Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3839/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (OIB:84397956623) iz Zagreba, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa punomoćnica CT mag. iur., protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. (OIB: 22694857747) iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Grgić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-29/2024-4 od 29. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-29/2024-4 od 29. svibnja 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 41.626,66 kuna za razdoblje od 31. kolovoza 2017. do 30. studenog 2018. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate dok se pod II nalaže tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.411,30 eur.
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Predmet spora jest zahtjev tužitelja utemeljen na tvrdnji da je osiguranik tužitelja ĐT stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila u mjestu [adresa] dana 24. siječnja 2014., a u kojoj je sudjelovao kao suvozač u vozilu [registarska oznaka]; te je nesreću skrivio vozač ET iz [adresa] osobnim automobilom Volkswagen tip Golf, registarskih oznaka [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika, broj police [broj police]; pa su rješenjima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Virovitici, broj spisa 54822 ĐT priznati počevši od 31. kolovoza 2017., pravo na invalidsku mirovinu kao i pravo na naknadu za tjelesno oštećenje; dok je isplaćivanjem invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje za HZMO, Područni ured u Virovitici nastala šteta i to za razdoblje od 31. kolovoza 2017. do 30. studenoga 2018. te se radi o ukupno isplaćenoj mirovini za navedeno razdoblje kao i naknadi za tjelesno oštećenje u razdoblje od 8. svibnja 2018.; dok je presudom Općinskog suda u Virovitici broj K106/2014 ET iz [adresa] proglašen krivim za izazivanje prometne nesreće.
6. U žalbi tužitelj ističe kako se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer da u ovom pravnom odnosu nije moguće primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23, dalje ZOOP) kao specijalan propis u odnosu na u vrijeme nezgode i isplata važeći Zakon o mirovinskom osiguranju (2013) ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, 96/25, dalje ZOMO). Fiktivna razlika pretpostavljene invalidske mirovine zbog ozljede na radu i stvarno isplaćene mirovine zbog ozljede izvan rada nije po tužitelju uopće šteta po općim načelima obveznog prava jer isti iznos tužitelj nije nikom isplatio pa nije došlo do umanjenja njegove imovine, niti je moguće utvrditi dospijeće istoga. ZOMO je kasniji zakon, te tužitelj može izravno od štetnika tražiti naknadu štete u kapitaliziranom izinosu a što je protivno ciljevima obveznog osiguranja u prometu. I presudama Suda EU C-371/12 ili c-484/09 utvrđeno je kako pravila koja isključuju ili ograničavaju naknadu štete putem obveznog osiguranja nisu u skladu sa Direktivama EU.
7. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu štete koja mu je nastala isplatama iz mirovinskog osiguranja u razdoblju od 31. kolovoza 2017. do 30. studenog 2018., što znači da je za odluku o tužbenom zahtjevu potrebno razmotriti odredbe ZOMO i ZOOP.
8. Temeljem čl. 161. st. 1. ZOMO, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Prema čl. 161. st. 2. ZOMO, naknada stvarne štete koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava. Zahtjevom za naknadu štete može se obuhvatiti ukupna svota štete (kapitalizirana šteta) ili svota stvarne štete prema isplatama (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina) – čl. 161. st. 3. ZOMO. Kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje (čl. 161. st. 4. ZOMO). Nadalje, temeljem čl. 164. st. 1. ZOMO, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.
9. Nasuprot tome, čl. 27. st. 1. ZOOP propisuje kako je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu st 1. toga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (čl. 27. st. 2. ZOOP). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (čl. 27. st. 3. ZOOP).
10. Odlučujući primjenjuju li se u ovom predmetu odredbe ZOMO ili ZOOP, pravilno sud prvog stupnja u takvoj situaciji prije svega utvrđuje kako je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornost prema institutima uređenim u ZOOP. Zbog toga se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obujma obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP kao posebniji propis od ZOMO, jer osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
11. Prema čl. 8. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, čijim odredbama je reguliran opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obujam i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje, odnosno obračunava premija osiguranja.
12. Stoga i ovaj sud prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja o tome da odluku o tužbenom zahtjevu treba donijeti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP koji uređuje "subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja". Prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. Time bi obveza tuženika na naknadu štete postojala samo ukoliko postoji pozitivna razlika, u visini te pozitivne razlike. Budući da je osiguraniku tužitelja ĐT rješenjima tužitelja već priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu 100% proizlazi da u konkretnom slučaju nema pozitivne razlike koju bi tuženik trebao isplatiti tužitelju, pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, jer tuženik u tom pravcu u smislu čl. 7. ZPP niti tvrdi niti dokazuje išta drugoga.
13. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP pobijanu odluku valjalo potvrditi, podnesenu žalbu odbiti i odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 24. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Sabina Dugonjić
