REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-776/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice FK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i II. tužiteljice maloljetne CK, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po majci i zakonskoj zastupnici FK, obje zastupane po punomoćniku Marku Križancu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje iz Zagreba, Martićeva 73, OIB 38922958574, ko jeg zastupa Petra Glavinić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž -4070/2024-2 od 15. siječnja 2025., kojom je djelomično potvrđena te djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-539/2019-89 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana u točkama II. st. 1. i 2. i III. izreke presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4070/2024-2 od 15. siječnja 2025. i sudi:

Nalaže se I. tužiteljici FK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i II. tužiteljici mlt. CK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknaditi tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje, OIB 38922958547, Zagreb, Martićeva 73, troškove parničnog postupka u iznosu od 16.845,09 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. travnja 2024. do isplate , po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tužiteljicama naknaditi tuženiku trošak revizijskog postupka u iznosu od 1.888,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. veljače 2026., pa do isplate po stopi koja se od 1. siječnja 2026., određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljica za naknadom troška podnošenja odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-539/2019-89 od 29. travnja 2024., suđeno:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev I i II tužiteljica koji glasi: Nalaže se tuženiku isplatiti I. tužiteljici iznos od 33.180,70 EUR/250.000,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana podnošenja ove tužbe do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku isplatiti mlt. II. tužiteljici, na ruke majke i zakonske zastupnice FK, iznos od 33.180,70 EUR/250.000,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana podnošenja ove tužbe do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku isplaćivati mlt. II. tužiteljici, na ruke majke i zakonske zastupnice FK, rentu s naslova izgubljenog uzdržavanja u iznosu od 82,57 EUR/622,09 mjesečno, počevši od dana 1. listopada 2013. pa nadalje, sve dok za to postoje zakonski uvjeti s pripadajućim zateznim kamatama, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, računajući od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa izgubljenog uzdržavanja do isplate, s time da dospjele obroke rente s pripadajućim zateznim kamatama isplati odjednom u roku od 15 dana, a ostale kako budu dospijevali unaprijed, najkasnije do svakog 15. (petnaestog) u mjesecu za prethodni mjesec, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljicama prouzročene parnične troškove, s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećavanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

II. Naloženo je I. tužiteljici FK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i II. tužiteljici mlt. CK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tuženiku Hrvatski ured za osiguranje, OIB 38922958547, Zagreb, Martićeva 73, naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 16.845,09 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. travnja 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 18.909,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. travnja 2024. do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž - 4070/2024-23 od 15. siječnja 2025., potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. i III. izreke, dok je predmetna presuda preinačena u dijelu pod točkom II. izreke na način da, „svaka stranka snosi svoje troškove postupka“.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije te je odlučujući o tom prijedlogu, ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd-1777/2025-2 od 6. svibnja 2025., dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja, koje glasi:

„Je li pogrešnom i nezakonitom primjenom čl. 154. Zakona o parničnom postupku, odnosno neprimjenom istog članka, stranci koja je u cijelosti uspjela u sporu, a nedosuđivanjem joj parničnih troškova, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na mirno uživanje u vlasništvu zajamčeno čl. 48. Ustava RH i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju sukladno čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 89/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP), zbog materijalno pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena te u reviziji predlaže da ovaj sud preinači nižestupanjsku presudu te je zahtijevao trošak revizije. U bitnom podnositelj revizije navodi kako smatra da je došlo do povrede njegova prava vlasništva zajamčenog čl. 1. st. 1. Protokola uz Konvenciju.

5. U odgovoru na reviziju tužiteljice predlažu istu odbiti kao neosnovanu te zahtijevaju trošak revizijskog postupka.

6. Revizija je osnovana.

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 – pročišćeni tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete iz razloga što je prednik tužiteljica uslijed predmetne prometne nezgode koju je prema tvrdnji tužiteljica prouzrokovalo nepoznato vozilo, zadobio po život opasne ozljede radi kojih se kontinuirano liječio te 29. rujna 2013., preminuo i to prema tvrdnji tužiteljica od posljedica zadobivenih ozljeda. Tužbeni zahtjev postavljen u iznosu od 66.361,40 eur uz iznos od 82,57 eura mjesečno s naslova izgubljene rente koji su tužiteljice zahtijevale od 1. listopada 2013. do isplate je odbijen, a tužiteljicama je naloženo platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 16.845,09 eura zajedno sa zateznim kamatama.

9. Imajući u vidu da se revizijom postavljeno pitanje odnosi na odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke presude drugostupanjskog suda te da se svodi na propitivanje je li uslijed odlučivanja drugostupanjskog suda na način da svaka stranka snosi svoje troškove (iako su tužiteljice u cijelosti izgubile spor), došlo do povrede prava vlasništva na strani tuženika, zajamčenog čl. 1. st. 1. Protokola uz Konvenciju, za donošenje revizijske odluke nije potrebno posebno se osvrtati na pitanja aktivne, pasivne legitimacije, odgovornosti za štetu, dinamike nastanka štetnog događaja, već je dovoljno za navesti, da je iz cjelokupnog stanja spisa razvidno:

- da se dana 11. srpnja 2010., na 67,8 km istočnog kolničkog traka autoceste A 1 (Zagreb-Split), općina [adresa] dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovao prednik tužiteljica GK kao vozač motocikla reg. oznake [registarska oznaka] u kojoj je zadobio višestruke tjelesne ozljede, zbog kojih se kontinuirano liječio više od tri godine da bi dana **.**.2013. umro kako tužiteljice tvrde od posljedica zadobivenih ozljeda, a za koju nezgodu su tužiteljice tvrdile da je skrivio nepoznati vozač s nepoznatim osobnim automobilom,

- da je tuženik osporavao pasivnu legitimaciju, dinamiku štetnog događaja, odgovornost, osnov i visinu tužbenog zahtjeva,

- da policijski djelatnici na mjestu događaja nisu zatekli neko drugo vozilo niti tragove drugog vozila, niti im se itko javio za svjedoka – očevica;

- da je prilikom uzimanja uzoraka krvi i mokraće na analizu utvrđeno kako je u času uzimanja uzoraka imao 0,90 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, i 1,37 g/kg apsolutnog alkohola u mokraći, no toksikološki vještak zaključuje kako u konkretnom slučaju nije moguće sa sigurnošću utvrditi najmanju moguću koncentraciju apsolutnog alkohola u krvi prednika tužiteljica u vrijeme prometne nesreće zbog stanja šoka i primitka nadomjesnih tekućina,

- da je iskaz ČK (koji se kao svjedok, naknadno, u tijeku postupka javio) ocijenjen kao nelogičan i životno neuvjerljiv kojem iskazu, sud nije poklonio vjeru;

- da je prometni vještak zaključio kako je vozač motocikla iz nekog tehnički neutvrđenog razloga prešao preko lijevog ruba kolnika na razdjelni pojas ne zahvativši lijevim bokom odbojnu ogradu pri čemu je povratno pao s motociklom na desni bok;

- da su vještaci liječnici zaključili kako se ne može se sa sigurnošću utvrditi kako je smrt prednika tužiteljica u uzročno posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem u predmetnoj prometnoj nesreći, odnosno prema mišljenju drugog vještaka da se može s visokom vjerojatnošću tvrditi kako je smrtni ishod nastupio kao posljedica komplikacija koje su se razvile tijekom liječenja ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nesreći.

9.1. Nižestupanjski su sudovi utvrdili da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije te je odbijen tužbeni zahtjev, a sve iz razloga što su tužiteljice tužbeni zahtjev temeljile na tvrdnji da je prometnu nezgodu uzrokovao vozač nepoznatog vozila, što nisu uspjele dokazati. Dodatno su sudovi imali na umu činjenicu da se prednik tužiteljica u vrijeme štetnog događaja nalazio pod utjecajem alkohola, (iako točna koncentracija alkohola u trenutku štetnog događaja nije utvrđena zbog njegovih teških ozljeda, stanja šoka i primitka nadomjesnih tekućina) kao i činjenicu da je uzrok slijetanja mogao biti i neki drugi uzrok (pa i subjektivne naravi) te da na mjestu događaja nisu pronađeni tragovi drugog vozila. Prvostupanjski je sud odlučivao o troškovima postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP uzimajući u obzir činjenicu kako su tužiteljice u cijelosti izgubile spor.

9.2. Drugostupanjski sud odluku o trošku obrazlaže pozivajući se na odluke Europskog suda za ljudska prava (Čolić protiv Hrvatske, zahtjev br. 49083/18, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev br. 72152/13, Klauz protiv Hrvatske, zahtjev br. 28963/10) u bitnom navodeći kako je u konkretnom slučaju bilo potrebno utvrditi da li bi plaćanje troškova prema načelu "gubitnik plaća" tužiteljicama, s obzirom na imovno stanje, predstavljalo prekomjerni teret te dovelo do povrede prava na pristup sudu. Taj sud zaključuje da odluka kojom bi se nalagalo tužiteljicama da s obzirom na visinu predmetnih tužbenih zahtjeva, naknade tuženiku parnični trošak u iznosu od 16.845,09 eura ne bi bila razmjerna legitimnom cilju čl. 154. st. 1. ZPP, već bi njegova primjena u ovom predmetu rezultirala ograničenjem koje bi umanjilo samu bit prava na pristup sudu tužiteljica, čime bi došlo do povrede čl . 6. st. 1. Konvencije. Isto tako se navodi kako je po ocjeni tog suda imovno stanje I. i II. tužiteljice loše iz kojeg su razloga i tražile da im se odobri besplatna pravna pomoć.

10. Prvotno valja napomenuti da je Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u više svojih odluka (Čolić protiv Hrvatske, zahtjev br. 49083/18, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev br. 72152/13, Klauz protiv Hrvatske, zahtjev br. 28963/10) izrazio pravno shvaćanje da nametanje znatnog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na sud zajamčenog čl. 6 st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 - dalje: Konvencija). Pravilo "gubitnik plaća" koje je sadržano u odredbi čl. 154. st. 1. ZPP može se smatrati legitimnim ograničenjem prava na pristup sudu namijenjenim odvraćanju potencijalnih stranaka od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva, koje se pravilo primjenjuje između privatnih stranaka (kao što je konkretan slučaj) ali i na postupke u kojima je stranka država. Međutim, ESLJP smatra da takvo ograničenje prava na pristup sudu se ne može, samo po sebi, smatrati nespojivim s čl. 6. st. 1. Konvencije ako se njime ne nastoji ostvariti legitiman cilj i ako ne postoji razuman odnos razmjernosti upotrijebljenih sredstva i cilja koji se nastoji postići, te da je iznos troškova ocijenjenih u svjetlu konkretnih okolnosti danog predmeta bitan čimbenik pri odlučivanju je li osoba uživala pravo na pristup sudu. Isto tako se navodi kako je potrebno procijeniti uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja jesu li troškovi postupka bili nerazmjerni.

10.1. Sudovi su dužni tumačiti i primjenjivati mjerodavno pravo u svjetlu osobitih okolnosti svakog konkretnog slučaja pri čemu je nužno uzeti u obzir sva postupovna i materijalnopravna jamstva pravičnog suđenja. Naime, valja napomenuti kako se u jednom dijelu drugostupanjski sud zapravo neosnovano poziva na predmete Europskog suda za ljudska prava Klauz, Cindrić Bešlić i Čolić protiv Hrvatske jer su u predmetima Klauz i Cindrić Bešlić tužitelji vodili spor protiv Republike Hrvatske, dakle, javnopravne osobe, dok je u ovom sporu tuženik osoba privatnog prava. Nadalje, u predmetima Klauz i Čolić protiv Hrvatske, razmatrale su se odluke o troškovima donesene prema uspjehu stranaka u sporu primjenom članka 154. st. 2. ZPP, koje su bile veće od dosuđenog iznosa štete. U tim odlukama Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu prava na pristup sudu i prava na mirno uživanje vlasništva, jer sudovi nisu u dovoljnoj mjeri uzeli u obzir kvalitativni uspjeh tužitelja koji su dokazali odgovornost tuženika i nastalu štetu. U konkretnom slučaju nužno je provesti odgovarajući test razmjernosti (je li zahtjevom tuženika za naknadom parničnog troška došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva, je li ono zakonito, teži li legitimnom cilju). Naime, prema mišljenju ovog suda u okolnostima konkretnog slučaja primjerenije je pozivanje na odluku ESLJP Debeuc i drugi protiv Hrvatske (zahtjevi br. 53977/14 i 41902/15 odluka o nedopuštenosti od 15. ožujka 2022.) u kojem slučaju je ESLJP zaključio s obzirom na potpuni neuspjeh podnositelja u dokazivanju njihovih tužbenih zahtjeva da troškovi postupka nisu ni mogli biti prekomjerni na način da bi „pojeli“ dio naknade za tužbeni zahtjev s kojim su uspjeli.

