Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-187/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari I- tužitelja DH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]- tužiteljice CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje oboje zastupa punomoćnik Frano Bazina odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-583/2025-8 od 24. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-583/2025-8 od 24. rujna 2025. u točkama I. i II. izreke te u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 415,93 eura kao i u točki IV. izreke.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-583/2025-8 od 24. rujna 2025. u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 927,75 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 24. rujna 2025. do isplate na način da se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u tom iznosu odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova nastalih u povodu podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odredba članka 08. Naknade za obradu zahtjeva, Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 14.7.2006. godine zaključenog između prednika I-tužitelja DH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužitelja CH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatska Poštanska Banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da I. tužitelju DH, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelju CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 132,72 eura (stotridesetdva eura i sedmadesetdva centa) sa zateznim kamatama tekućim od 28. srpnja 2006. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da I. tužitelju DH, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelju CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.343,68 eura (tisućutristočetrdesettri eura i šezdesetosam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 24. rujna 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.“

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 312,50 eura uvećano za trošak pristojbe po odluci suda.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu od 14. srpnja 2006. i to u čl. 8. kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna te zahtjev za isplatu troškova obrade kredita u iznosu od 132,72 eura.

4. Prvostupanjski sud je polazeći od nespornih činjenica između stranaka:

- da su prednik tužitelja i prednik tuženika Volksbank d.d. 14. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] temeljem kojeg je prednik tuženika predniku tužitelja, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 47.900,00 CHF po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita;

- da je naplaćena naknada za obradu kredita te

- da visina tužbenog zahtjeva za isplatu nije sporna,

u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da se o spornoj ugovornoj odredbi čl. 8. nije pojedinačno pregovaralo te

- da je predmetni ugovor sastavljen u standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojim se mijenjaju samo elementi koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita.

5. Na temelju navedenih nespornih činjenica kao i utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO) i čl. 323. st. 1. ZOO u vezi čl. 1111. ZOO te odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 45/97, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te čl. 87. st. 1. i 2., ocijenio da su odredbe predmetnog ugovora o naknadi za obradu kredita nepoštene i nejasne, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i što u svojoj ukupnosti čini ništetnim tu ugovornu odredbu, te je prihvatio tužbeni zahtjev (točka I. i II. izreke).

5.1. U točkama III. i IV. izreke sud je odlučio o troškovima postupka na temelju čl.154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

5.2. Sud je odbio istaknuti prigovor zastare pozivajući se na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj SU-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. obzirom na to da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. siječnja 2025. pa zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

8. Tuženik u žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali sadržajno na navodi u čemu bi se sastojale bitne povrede u odnosu na predmet spora, a ovaj sud nije našao da su se ostvarile bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništenom odredbu čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza prednika tužitelja platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna.

9.1. Naime, prema odredbi čl. 86. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9.2. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

9.3. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

9.4. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

10. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i prednik tužitelja kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i prednik tužitelja nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 8. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavao predniku tužitelja ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema predniku tužitelja, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika.

11. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

12. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 132,72 eura, te je pozivom na odredbe čl. 323 ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti tužiteljima. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

13. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći, a kako je to pravilno ocijenio i zaključio prvostupanjski sud.

14. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

14.1. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošteni te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

14.2. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

15. Stoga je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP valjalo djelomično odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.

16. Na žalbene navode kojima tuženik osporava vrijednost predmeta spora na temelju koje je prvostupanjski sud dosudio tužiteljima parnični trošak, valja reći da su tužitelji podnijeli tužbu u kojoj su istaknuli deklaratorni tužbeni radi djelomične ništetnosti ugovora o kreditu kao i kondemnatorni, restitucijski zahtjev radi isplate iznosa od 132,72 eura, pa je u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji mjerodavna vrijednost predmeta spora za odluku o naknadi troškova na ime zastupanje po punomoćniku odvjetniku određuje prema novčanom iznosu iz zahtjeva za isplatu, jer deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017.).

17. Stoga tužiteljima prema vrijednosti predmeta spora od 132,72 eura pripada naknada troška za sastav tužbe i dva podneska te za zastupanje na ročištu i za pristup na ročište za objavu presude kao i pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od ukupno 415,93 eura.

18. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u točki III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 415,93 eura, kao i u točki IV. izreke., a na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu od 927,75 eura i u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbiti.

19. S obzirom na to da je tuženik djelomično uspio samo u dijelu odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe.

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić