Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-99/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Jasne Smiljanić i Siniše Pleše kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv optuženog TD, zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog TD izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, broj: K- 400/2025-18 od 11. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog TD kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: K- 400/2025-18 od 11. prosinca 2025. optuženi TD proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 2. KZ/11, kažnjivog po članku 139. stavku 3. KZ/11, a činjenično i pravno opisanog u izreci prvostupanjske presude. Na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11 optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženom OD je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode počevši od uhićenja 5. kolovoza 2025. pa nadalje. Na temelju članka 73. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve FD, OIB: [osobni identifikacijski broj], rođene **.**.1963., kojoj se ne smije približiti na razdaljinu bližu od 100 metara u trajanju od 2 (dvije) godine dulje od izrečene kazne zatvora. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – dalje u tekstu: ZKP) optuženi TD je oslobođen dužnosti podmirenja troškova postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio optuženi TD putem branitelja po službenoj dužnosti Matiji Šabijanu, odvjetniku iz Varaždina, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. U žalbi je predložio da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da ga oslobodi od optužbe, odnosno da ga proglasi krivim za blaži oblik kaznenog djela prijetnje, podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da mu izrekne blažu kaznenu sankciju.

3. Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

4. Spis predmeta dostavljen je Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu sukladno odredbi članka 474. ZKP.

5. Žalba optuženika nije osnovana.

6. Optuženik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da je prvostupanjski sud tijekom dokaznog postupka utvrdio da on nije izravno upućivao prijetnje žrtvi, već da se njihov navodni sadržaj temelji isključivo na posrednom prenošenju putem svjedoka SD. Žalitelj drži da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri kritički vrednovao položaj i ulogu navedenog svjedoka u postupku jer da iz iskaza svjedoka, oštećenice i njega proizlazi da su svjedok SD i oštećenica vrlo bliski, da svakodnevno zajedno provode vrijeme i piju kavu u njezinom stanu, što da upućuje na njihovu osobnu povezanost i svjedokovu zainteresiranost za ishod postupka. Optuženik smatra da je u takvim okolnostima iskaz svjedoka SD trebalo cijeniti s posebnim oprezom, osobito imajući u vidu da se radi o jedinom izvoru saznanja o navodnim prijetnjama, kao i o činjenici da su tijekom postupka postojale razlike između njegovog iskaza i iskaza oštećenice u pogledu okolnosti i načina na koji su prijetnje navodno izrečene te da sud nije u dovoljnoj mjeri razmotrio mogućnost subjektivne interpretacije izgovorenih riječi niti utjecaj osobnog odnosa svjedoka sa žrtvom na sadržaj i vjerodostojnost njegovog iskaza. Nadalje optuženik drži da je sud pogrešno utvrdio da je kazneno djelo počinjeno na štetu bliske osobe jer da su optuženik i oštećenica u prošlosti bili u intimnoj vezi, a koja je veza prestala prije 3 godine, nakon čega su oštećenica i on bili isključivo u poslovnom odnosu najmoprimca i najmodavca te da uz nepostojanje trajne emocionalne povezanosti sve upućuje na zaključak da u vrijeme inkriminiranog događaja između oštećenice i njega nije postojao odnos bliske osobe, pa da je stoga u tom dijelu izostao kvalifikatorni oblik kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. KZ/11 zbog čega da je činjenično stanje i u tom dijelu ostalo pogrešno utvrđeno.

7. Suprotno stavu žalitelja, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno te je prvostupanjski sud za svoja utvrđenja dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8. Žalitelj suštinski prigovara iskazu svjedoka SD koji je prenio oštećenici – žrtvi inkriminirane prijetnje, navodeći da postoji mogućnost subjektivne interpretacije izgovorenih riječi kod svjedoka.

9. Međutim, svjedok SD dosljedno opisuje susret s optuženikom te iz konteksta cijelog događaja, povijesti sukoba između optuženika i oštećenice i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda - iskaz ovog svjedoka je vjerodostojan jer ne postoje očiti razlozi zbog kojih bi svjedok lažno iskazivao. Okolnost da je svjedok prijatelj oštećenice ne umanjuje vjerodostojnost iskazivanja u konkretnoj situaciji jer se upravo svjedok iz usluge našao s optuženikom radi predaje njegovih stvari koje je optuženik zatražio da mu svjedok donese. Prilikom tog susreta, a nakon izlaska iz zatvora optuženika koji je zbog istog kaznenog djela osuđivan prema istoj žrtvi, sve navedeno upućuje na nedvojbeni zaključak da je optuženik ostvario sva, kako objektivna tako i subjektivna obilježja, kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11. Navedene kontradikcije u iskazima oštećenice i svjedoka u pogledu načina i okolnosti pod kojim su prijetnje navodno izrečene nisu relevantne s obzirom da oštećenica nije ni bila nazočna kada je optuženik izgovarao prijetnje nego joj je inkriminirane izričaje prenio svjedok, pa samim time neznatna odstupanja u iskazivanju oštećenice i svjedoka nisu odlučna za činjenična utvrđenja, a koja nisu dovedena u sumnju.

10. Pravna kvalifikacija kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. KZ/11 prijetnje prema bliskoj osobi proizlazi iz kogentne odredbe kojom se počinjenje kvalifikatornog oblika prijetnje prema bliskoj osobi crpi iz razloga što je oštećenica bivša partnerica optuženika, a članak 139. stavak 3. KZ/11 propisuje teži oblik prijetnje ako je djelo počinjeno prema bliskoj osobi, pri čemu se pojam bliske osobe tumači sukladno članku 87. stavku 9. KZ/11. Izmjenama Kaznenog zakona (Narodne novine br. 84/21) izričito je proširen pojam bliske osobe i na sadašnje ili bivše partnere u intimnoj vezi čime je uklonjena svaka dvojba da i bivša partnerica ulazi u tu kategoriju jer neovisno o prestanku partnerskog odnosa "odnos bliskosti" postoji kada je postojala veza takvog intenziteta da opravdava pojačanu kaznenopravnu zaštitu. Upravo je svrha kvalifikatora iz članka 139. stavka 3. KZ/11 zaštita osoba koje su zbog ranije emotivne i životne povezanosti izložene pojačanoj ranjivosti i većem intenzitetu psihičke patnje uslijed prijetnje. Nedvojbeno je da su optuženik i žrtva ranije bili u intimnoj partnerskoj vezi čime su ispunjeni kriteriji bliskosti iz članka 87. stavka 9. KZ/11 te je stoga prijetnja koja je usmjerena prema takvoj osobi pravno kvalificirana kao kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. KZ/11, stoga teza žalitelja da se ne radi o bliskoj osobi nije osnovana.

11. Žalitelj se žali zbog odluke o kazni navodeći da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja vrste i mjere kazne nedovoljno vrednovao sve olakotne okolnosti na njegovoj strani, osobito osobne socijalne i obiteljske prilike, a pretjerano da je vrednovao otegotnu okolnost da je on jednom ranije osuđivan.

12. Prilikom odabira vrste i visine kazne, prvostupanjski sud je imao na umu da optuženik nije oženjen, da je bez prijavljenog prebivališta, da je otac dvoje punoljetne djece, da je nezaposlen i bez primanja, bez imovine, da se ne vodi drugi kazneni postupak, da prima socijalnu naknadu i da je istu izgubio kada je završio u istražnom zatvoru, a navedene okolnosti sud je cijenio olakotnim. Nasuprot tome, temeljem izvatka iz kaznene evidencije proizlazi da je optuženik osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela prema istoj žrtvi što je prvostupanjski sud cijenio kao otegotnu okolnost i kao razlog izricanja sigurnosne mjere.

13. Imajući na umu sve navedene okolnosti, suprotno stavu žalitelja, upravo kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci primjerena je svim navedenim okolnostima, njome će se ostvariti i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda sve svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, odnosno utjecati će na optuženika da se kloni protupravnog postupanja te da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, da jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te će utjecati i na sve građane da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih dijela i o pravednosti kažnjavanja.

14. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. točci 1. i 2. ZKP te nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede zakona na štetu optuženika, pa je na temelju članka 482. ZKP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 24. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Lidija Vidjak