Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-270/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Iris Gović Penić kao predsjednika vijeća, Sanje Joka Umićević, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ines Kovačević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OS, OIB: [osobni identifikacijski broj], O [adresa], zastupan po punomoćniku Igoru Mucalo, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1241/2023-23 od 14. studenog 2025., u sjednici vijeća 24. veljače2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1241/2023-23 od 14. studenog 2025. u točki I., II., III., V. i VI. izreke.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1241/2023-23 od 14. studenog 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:
„Dopušta se preinaka tužbe kako je učinjena podneskom tužitelja od 7. srpnja 2025. i“
„I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.635,23 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na iznos od:
- 2,39 EUR koje teku od 1.11.2008. do isplate;
- 4,45 EUR koje teku od 1.1.2009. do isplate;
- 5,94 EUR koje teku od 1.2.2009. do isplate;
- 6,61 EUR koje teku od 1.3.2009. do isplate;
- 4,96 EUR koje teku od 1.4.2009. do isplate;
- 5,33 EUR koje teku od 1.5.2009. do isplate;
- 2,38 EUR koje teku od 1.6.2009. do isplate;
- 0,20 EUR koje teku od 1.7.2009. do isplate;
- 0,78 EUR koje teku od 1.8.2009. do isplate;
- 1,93 EUR koje teku od 1.9.2009. do isplate;
- 1,83 EUR koje teku od 1.10.2009. do isplate;
- 0,67 EUR koje teku od 1.11.2009. do isplate;
- 2,84 EUR koje teku od 1.12.2009. do isplate;
- 4,59 EUR koje teku od 1.1.2010. do isplate;
- 7,07 EUR koje teku od 1.2.2010. do isplate;
- 6,50 EUR koje teku od 1.3.2010. do isplate;
- 9,86 EUR koje teku od 1.4.2010. do isplate;
- 9,22 EUR koje teku od 1.5.2010. do isplate;
- 10,47 EUR koje teku od 1.6.2010. do isplate;
- 21,24 EUR koje teku od 1.7.2010. do isplate;
- 19,02 EUR koje teku od 1.8.2010. do isplate;
- 25,79 EUR koje teku od 1.9.2010. do isplate;
- 23,45 EUR koje teku od 1.10.2010. do isplate;
- 19,69 EUR koje teku od 1.11.2010. do isplate;
- 27,63 EUR koje teku od 1.12.2010. do isplate;
- 37,73 EUR koje teku od 1.1.2011. do isplate;
- 1,372,66 EUR koje teku od 24.2.2011. do isplate;
sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba članaka Ugovor o [broj kredita] od 03.01.2006. potvrđen 04.01.2006. pod brojem OU-14/06-1. po javnoj bilježnici Jasenki Crnčec iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, sklopljenog između tužitelja OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je tuženik nametnuo tužitelju nepoštenu odredbu o naknadi za obradu kredita, i to:
- odredba članka 3. koja glasi:
„3./treća/ NAKNADA
3.30% (tri zarez trideset posto)
od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 401,61 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje teku od 10.1.2006. te se određuju do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, a od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva iz točke II. kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 9. st. 3. Ugovor o [broj kredita] od 03.01.2006. potvrđen 04.01.2006. pod brojem OU-14/06-1. po javnoj bilježnici Jasenki Crnčec iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, a koji glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“, kao neosnovan.
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekuće od 14. studenog 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.“
2. Protiv dijela te presude pod točkom I., II., III., V. i VI. izreke te protiv tog rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda i rješenje preinače prema žalbenim navodima odnosno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 1.635,23 eura (na ime preplaćenih iznosa anuiteta obzirom na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđenje ništetnim odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 3. siječnja 2006. zaključenog između stranaka kojim je ugovorena odredba o naknadi za obradu kredita te nalaganje tuženiku da mu isplati po toj osnovi iznos od 401,61 euro.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i prvostupanjsko rješenje nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe žalitelj jer su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika pa prvostupanjska presuda, a niti prvostupanjsko rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.
6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te osnovom izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
7. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da su stranke 3. siječnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.230,52 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je namjena kredita bila kupnja vozila, da je u čl. 3. Ugovora ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da pri sklapanju predmetnoj Ugovora o kreditu nije bilo pojedinačnog pregovaranja, da tužitelj ima status potrošača, da je zbog povećanja anuiteta otplate predmetnog kredita tužitelj više platio iznos od 1.635,23 eura; da je tuženik tužitelju naplatio i naknadu za obradu kredita jednokratno u iznosu od 3,30% od iznosa kredita pri korištenju kredita, a u iznosu od 401,61 euro.
8. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točki I., II. i III. izreke pobijane prvostupanjske presude tj. kada je u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.
9. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15 i 14/19), kao procesnom odredbom, određene su posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama. Taj učinak je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno.
10. Pravilno se sud pozvao na učinke odluke koja se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije.
11. Neodlučni su i ostali žalbeni prigovori jer je relevantno - je li je ugovor sklopljen u razdoblju za koji je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je, pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno posebnim odredbama potrošačkog prava. Pogrešno žaliteljica ističe da se zaštita u postupcima kolektivnih interesa iscrpljuje u utvrđenju povrede koju je potrebno otkloniti. To stoga jer nakon odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošač ima pravo zahtijevati od suda da se urede posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. U tome se sastoji, između ostalog, otklanjanje posljedica utvrđene povrede. Tako je i u ovom predmet tužitelj zahtijevao, a sud pružio pravnu zaštitu. Naime, jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Isplatom neosnovano plaćenih i iznosa uspostavlja se ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora. U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošaču od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO/05). U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, sukladno odredbama članaka 1111. do 1120. ZOO/05. Vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, ako je predmet obveze u novcu, vraća se isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.
12. Sud pravilno dosuđuje restitucijski zahtjev na ime preplaćenog iznosa zbog odredbe koja tužitelja ne obvezuje, u visini utvrđenoj na temelju provedenog vještačenja, odbijajući i tuženikov prigovor zastare. Pravilno je izračunata visina prema izračunu iznad onoga što je tužitelj trebao platiti i kao da nije ugovorena valutna klauzula. To je u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi.
13. Pravilno je određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje:Direktiva 93/13) te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.
14. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.
15. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
16. S obzirom na to da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.
17. S tim u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
18. Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo jer je utvrdio da tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, da tužitelju nije bilo obrazloženo na što se konkretno odnosi ta naknada, da takva ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu tužitelja kao potrošača cijeneći pri tome da je tužitelj isplatio na ime te naknade iznos koji je utužen a s druge strane tuženik temeljem iste ugovorne odredbe nije imao obvezu prema tužitelju kao i da tuženik nije niti obrazložio koji mu je i u kojem iznosu trošak nastao, a koji bi trebao biti eventualno namiren ugovorenom naknadom.
19. Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku tužitelju platiti iznos od 1.635,23 eura, utvrdio ništetnim odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu od 3. siječnja 2006. te naložio tuženiku tužitelju platiti iznos od 401,61 euro.
20. Isto tako je pravilno prvostupanjski sud donio rješenje kojim je dopustio preinaku tužbe, a koju je tužitelj učinio podneskom od 7. srpnja 2025., a to stoga jer je navedena preinaka dopuštena obzirom je istu tužitelj učinio nakon provedenog financijskog vještačenja u ovom predmetu pa je ista preinaka svrsishodna za konačno rješenje spora između stranaka te je dopuštena iako joj se tuženik usprotivio.
21. Odluka o parničnom trošku donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP.
22. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (čl. 368. st. 1. ZPP) te odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje (čl. 380. toč. 2. ZPP).
U Zagrebu, 24. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
mr.sc. Iris Gović Penić
