravo koje sprječava provedbu postupka osiguranja, zbog čega se 1. i 2. tuženik u takvoj situaciji ne mogu pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige, pa slijedom toga udovoljava tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti.

14. 1. Drugostupanjski sud je preinačio navedenu presudu uz obrazloženje da ni iz raspoložive dokumentacije, ali isto tako ni iz iskaza tužitelja i 1. tuženika, ne proizlazi da su 1. i 2. tuženici imali bilo kakvih saznanja o tome u čijem je uopće vlasništvu sporni poslovni prostor, odnosno da vlasnik tog prostora nije ovdje 3. tuženik, a ni njegov pravni prednik, već upravo tužitelj. Naime, taj sud smatra da činjenica da 1. i 2. tuženici imaju adresu prebivališta u blizini spornog poslovnog prostora, kojeg je tužitelj kupio pred čitav niz godina (sada već više od 30), u situaciji kada se radi o strankama koje se ne poznaju, koje se nikada nisu srele, niti su ikada bili ni u poslovnom ni bilo kakvom drugom odnosu, prema stajalištu toga suda, ne može se tumačiti na način da su 1. i 2. tuženik trebali voditi računa o poslovnim prostorima u blizini njihova stana, dakle je li ili nije netko u posjedu prostora.

14. 2. Vezano za djelatnosti za čije je obavljanje bio odnosno nije bio registriran pravni prednik 3. tuženika, uključujući i obavljanje ugostiteljske djelatnosti, po ocjeni drugostupanjskog suda ta okolnost nije niti može biti u bilo kakvoj vezi sa činjenicom da je sa tim društvom 1984. sklopio kupoprodajni ugovor za kupnju svog stana, s obzirom da prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora o kupnji nekretnine od pravne osobe (trgovačkog društva), nije uobičajeno proučavati podatke takvog društva sadržane u sudskom registru, pa tako ni sve registrirane djelatnosti tog društva. Suprotno uvjerenju prvostupanjskog suda, ni podatak da su 1. i 2. tuženici bili osnivači i direktori društva AVIZA d.o.o., koje je obavljalo poslove revizije i računovodstva, ali i neke druge djelatnosti, te time posjedovali određena specifična znanja i iskustva, po ocjeni toga suda ne može predstavljati valjani uporište za zaključak da su isti stoga mogli pretpostaviti da su useljeni predmetni poslovi prostori prodani trećim osobama. To obzirom na činjenicu da iz provedenog dokaznog postupka nije vidljivo da su 1. i 2. tuženici sudjelovali u toj prodaji, u kojem bi slučaju eventualno bilo logično da su imali konkretnih saznanja, no tako nešto ne proizlazi iz spisa. Konačno, u odnosu na tvrdnje tužitelja vezane za navod 1. tuženika da prolazi sa automobilom pored spornih poslovnih prostora i da je vidljivo da se u nekima ne obavlja poslovna djelatnost, po shvaćanju drugostupanjskog suda, ta okolnost ne može predstavljati jedan od ključnih dokaza nepostojanja dobre vjere na strani 1. i 2 tuženika, budući da iz stanja u spisu nije razvidno da bi 1. i 2. tuženici uopće znali gdje se faktično nalazi upravo onaj prostor (predmetni), kojeg je tužitelj kupio i u čijem je posjedu, pogotovo. u kontekstu činjenice da su 1. i 2. tuženici postupak za zasnivanje založnog prava pokrenuli na više nekretnina, a ne samo na onoj koju je kupio tužitelj.

14. 3. Sagledavajući činjenicu da je za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, u smislu čl. 122. ZV-a, bilo potrebno razjasniti jesu li 1. i 2. tuženici u smislu čl. 122. ZV- a u trenutku podnošenja prijedloga za prisilno zasnivanje založnog prava radi ostvarenja svoje tražbine na više nekretnine, bili u dobroj vjeri i postupali po načelu povjerenja u zemljišne knjige ili nisu, drugostupanjski sud smatra da tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao potrebne pretpostavke, temeljem kojih se moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja, zbog čega je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužitelja sa njegovim tužbenim zahtjevom.

15. 1. Tužitelj u reviziji navodi da su 1. i 2. tuženici sa INDUSTROGRADNJOM d.d. 1984. sklopili kupoprodajni ugovor za kupnju svog stana, da su prilikom useljenja u stan s INDUSTROGRADNJOM d.d. sklopili aneks kupoprodajnog ugovora, da su protiv INDUSTROGRADNJE d.d. kao tuženika 15. 1. 1991. pred Općinskim sudom u Zagrebu pokrenuli parnični postupak kako bi se utvrdila konačna cijena stana, u kojem postupku je donesena pravomoćna presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. broj P- 192/91 od 07.12.2010., da su pokušali mirnim putem riješiti nastalu situaciju s INDUSTROGRADNJOM d.d., da su pred Općinskim sudom u Zagrebu 29. 6. 2012. pokrenuli ovršni postupak radi naplate svog novčanog potraživanja temeljem navedene pravomoćne i ovršne presude, u kojem postupku je 4. 9. 2012. doneseno rješenje o ovrsi posl. broj: Ovrpl-8436/12 na novčanim sredstvima ovršenika INDUSTROGRADNJA d.d., a nakon što je na temelju Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 9. veljače 2012. nad INDUSTROGRADNJA GRUPOM d.d. kao stečajnim dužnikom otvoren prethodni postupak, 1. tuženik je u predstečajnom postupku prijavio cjelokupno dosuđenu novčanu tražbinu po citiranoj pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Zagrebu, tuženik je sudjelovao u predstečajnoj nagodbi, te je pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Stpn-344/13 od 20. siječnja 2014. dopušteno i ostvareno sklapanje predstečajne nagodbe u odnosu na tražbinu 1. tuženika (napominje da su 1. i 2. tuženici bračni drugovi).

15. 2. Uz navedeno tvrdi da su 1. i 2. tuženici prije podnošenja prijedloga za osiguranje zasnivanjem založnog prava na nekretnini samo formalno upisanoj na protivniku osiguranja INDUSTROGRADNJA GRUPA d.d. tijekom punih dvadeset godina bili u različitim odnosima naspram protivnika osiguranja, pa su morali znati da je glavna djelatnost INDUSTROGRADNJA GRUPA d.d. gradnja i prodaja stanova na tržištu, a ne obavljanje ugostiteljske djelatnosti caffe bar. Kraj činjenice da su 1. i 2. tuženici znali da je račun INDUSTROGRADNJA d.d. u blokadi, jer je prema iskazu 1. tuženika upravo iz tog razloga „išla promjena ovrhe te je izvršena zabilježba prava na nekretninama u vlasništvu Industrogradnje“ tužitelj ne prihvaća zaključke drugostupanjskog suda da su 1. i 2. tuženici, kao osnivači i direktori društva AVIZA d.o.o., nisu mogli pretpostaviti da su useljeni predmetni poslovni prostori prodani trećim osobama.

15. 3. Nadalje tvrdi da drugostupanjski sud nije uzeo u obzir, a samim time niti cijenio navode kojima se dovodi u pitanje dobra vjera 1. i 2. tuženika, budući su oni znali da je uslijed blokade računa INDUSTROGRADNJA d.d. nad društvom otvoren predstečajni postupak u kojem je 1. tuženik aktivno sudjelovao i prijavio cjelokupno dosuđenu novčanu tražbinu po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Zagrebu posl.broj P-192/91 od 07.12.2010., a što je rezultiralo pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Stpn-344/13 od 20. siječnja 2014. kojim je dopušteno i ostvareno sklapanje predstečajne nagodbe u odnosu na tako prijavljenu tražbinu 1. tuženika. Stoga u okolnostima konkretnog slučaja smatra da su 1. i 2. tuženici bili svjesni da je račun INDUSTROGRADNJA d.d. u blokadi i da je nad istim društvom otvoren predstečajni postupak, pa su mogli imati dovoljno razloga za posumnjati da je ono što je upisano u zemljišne knjige glede predmetne nekretnine nepotpuno ili različito od izvan knjižnog stanja, zbog čega ne mogu uživati zaštitu načela povjerenja u zemljišne knjige.

16. 1. Prema odredbi čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06 ,141/06, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZVDSP), smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da je ono što je u njih upisano nije potpuno ili različito od izvan knjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja (u ovom slučaju prisilnog založnog prava) zaštitu prema odredbama ZVDSP-a, s tim da prema st. 2. te odredbe "Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, a prema st. 3. "Nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvan knjižno stanje". Prema odredbama čl. 119. i 120. ZVDSP-a na temelju pravnog posla vlasništvo na nekretnini stječe se uknjižbom u zemljišnoj knjizi.

16. 2. Prema odredbi čl. 130. st. 1. toga zakona, tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, te se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano (sta. 2. citirane odredbe).

17. Prema odredbi čl. 8. st. 2. ZZK smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, a u smislu čl. 8. st. 3. ZZK stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvan knjižnog stanja.

18. Prema citiranim odredbama, zaštitu svog povjerenja u zemljišne knjige može uživati isključivo onaj tko je prilikom stjecanja prava na nekretnini u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Međutim, ne postupa u dobroj vjeri pa ne uživa zaštitu povjerenja u zemljišne knjige onaj tko je znao da je izvan knjižno stanje drukčije od zemljišnoknjižnog ili ako je isti, da nije postupao nemarno s obzirom na okolnosti, morao posumnjati da postoji ta razlika. Stjecatelj nije postupao u dobroj vjeri, pa njegovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu, ako je isti makar i u jednom od ta dva trenutka znao da je izvan knjižno stanje drukčije od zemljišnoknjižnog, ili ako je isti, da nije postupao nemarno, s obzirom na okolnosti morao posumnjati da postoji ta razlika i stoga u okolnostima konkretnog slučaja.

19. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. veljače 2018., br. Su-IV-4/18-4 doneseno je pravno shvaćanje prema kojem "Predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo." Identično pravno shvaćanje izneseno je i u presudi ovoga suda broj Rev-1678/2017-2 od 18. srpnja 2018., kao i Rev-2058/11 i Rev-2084/13, ali i u odluci Ustavnog suda RH broj U-III-2536/14. Suprotstavljajući predmnijevanom vlasništvu tužitelja načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige po kojem se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvan knjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama čl. 122. st. 1., u svezi sa čl. 130. st.2. ZVDSP- a, u konkretnom slučaju bilo je potrebno utvrditi savjesnost (poštenje) predlagatelja osiguranja u vrijeme pokretanja postupka osiguranja i u vrijeme podnošenja prijedloga za upis jer za slučaj da je predlagatelj u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje znao da se zemljišnoknjižno stanje razlikuje od onog izvan knjižnog, odnosno da je predlagatelj osiguranja postupao nepošteno, zlouporabom prava ili nesavjesno, osiguranje ne bi bilo dopušteno

20. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi odgovor na naznačeno pitanje glasi:

Može li se predlagatelj osiguranja koji je sudjelovao u postupku predstečajne nagodbe u postupku osiguranja zasnivanjem založnog prava na nekretnini pokrenutom nakon sklapanja predstečajne nagodbe osnovano pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige u smislu odredbe čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je činjenično pitanje, a odgovor na takvo pitanje zavisi od svih okolnosti konkretnog slučaja, pa ukoliko se utvrdi da je u navedeno pravno relevantno vrijeme (u vrijeme pokretanja postupka osiguranja i u vrijeme podnošenja prijedloga za upis), predlagatelj osiguranja bio savjestan (pošten) može se osnovano pozvati na navedeno načelo, a u suprotnom to ne bi mogao.

21. Kako je predmetna revizija dopuštena tužitelju protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1180/2024-3 od 14. studenog 2024., upravo zbog navedenog pravnog pitanja i kako su konkretne okolnosti ovoga slučaja raspravljene, te kako je drugostupanjski sud iz provedenih dokaza utvrdio da su 1. i 2. tuženici bili savjesni, odnosno da nisu znali, niti su mogli znati da je netko drugi, a ne upisani (prednik 3. tuženika), nije stvarni vlasnik predmetne nekretnine, odgovor na naznačeno pitanje ne dovodi u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava.

22. Navodi tužitelja izneseni u reviziji, (navedeni u točki 12. obrazloženja), u kojima iznosi svoje prosudbe o potrebi za odgovorom na naznačeno pravno pitanje vezano za načelo povjerenja u zemljišne knjige, odnosno savjesnost 1. i 2. tuženika u vrijeme pokretanja postupka osiguranja, podnošenja prijedloga za upis založnog prava i u vrijeme njegova upisa, zapravo samo predstavljaju neslaganje s ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem, pobijanom drugostupanjskom odlukom, valja zaključiti da to nisu razlozi čl. 385.a ZPP-a koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda u pobijanu drugostupanjsku odluku.

23. Naime, imajući u vidu da su se 1. i 2. tuženici na temelju Ugovora o kupoprodaji na stanu, koji su kupili od prednika 3. tuženika 1984., uknjižili odmah po dovršetku gradnje oni, ni po ovome sudu, nisu imali razloga sumnjati da bi u zgradi, koja je (po navodima tužitelja) dovršena 1990., u vrijeme kada je pokrenut postupak osiguranja (2015.), bilo poslovnih ili stambenih prostora za koje je zemljišnoknjižno stanje različito od izvan knjižnog. Prema čvrstoj sudskoj praksi, nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvan knjižno stanje, te s obzirom da su 1. i 2. tuženici, prema njihovim navodima, pokrenuli postupak osiguranja tek kada su od stručne osobe (odvjetnika), dobili podatak da postoje nekretnine koje su u vlasništvu prednika 3. tuženika, da su tuženici od prednika 3. tuženika kupili stan i odmah se po dovršetku gradnje upisali kao vlasnici istog, da se tuženici niti njihovo društvo AVIZA d.o.o. nisu bavili poslovima s nekretninama, da se tuženici i tužitelj osobno ne poznaju, da društvo 1. i 2. tuženika nikada nije poslovalo s 3. tuženikom ili njegovim prednikom niti je imalo uvid u njihove poslovne knjige, osnovano su zaključili da 1. i 2. tuženici nisu imali razloga sumnjati da sporni poslovni prostor u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje nije bio u vlasništvu 3. tuženika, odnosno njegovog prednika.

24. Tužitelj se u reviziji, osporavajući navedeni zaključak drugostupanjskog suda, poziva na činjenicu sudjelovanje tuženika u predstečajnom postupku nad prednikom 3. tuženika i njihovo navodno znanje da predmetni poslovni prostor nije u vlasništvu prednika 3. tuženika, odnosno da su tuženici u tom predstečajnom postupku saznali da predmetni poslovni prostor nije u vlasništvu 3. tuženika. Međutim, u predmetnom spisu, kako je to utvrdio i drugostupanjski sud, nije priloženo ni rješenje o otvaranju predstečajnog postupka nad prednikom 3. tuženika, za koji tužitelj tvrdi da je pokrenut, nego samo prijave tražbine koju su potpisali oboje tuženika u tom predstečajnom postupku od 15. veljače 2018., (2015. zatraženo založno pravo), koja je istovjetna tražbini tuženika temeljem koje je osnovano predmetno založno pravo, nije priložen ni popis imovine i obveza stečajnog dužnika (prednika ovdje 3. tuženika), revidiranog od strane ovlaštenog revizora, iz kojeg bi bilo vidljivo da predmetni poslovni prostor nije naveden u popisu imovine dužnika, a nema niti jednog materijalnog dokaza iz kojeg bi proizlazilo da su 1. i 2. tuženici sudjelovali na bilo koji način u tom predstečajnom postupku. Također, nema niti jednog dokaza da je predstečajna nagodba zaključena, a naročito nema dokaza iza kojeg bi bilo vidljivo kada je ista zaključena, odnosno je li zaključena prije ili nakon postupka u kojem je osnovano predmetno založno pravo.

25. 1. Tuženici u odgovoru na reviziju posebno ističu činjenicu da tužitelj nije dostavio dokaz da je on svoje izlučno pravo, sukladno čl. 55. tada važećeg Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi prijavio u predstečajnom postupku za koje tužitelj tvrdi da se vodilo na društvom prednika 3. tuženika, te ukazuju na odredbe čl. 41. i 42. tada važećeg Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi propisano je da prijedlog za otvaranje predstečajne nagodbe mora sadržavati i izvješće o financijskom stanju i poslovanju dužnika, a koje izvješće mora sadržavati i popis obveza prema vjerovnicima. Odredbom čl. 60. istog zakona propisano je da se na prvom ročištu utvrđuju tražbine prema prijavama vjerovnika i ispravama dostavljenim od strane dužnika. Pozivom na navedene odredbe smatraju da bi tražbina vjerovnika bila utvrđena u predstečajnom postupku, vjerovnik uopće nije bio dužan prijaviti svoje potraživanje ili na bilo koji drugi način sudjelovati u predstečajnom postupku već je to mogao učiniti i sam predstečajni dužnik, te smatraju da čak da su tuženici i bili obuhvaćeni predstečajnom nagodbom, isto ne znači da su na bilo koji način sudjelovali u tom postupku.

25. 2. Dalje navode da se u parnicama radi proglašenja ovrhe/osiguranja nedopuštenim tužba kojom se pokreće parnica može utemeljiti samo na razlozima koji su istaknuti u prigovoru u povodu koje je upućeno na parnicu te da stoga u ovoj parnici nema mjesta utvrđivanju činjenica je li tužitelj pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao dosjelošću već jedino temeljem pravnog posla (predmnijevano vlasništvo na spornoj nekretnini), kao i da je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi jesi li tuženici prilikom pokretanja predmetnog postupka osiguranja bili u dobroj vjeri, odnosno jesu li isti znali ili su mogli znati da sporna nekretnina nije u vlasništvu ovdje

3. tuženika (odnosno njegovog pravnog prednika).