10.2. Prema mišljenju ovog suda, u okolnostima konkretnog slučaja, valja napomenuti, da osim činjenice kako su prema ocjeni drugostupanjskog suda tužiteljice osobe slabijeg imovnog stanja (valja uzeti u obzir činjenicu da im je odobrena besplatna pravna pomoć u vidu oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, no svakako i činjenicu da tužiteljice tijekom postupka nisu isticale da bi im obvezom plaćanja troškova postupka bio nametnut prekomjerni financijski teret), svakako valja uzeti u obzir i činjenicu da su tužiteljice u cijelosti odbijene s tužbenim zahtjevom kao i s druge strane legitimna očekivanja tuženika koji je u cijelosti uspio u postupku. Nadalje, odluke nižestupanjskih sudova u pogledu osnove tužbenog zahtjeva nisu proizvoljne, već detaljno obrazložene, a riječ je o pravnom pitanju o kojem postoji jasna sudska praksa. Kada se uzme u obzir činjenica koja je već od početka bila poznata tužiteljicama, da je u krvi i urinu prednika tužiteljica utvrđena određena količina alkohola, da nije bilo očevica predmetne prometne nezgode (tek se naknadno javio svjedok ČK, čijem iskazu sudovi nisu poklonili vjeru) da nije bilo na mjestu događaja tragova drugog „nepoznatog“ vozila, prema ocjeni ovog suda nije riječ o situaciji kada tužitelji nisu mogli predvidjeti svoje izglede za uspjeh u sporu, osobito kada se uzme u obzir da je tužiteljice zastupao odvjetnik. Naime i ESLJP u odluci Perša protiv Hrvatske (zahtjev br. 27702/16, odluka o nedopuštenosti od 8. ožujka 2022.) navodi kako „Visoki troškovi postupka u slučaju potpunog neuspjeha stranke u dokazivanju osnove svog tužbenog zahtjeva mogu otvoriti pitanje povreda prava koja se štite Konvencijom samo u situacijama kada podnositelji iz nekog razloga nisu mogli predvidjeti svoje izglede za uspjeh u parnici“.

11. Stoga prilikom razmatranja odluke o troškovima u svjetlu konvencijskih načela, temeljnog ljudskog prava na mirno uživanje u vlasništvu koje je pravo zajamčeno čl. 48. Ustava RH i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, a imajući na umu sve gore navedeno, ovaj sud smatra da je odluka da tužiteljice nadoknade tuženiku troškove temeljem čl. 154. st. 1. ZPP bila razmjerna legitimnom cilju pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica. Isto tako se navodi da u duhu postulata ESLJP u konkretnom predmetu ne postoje posebne ili specifične okolnosti koje bi opravdavale iznimku od primjene jasne zakonske odredbe prema kojoj je stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

12. Stoga odgovor na revizijsko pitanje glasi:

"U konkretnom postupku, pogrešnom primjenom čl. 154. Zakona o parničnom postupku, odnosno neprimjenom istog članka, stranci koja je u cijelosti uspjela u sporu je nedosuđivanjem parničnih troškova, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na mirno uživanje u vlasništvu zajamčeno čl. 48. Ustava RH i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.“

13. Stoga je, slijedom svega navedenog, na temelju čl. 154. i čl. 155., u svezi čl. 391. st. 7. ZPP, u svezi čl. 400. ZPP, odlučeno kao u izreci pod točkom I. Isto tako napominje se da je prvostupanjski sud pravilno odredio trošak postupka dosuđujući tuženiku između ostalog pravo na trošak za sastav četiri podneska jer su podnesci od 17. siječnja 2017. i 23. veljače 2017., i prema mišljenju ovog suda, obrazloženi podnesci koji spadaju pod Tbr. 8.1. Tarife.

14. Tuženiku je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP valjalo dosuditi i priznati trošak revizijskog postupka koji se sastoji od troška sastava prijedloga za dopuštenje revizije i revizije sukladno odredbi Tbr. 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 1138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa) i to u iznosu od 1.888,27 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja revizijske odluke pa do isplate te trošak sudske pristojbe sukladno čl. 24. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ 118/18 i 51/2023) te je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja. S druge strane, tužiteljice su sukladno navedenom članku te čl. 155. st. 1. ZPP odbijene sa zahtjevom za naknadom troška podnošenja odgovora na reviziju s obzirom da je taj trošak ocijenjen nepotrebnim te je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

Zagreb, 24.veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug