REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-244/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Duje Duplančić, odvjetnik u Splitu, protiv prvo tuženika ŠM pok. M iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], drugo tuženika PM pok. Š iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dino Pivac, odvjetnik u Splitu, treće tuženika HM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i četvrto tuženika ĐM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja vlasništva, odlučujući o reviziji drugo tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2675/2024-3 od 15. travnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5015/2018-62 od 15. ožujka 2024., na sjednici održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se revizija drugo tuženika.

II. Odbija se zahtjev drugo tuženika za naknadom troškova postupka u povodu revizije.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj MM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isključivi vlasnik dijela čest. zem. [katastarska čestica] ZU [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] u površini od 44 m2, položen na sjeverozapadnom dijelu čest. zem. [katastarska čestica] ZU [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], označenog u skici sudskog vještaka Petra Čorića od 19.ožujka 2014.godine koja čini sastavni dio izreke ove presude, slovima ABCDEA, obojano narančastom bojom, pa se isti ovlašćuje temeljem ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na predmetnom dijelu nekretnine, na svoje ime, za cijelo, uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika ad.1 ŠM pok. M, tuženika ad.2 PM pok. Š, tuženika ad.3 HM pok. PM i tuženika ad.4 SM pok. Š.

II. Nalaže se tuženiku ad.2 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.841,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška spram tuženika ad.1, ad.3 i ad.4 odbija kao neosnovan.“.

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda povodom žalbe drugotuženika u dijelu u kojem je on pobijao prvostupanjsku odluku (točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim mu je naloženo tužitelju naknaditi parnične troškove).

3. Ovaj sud je rješenje poslovni broj Revd-4159/2025-2 od 8. listopada 2025. drugo tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude i to u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

„Ima li drugostupanjski sud ovlaštenje prvostupanjskog suda da, u nemogućnosti da se neka činjenica s dovoljnom sigurnosti utvrdi, o postojanju te činjenice odluči primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl.221.a. Zakona o parničnom postupka ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11,25/13,89/14,70/19, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), osobito u okolnostima ako prvostupanjski sud nije prihvatio neke dokazne prijedloge tuženika, istodobno u prvostupanjskoj presudi ne navodeći koje sve dokazne prijedloge su stranke imale, koje dokaze je odbio i zašto ih je odbio?“.

4. Protiv drugostupanjske presude drugo tuženik je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99. , 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., - dalje: ZPP) radi pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena s prijedlogom da se pobijana drugostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev ili da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove u povodu tog izvanrednog pravnog lijeka.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva dijela čestice, realno određenog, sve kao u odlomku 1. ove odluke (dalje: sporni dio nekretnine) i uknjižba tog prava.

8. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sporni dio nekretnine kupio 3. svibnja 1989., da je u posjedu spornog dijela nekretnine od trenutka sklapanja kupoprodajnog ugovora, da je kvalificirani posjednik u periodu dužem od vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pa s te osnove traži utvrđenje prava vlasništva.

9. Prvostupanjski sud analizirajući provedene dokaze utvrđuje da je kupoprodaja spornog dijela nekretnine zaista realizirana 1989. i to, kako navodi, sa tadašnjim vlasnikom tog dijela čestice i suvlasnikom cijele nekretnine, zatim, da je tužitelj stupio u posjed kupljenog, da se taj sporni dio nalazi pored tužiteljeve kuće, da je tužitelj očito zbog svojih obiteljskih i zdravstvenih problema određeno vrijeme prestao dolaziti do svoje nekretnine, da je na spornom dijelu parkirao svoje vozilo ali da su i drugi susjedi, pa tako i drugo tuženik. Zaključuje, da je za razliku od tužitelja drugo tuženik to radio znajući da nije vlasnik jer da nije kupio taj dio spornog dijela nekretnine. Stoga da drugo tuženik nije pošten posjednik. (Nadalje, da je sam prvo tuženik ŠM potvrdio okolnost da je tužitelj kupio sporni dio nekretnine, da je na istoj sadio lovor i angažirao bager radi nasipanja zemlje. Isto tako iz iskaza četvrto tuženika taj sud utvrđuje da je tužitelj kupio sporni dio nekretnine i na istom parkirao svoje vozilo, a treće tuženik da je potvrdio da je svatko znao parkirati svoje vozilo na spornom dijelu nekretnine, a da je tužitelj tuda prolazio u svoj vrt, a da su i tužitelj i drugo tuženik svojatali to zemljište.).

9.1. Taj sud zaključuje da je osnova stjecanja prava vlasništva od strane tužitelja valjani pravni posao, kupoprodajni ugovor u pisanoj formi sklopljen sa prodavateljem TM, da je tužitelj ušao u posjed realnog tijela sporne nekretnine, da je taj dio odvojen od kuće tuženika i okućnice, jer se nalazi s druge strane ceste, pored kuće tužitelja. Pravnog je pristupa da osnova stjecanja vlasništva nije dosjelost na strani tužitelja, a da drugo tuženik spornu površinu nije stekao ni na temelju valjanog pravnog posla niti temeljem dosjelosti te da mu ta nekretnina ne pripada.

9.2. Sud drugog stupnja ocjenjuje da su u postupku utvrđene sve činjenice odlučne za donošenje presude i prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda Za razliku od prvostupanjskog suda on zaključuje da su ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i da je dosjelost osnova stjecanja prava vlasništva, jer da je tužitelj dokazao da je sporni dio nekretnine, realno određen, posjedovao dulje od 20 godina neprekidno kao samostalni posjednik iste nekretnine, te da je njegov posjed pošten, a da je u posjed stupio zaključenjem kupoprodajnog ugovora s TM. S druge strane da tuženik nije dokazao nepoštenje posjeda tužitelja. Sam tužitelj da je smatrao cijelo to vrijeme da je vlasnik, da je sporni dio nekretnine njegov i da nije znao niti morao znati suprotno. Stoga da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na pravilno utvrđeno činjenično stanje, a da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

10. Prema odredbi čl. 391. st. 3 ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. toga Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

11. S obzirom na postavljeno pravno pitanje radi kojega je dopušteno podnošenje revizije, mjerodavne zakonske odredbe su odredba čl. 219. st. 1. ZPP prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika i odredba čl. 221.a ZPP prema kojoj ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

12. Sukladno navedenim zakonskim odredbama potrebno je ukazati na pravna shvaćanja ovog suda, primjerice:

- „Pretpostavke za primjenu pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP ispunjene su tek kada sud izvede i ocijeni dokaze koje je stranka (na kojoj je teret dokazivanja) predložila na pravno odlučne činjenične tvrdnje, osim ako su predloženi dokazi očigledno nepodobna dokazna sredstva na te činjenične tvrdnje“ (tako i ovaj sud u Rev-318/2023 od 4. svibnja 2023., a u tom smislu i Rev-1276/2007, Rev- 1199/2021 od 3. studenog 2021. i dr.).

- „U tom smislu ovaj sud već je izrazio shvaćanje u odluci Revr-1076/15-2 od 5. travnja 2016., u kojoj je - u odnosu na primjenu odredbe čl. 221.a ZPP kod korištenja ovlaštenjem iz odredbe čl. 373.a ZPP - navedeno „(…) iz teksta, ali i svrhe ove odredbe, prema kojoj drugostupanjski sud odluku donosi prema stanju spisa, tj. nakon što je na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu drugačije utvrdio neku činjenicu, proizlazi da drugostupanjski sud nema ovlaštenje prvostupanjskog suda da, u nemogućnosti da se neka činjenica s dovoljnom sigurnosti utvrdi, o postojanju te činjenice odluči primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP).“- Rev-x-1160/2017-2 od 4. rujna 2019.

13. Potonjim citatom dat je odgovor na postavljeno pravno pitanje u reviziji.

14. Međutim, podnositelj u reviziji polazi od toga da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio pravilo iz odredbe čl. 221.a ZPP. To bi impliciralo, eliminacijom ostalih odredbi koje reguliraju ovlast drugostupanjskog suda potvrditi prvostupanjsku presudu, da je pobijana drugostupanjska presuda donesena korištenjem ovlaštenja drugostupanjskog suda iz odredbe čl. 373.a ZPP. Podnositelj to obrazlaže citirajući dijelove drugostupanjske odluke:

„Na str.5. drugostupanjske presude se navodi: „Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja tužitelj je u postupku dokazao da je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću …“ „ … 2. tuženik nije dokazao da tužitelj nije bio pošteni posjednik u spornom razdoblju.“ „ … prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo (sukladno vlastitoj ocjeni da je tužitelj stekao vlasništvo temeljem pravnog posla-kupoprodajnog ugovora iz 1989. godine zaključenog s TM), ali je bez obzira na isto pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu tj. prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja.“

15. Odlučujući o žalbi tuženika, drugostupanjski sud donosi pobijanu odluku na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP, a koja odredba određuje da će drugostupanjski sud presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu ako utvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu. Dakle drugostupanjski sud pobijanu odluku nije donio ni temeljem ovlasti iz odredbe članka 373.a ZPP, nije utvrđivao činjenice, niti je primjenom odredbe članka 221. a ZPP, primjenom pravila o teretu dokazivanja, odlučivao o postojanju određene činjenice. On samo cijeni da je na temelju utvrđenih činjenica u prvostupanjskom postupku tužitelj dokazao stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, a da tuženik nije dokazao u prvostupanjskom postupku nepoštenje tužitelja. Tužitelj je sukladno odredbi članka 7. st. 1. ZPP i 219. st. 1. ZPP iznio činjenice na kojima temelji svoj zahtjev i predložio dokaze na te okolnosti, a prvostupanjski sud je utvrdio postojanje tih činjenica na temelju slobodne ocjene dokaza iz čl. 8. ZPP, koju ocjenu dokaza i utvrđenja prvostupanjskog suda drugostupanjski sud prihvaća. Pravilo o odlučivanju na temelju tereta dokazivanja iz čl. 221.a ZPP ima značaj da kad se o postojanju određenih činjenica ne može utvrditi na temelju čl. 8. ZPP, dakle na temelju izvedenih dokaza, da se o postojanju odlučne činjenice zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja. Kada sud obrazlaže da tuženik nije dokazao suprotno od predmnijeve poštenja posjeda iz zakonske odredbe čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96., 68/98., 137/99. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. - pročišćeni tekst, 94/17. - ispravak pročišćenog teksta i 52/25., - dalje: ZVDSP) on nije na polju primjene odredbe članka 221.a ZPP, jer on ne zaključuje o postojanju neke činjenice. Poštenje posjeda se po zakonu predmnijeva. Drugostupanjski sud samo konstatira da tuženik u prvostupanjskom postupku nije oborio tu predmnijevu.

16. Dakle, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da tuženik nije u prvostupanjskom postupku dokazao da bi tužitelj bio nepošten posjednik. Prvostupanjski sud daje ocjenu da je posjed tužitelja pošten. Drugostupanjski sud prihvaća utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na odlučne činjenice vezane za stjecanje prava dosjelošću, a u okviru činjeničnog supstrata iz tužbe. Dakle, drugostupanjski sud ne zaključuje o postojanju određenih činjenica primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16.1. Slijedom navedenoga, odgovor na postavljeno pitanje ne utječe na donošenje drugačije odluke, od one donesene od strane nižestupanjskih sudova, u ovom sporu.

17. Stoga je, temeljem odredbe čl. 391. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci pod točkom I. izreke ove presude.

18. Drugo tuženiku nisu priznati troškovi u povodu revizije jer s tim pravnim lijekom nije uspio u sporu te je o troškovima odlučeno na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u s svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

Zagreb, 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jadranko Jug