26. Drugostupanjski sud je u svojoj presudi jasno utvrdio da su tuženici bili u dobroj vjeri prilikom zasnivanja založnog prava uzimajući pritom u obzir sve one činjenice i navode koje je tužitelj iznosio tijekom prvostupanjskog postupka. Taj sud nije ni mogao uzeti u obzir, (prilikom ocjenjivanja jesu li tuženici bili u dobroj vjeri prilikom zasnivanja predmetnog založnog prava), navod tužitelja da su isti navodno sudjelovali u predstečajnom postupku nad društvom prednika III. tuženika, kada za taj navod nije potkrijepljen nikakvim dokazima. Pri tome se odgovara tuženicima da je te navode tijekom postupka iznio 3. tuženik u odgovoru na tužbu, ali i tužitelj u podnesku koji je slijedio nakon toga, međutim, u prilog toj tvrdnji nisu izneseni konkretni dokazi. Dakle, u predmetnom spisu se ne nalazi eventualno zaključena navedena predstečajna nagodba s iskazanom klauzulom pravomoćnosti niti jedan drugi dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su 1. i 2. tuženici sudjelovali u postupku koji je prethodio sklapanju predstečajne nagodbe. Pri tome je za naglasiti da ni tužitelj ne navodi da bi i 2. tuženica sudjelovala u postupku predstečajne nagodbe, već to navodi samo za 1. tuženika iako je 1. tuženik u svom iskazu jasno naveo da on nikakav ugovor predstečajnoj nagodbi nije zaključio.

27. 1. Na navode tužitelja, (kojima dovodi u pitanje zaključak drugo stupanjskog suda o savjesnosti tuženika), prema kojima je „Preduvjet za otvaranje predstečajnog postupka nad stečajnim dužnikom INDUSTROGRADNJA GRUPA d.d. sukladno Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (NN 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 71/15, 78/15), bilo sastavljanje popisa imovine i obveza stečajnog dužnika INDUSTROGRADNJA GRUPA d.d. revidiranog od strane ovlaštenog revizora, koji ne obuhvaća i predmetni poslovni prostor s obzirom da je ranije prodat tužitelju, a koji popis se javno objavljuje i vidljiv je svim vjerovnicima, pa tako i predlagateljima osiguranja.“, odgovoriti je da se u predmetnom spisu ne nalazi navedeno izvješće (koje navodno ne obuhvaća i predmetni poslovni prostor) niti se u spisu nalazi dokaz da je to izvješće ikad bilo javno objavljeno, te se ne može osnovano pozivati na dokaz koji ne prileži spisu i njime osporavati ocjenu provedenih dokaza, a na isti način se odgovara i na tvrdnje tužitelja da: „drugostupanjski sud nije uzeo u obzir, a samim time niti cijenio navode kojima se dovodi u pitanje dobra vjera 1. i 2. tuženika budući su znali da je uslijed blokade računa INDUSTROGRADNJA d.d. nad društvom otvoren predstečajni postupak u kojem je 1. tuženik aktivno sudjelovao i prijavio cjelokupno dosuđenu novčanu tražbinu po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Zagrebu posl.broj P-192/91 od 7. 12. 2010., a što je rezultiralo pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Stpn-344/13 od 20. siječnja 2014. kojim je dopušteno i ostvareno sklapanje predstečajne nagodbe u odnosu na tako prijavljenu tražbinu 1. tuženika.“

28. Slijedom svega navedenog, i uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga slučaja nije dokazano da su tuženici aktivno sudjelovali u postupku predstečajne nagodbe nad društvom prednika 3. tuženika za koju tužitelj navodi da je zaključena, osim što su podnijeli prijavu tražbine u predstečajnom postupku 15. veljače 2018., koju su potpisala oba tuženika (list.51. spisa), a tek 2015. upisali založno pravo, tuženici nisu imali razloga sumnjati da sporni poslovni prostor u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje nije bio u vlasništvu 3. tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika, te je reviziju tužitelja valjalo na temelju odredbe članka čl. 391. st. 6. ZPP-a odbiti.

29. Tuženicima nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer je navedena radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić