Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4067/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Tomislav Strniščak, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Danko Škare, odvjetnik u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3331/2021-16 od 20. srpnja 2022. ispravljene rješenjem istog suda broj P-3331/2021-19 od 23. kolovoza 2022. i rješenjem istog suda broj P-3331/2021-26 od 17. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3331/2021-16 od 20. srpnja 2022. ispravljena rješenjem istog suda broj P- 3331/2021-19 od 23. kolovoza 2022. i rješenjem istog suda broj P-3331/2021-26 od 17. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe članka 1. i članka 7. st. 1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 6. ožujka 2006. između ČČ kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) kao kreditora koje glase: „1/prvo/ Iznos Kredita Iznos kredita:kunska protuvrijednost CHF 28.295,23 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja „ „7/sedmo/ otplata kredita Korisnik kredita kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznso od 15.150,45 kuna sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate,

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici panrični trošak u iznosu od 8.751,23 kune sa zateznom kamaotm od 20. srpnja 2022. do isplate,

1.1. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u podnesku od 8. travnja 2022.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i rješenje i tužbu odbaciti ili odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška za sastav žalba u iznosu od 1.250,00 kuna uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost i sudsku pristojbu za žalbu.

3. Predmet spora je zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te zahtjev za vraćanje razlike više plaćenih mjesečnih iznosa na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu zbog ugovorene valutne klauzule CHF.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su stranke 6. ožujka 2006. sklopile Ugovor o kreditu za iznos od 28.295,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te je ugovorena otplatna u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća,

- da predmetni kredit odobren namjenski za kupnju vozila,

- da razlika mjesečnih uplata nastala zbog promjene tečaja iznosi ukupno 15.149,45 kuna, sada 2.010,68 eura,

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. travnja 2019.

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odluci Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) i ocjenjujući da tuženik nije ni predložio dokaze da je tužiteljica bila informirana o rizicima ugovaranja uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno da je tužiteljica dobila neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zaključio da je ništetna odredba ugovora kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te je pozivom na odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) te čl. 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO, prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

5.1. Pri tome je prvostupanjski sud ocijenio istaknuti prigovor zastare neosnovanim, pozivajući se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022), pa kako je pokretanjem spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut tijek zastare, a u kojem sporu je presuda donesena 14. lipnja 2018. kada je zastara ponovno počela teći, to je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. travnja 2019. podnesena unutar zastarnog roka.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u odnosu na pogrešnu oznaku poslovnog broja presude kao i u izreci navedenog zbroja pojedinačnih iznosa, valja odgovoriti da je sud donio rješenja o ispravku od 23. kolovoza 2022. i 17. prosinca 2025. kojima je ispravio greške u pisanju i računanju, zbog čega u tom dijelu nije ostvarena ova bitna povreda koju tuženik ističe u žalbi.

10. Tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP smatrajući da je izreka presude neodređena i suprotna sama sebi te razlozima i dokazima koje je tužitelj dostavio uz tužbu. Suprotno takvim žalbenim navodima prvostupanjski sud je u okviru tužbenog zahtjeva odlučio o djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu i to ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (čl. 1. i čl. 7.), zbog čega su žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani.

11. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik iznosi svoje shvaćanje o učincima presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

11.1. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

11.2. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

11.3. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

11.4. Pri tome valja dodati da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, na okolnost obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, nije predložio nikakve dokaze, pa su žalbeni navodi u dijelu kojim tuženik osporava primjenu čl. 502. c. ZPP, neosnovani.

12. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti, jer se prema odredbi čl. 328. ZOO važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

13. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je u Republici Hrvatskoj dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda drugog stupanja, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

13.1. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

13.2. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO.

14. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula, sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

15. Neosnovano tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje, jer je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. U odnosu na prigovor tuženika vezano uz visinu potraživanja s osnove razlike nastale zbog ugovorene valutne klauzule, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu tog zahtjeva na temelju provedenog financijskog vještačenja po vještaku Petri Blašković, pri čemu valja istaknuti da stranke na dani nalaz i mišljenje nisu iznosile nikakve primjedbe, a koja visina zahtjeva se sastoji od utvrđene ukupne razlike u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, zbog čega neosnovano tuženik u ovom dijelu iznosi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim osporava odluku prvostupanjskog suda kojom je dopustio preinaku tužbe isticanjem povećanog tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 8. travnja 2022., valja reći da time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povećanje zahtjeva u odnosu na zahtjev iz tužbe, pa time i preinaku tužbe, prvostupanjski sud je pravilno postupio.

17.1. To iz razloga, jer prema odredbama čl. 193. st. 1., 2. i 3. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku.

17.2. Tužiteljica je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogla znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te i ovaj sud cijeni da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Stoga žalbenim navodima u vezi dopuštene preinake tužbe nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

18. Neosnovani su žalbeni navodi u vezi odluke o troškovima postupka sadržanoj u pobijanoj presudu, budući da je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, pri čemu valja dodati da tuženik neosnovano osporava dosuđeni trošak za sastav podneska od 14. listopada 2021., jer se radi o obrazloženom podnesku kojim se tužitelj očitovao na navode tuženika, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

19. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

20. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić