Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2172/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Željku Lubini i Jeleni Mandarić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-165/2023-33 od 20. siječnja 2025., dana 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-165/2023-33 od 20. siječnja 2025., u dijelu t. I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, za iznos od 1.892,03 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn- 165/2023-33 od 20. siječnja 2025., u dijelu t. I. izreke kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 525,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. godine pa do isplate i u t. II. izreke kojom je naloženo tuženici da tužitelju isplati parnični trošak u iznosu od 250,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2025. godine pa do isplate, i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim od tuženice traži isplatu iznosa od 525,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. godine pa do isplate.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2025. godine pa do isplate.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 400,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove drugostupanjske odluke pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 525,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu kojim je tužitelj tražio isplatu više zatraženog, u iznosu od 1.892,03 eura s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka I. izreke) te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2025. godine pa do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude stranke podnose žalbu. Tužitelj pobija presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev iz svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP), osobito zbog povrede odredbe čl. 354. st. 1. ZPP i čl. 354. st. 2. t. 6. i t. 11. ZPP. Predlaže da sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i da naloži tuženici da tužitelju nadoknadi i trošak žalbe, podredno da presudu ukine.

3. Tuženica presudu pobija zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 2. i t. 3. ZPP, osobito zbog povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu te pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Potražuje naknadu troška sastava žalbe.

4.1. Žalba tužitelja je neosnovana.

4.2. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovane neosnovanim lišenjem slobode. Tužitelj je bio lišen slobode 1240 dana i to od 9. veljače 2010. godine do 2. srpnja 2013. godine. U ovom postupku ne traži naknadu za sve dane neosnovanog lišenja slobode već samo za štetu koju je zbog neosnovanog lišenja slobode pretrpio 18. veljače 2010., 6. ožujka 2010. 29. ožujka 2010., 11. travnja 2010., 28. travnja 2010., 5. svibnja 2010. i 15. svibnja 2010., dakle za ukupno 7 dana.

6.1. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja nezakonito spojio parnice koje su se vodile pod posl. brojevima Pn-165/23, Pn-192/23, Pn-216/23, Pn-252/23, Pn-287/23, Pn-300/23 i Pn-312/23 navodeći da je odluka o spajanju donesena prije nego što su parnice započele teći, odnosno prije dostave tužbi tuženiku na odgovor, čime su povrijeđene odredbe čl. 313. ZPP i čl. 194. st. 1. ZPP, a posljedično počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP te čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, budući da tužitelju nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom.

6.2. Međutim, navedeni žalbeni prigovori nisu osnovani.

6.3. Točno je da, sukladno čl. 194. st. 1. ZPP, parnica započinje teći dostavom tužbe tuženiku na odgovor. Međutim, navedenu procesnu odredbu nije dopušteno tumačiti izolirano i formalistički, već u kontekstu svrhe parničnog postupka i svih okolnosti konkretnog slučaja, osobito načela procesne ekonomije i učinkovitosti postupka iz čl. 10. ZPP.

6.4. U konkretnom slučaju odlučna je činjenica da je tužitelj već prije donošenja rješenja o spajanju parnica (posl. broj Pn-165/2023-6 od 3. svibnja 2024.) podnio stotine sadržajno potpuno identičnih tužbi protiv iste tuženice, povodom kojih je pred istim prvostupanjskim sudom pokrenuto nekoliko stotina parničnih postupaka. U svim spojenim predmetima riječ je o istim strankama, istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi tužbenog zahtjeva te identičnom zahtjevu za isplatu naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode, pri čemu se predmeti međusobno razlikuju isključivo u vremenskom razdoblju za koje se naknada potražuje.

6.5. U takvim okolnostima odluka suda prvog stupnja o spajanju parnica radi zajedničkog raspravljanja predstavlja razumno i svrhovito procesno postupanje koje ni na koji način nije dovelo do povrede prava tužitelja. Suprotno žalbenim navodima, spajanje parnica nije utjecalo na zakonitost niti pravilnost pobijane odluke, niti je tužitelju uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom. Tužitelj je imao i zadržao sva procesna prava u spojenom postupku.

6.6. Naprotiv, spajanje parnica doprinijelo je procesnoj ekonomičnosti i učinkovitosti postupka, sprječavajući nepotrebno višestruko dostavljanje gotovo identičnih tužbi tuženici na odgovor te vođenje paralelnih, sadržajno istovjetnih postupaka, što bi predstavljalo neracionalno opterećenje suda i stranaka.

6.7. Slijedom navedenog, takvim postupanjem prvostupanjskog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, a eventualna relativno bitna povreda na koju se tužitelj poziva u žalbi, a koja se odnosi na povredu odredaba čl. 313. ZPP i čl. 194. st. 1. ZPP, nije imala nikakav utjecaj na pravilnost i zakonitost donesene odluke, zbog čega ne može biti osnova za njezino ukidanje.

7. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP a koju povredu u žalbi ističe tužitelj jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izreka je presude razumljiva i ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju. Neosnovan je žalbeni navod tuženice da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP jer ne postoji identitet spora u odnosu na razliku između iznosa koji je tužitelj potraživao u mirnom postupku i iznosa koji potražuje tužbom. Odredba čl. 191. st. 1. ZPP, koja definira preinaku tužbe, razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva od povećanja postojećeg zahtjeva iz čega proizlazi da povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegove istovjetnosti, a tužitelj je ovlašten na preinaku tužbe do zaključenja prethodnog postupka, čl. 190. st. 1. ZPP. Nije utvrđeno ni da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj odlukom Županijskog suda u Splitu K-45/10 od 10. listopada 2011. godine proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 84/05., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06., 110/07., 152/08. – dalje: KZ/97),

- da je tužitelj bio lišen slobode od 9. veljače 2010. godine do 2. srpnja 2013. godine,

- da je tužitelj presudom Županijskog suda u Splitu K-13/18 oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva, a tu je presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine,

- da je tužitelju presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske uručena 9. siječnja 2020. godine,

- da se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske 10. travnja 2020. godine radi sporazuma o utvrđenju, vrsti i visini štete,

- da je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. godine ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u zatvoru,

- da je tužitelj smatrao da je ponuđeni iznos neprimjeren te je podnio tužbu 9. svibnja 2023. (u postupku poslovni broj Pn-165/23), 17. svibnja 2023. (u postupku poslovni broj Pn-192/23), 18. svibnja 2023. (u postupku poslovni broj Pn-216/23), 29. svibnja 2023. (u postupku poslovni broj Pn-252/23), 4. lipnja 2023. (u postupku poslovni broj Pn-287/23), 8. lipnja 2023. (u postupku poslovni broj Pn-300/23), 10. lipnja 2023. (u postupku poslovni broj Pn-312/23),

- da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj Pn-165/2023-6 od 3. svibnja 2024. spojio predmete poslovni broj Pn-192/23, Pn-216/23, Pn-252/23, Pn-287/23, Pn- 300/23, Pn-312/23 s predmetom poslovni broj Pn-165/23,

- da je iz uvida u espis vidljivo da je tužitelj pokrenuo preko tisuću postupaka na prvostupanjskom sudu, a u svakom potražuje isplatu naknade za pojedini dan neosnovanog lišenja slobode,

- da je tuženica tijekom postupka istaknula prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.

9. Tužitelj u žalbi navodi da je iznos koji je dosuđen prenizak te se poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda prema kojoj je, u drugom predmetu, ocijenjeno da je primjerena pravična naknada za duševne boli za lišenje slobode u trajanju od 22 dana 60.000,00 kuna, odnosno 362,18 eura po danu te da bi sud u ovom postupku trebao odlučivati onako kako presuđuje Vrhovni sud.

10. U žalbi tuženica navodi da su neprihvatljiva stajališta prvostupanjskog suda koja se odnose na zastaru tražbine tužitelja. Tuženica smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. godine do 2. veljače 2023. godine, odnosno od podnošenja zahtjeva za mirno rješavanje do odluke o zahtjevu. Tuženica se protivi i zaključku prvostupanjskog suda da je dopisom Ministarstva pravosuđa i uprave došlo do priznanja duga, a kada bi to i bio slučaj da bi se priznanje odnosilo isključivo na iznos koji je Ministarstvo ocijenilo pravno osnovanim, a ne na cjelokupno potraživanje tužitelja. Prigovara i da naknada štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina.

11. Relevantne zakonske odredbe:

11.1. Osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom čl. 14. Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - službeni pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. - dalje: ZKP).

11.2. Članak 186.a ZPP uređuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe protiv Republike Hrvatske, a koje se odnose na obvezu tužitelja da prije podnošenja tužbe podnese zahtjev za mirno rješenje spora, dok je stavkom 6. istoga članka propisana pravna posljedica u slučaju ne postupanja po predmetnom članku, a koja se odnosi na odbacivanje tužbe.

11.3. Člankom 186.a stavkom 7. ZPP propisano je kako se odredbe prethodnih stavaka ne primjenjuju u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili nekom drugom tijelu.

11.4. Prema čl. 573. ZKP, stupanjem na snagu tog Zakona prestaje važiti Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. - službeni pročišćeni tekst, 178/04., 115/06., 152/08., 76/09., 80/11., 143/12. - dalje: ZKP/97), osim, među ostalim, odredbi glave XXX. toga Zakona (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen.

11.5. Odredbom čl. 476. st. 1. (čl. 494. st. 1.) ZKP/97 propisano je da osoba prema kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena ima pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude osim ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zato što je u novom postupku oštećenik kao tužitelj, odnosno privatni tužitelj odustao od progona ili što je oštećenik odustao od prijedloga, a do odustanka je došlo na temelju sporazuma s okrivljenikom.

11.6. Odredba čl. 477. st. 1. (čl. 495. st. 1.) ZKP/97 propisuje da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda te da se oštećenik prije podnošenja tužbe radi naknade štete dužan obratiti sa svojim zahtjevom ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa radi postizanja nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade, čl. 477. st. 2. (čl. 495. st. 2.) ZKP/97.

11.7. Odredbom članka 478. stavka 1. (čl. 496. st. 1.) ZKP/97. propisano je da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Odredbom čl. 478. stavkom 2. (čl. 496. st. 2.) ZKP/97. propisano je da dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara.

12.1. Radi odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare potraživanja tužitelja potrebno je na konkretni slučaj primijeniti gore navedene odredbe ZKP/97. Budući da je u povodu žalbe rješavao Vrhovni sud Republike Hrvatske kao viši sud, a za takve slučajeve je propisano odredbom čl. 477. st. 1. (čl. 495. st. 1.) ZKP/97 da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana primitka odluke višeg suda, a prema podacima e-spisa tužitelj je odluku Vrhovnog suda primio 9. siječnja 2020. godine te od tada počinje teći trogodišnji zastarni rok.

12.2. Tužitelj se, sukladno čl. 477. st. 2. (čl. 495. st. 2.) ZKP/97., prije podnošenja tužbe radi naknade štete, bio dužan obratiti sa svojim zahtjevom ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa radi postizanja nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade, što je i učinio 10. travnja 2020. godine. Odredbom čl. 478. stavkom 2. (čl. 496. st. 2.) ZKP/97. propisano je da dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara. Budući da je to uvjet koji oštećenik mora ispuniti prije podnošenja tužbe, pa da se time oštećenik ne dovede u lošiji položaj, predviđeno je da za vrijeme trajanja tog postupka ne teče zastara. Dakle svrha te odredbe je da se ublaži pravni položaj oštećenika kojemu je zakonodavac, propisivanjem obveze obraćanja upravnom tijelu, uvjetovao pravo na pristup sudu. No da bi se spriječilo da upravna tijela odugovlačenjem rješavanja upravnog postupka dovedu oštećenika u situaciju da ne može ostvariti sudsku zaštitu svoga prava, odredbom čl. 478. stavka 1. (čl. 496. st. 1.) ZKP/97 je propisano, upravo radi zaštite oštećenika, kojemu bi u suprotnom bio onemogućen pristup sudu, da zastoj zastare može trajati najduže tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. Prema tome zastoj zastare je trajao od 10. travnja 2020. godine pa do 10. srpnja 2020. godine te je tužitelj nakon isteka toga roka mogao tužbom ostvarivati svoju tražbinu pred nadležnim sudom neovisno o tome što upravno tijelo nije riješilo njegov zahtjev. Utjecaj uzroka zastare propisan je Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO) pa je tako čl. 238. st. 1. ZOO određeno da ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, a čl. 238. st. 2. ZOO propisano je da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Slijedom navedenog, nakon isteka tromjesečnog zastoja, zastarni rok nastavlja teći, te se imaju nadodati 93 dana koja su već protekla do podnošenja zahtjeva za mirno rješavanje. Prema tome zadnji dan trogodišnjeg zastarnog roka je 8. travnja 2023. godine.

13.1. Upravno tijelo je 2. veljače 2023. godine odgovorilo na zahtjev tužitelja te dopisom ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u zatvoru, ali tužitelj nije prihvatio ponudu upravnog tijela te nije došlo do sklapanja nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade. Prvostupanjski sud smatra da sadržaj dopisa Ministarstva od 2. veljače 2023. upućuje na to da je u tom dopisu došlo do priznanja duga, odnosno do prekida zastare pa da od tog dana zastarni rok počinje iznova teći, a da se vrijeme proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru te da je prema tome neosnovan prigovor zastare.

13.2. Zastara se prekida kad dužnik prizna dug (čl. 240. st. 1. ZOO). Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja (čl. 240. st. 2. ZOO).

13.3. Sukladno sudskoj praksi Vrhovnog suda izraženoj u odluci VSRH Rev x 494/2009-2 od 5. siječnja 2010. godine, dopis Ministarstva pravosuđa kojim se tužitelju nudi obeštećenje izvan suda po osnovi duševnih boli zbog povrede časti i ugleda ne obvezuje tuženicu budući da je riječ o ponudi koju tužitelj nije prihvatio, pa do sporazuma stranaka nije ni došlo. Dakle riječ je o ponudi za sklapanje sporazuma, a ne izričitom ili posrednom priznanju duga.

13.4. Nadalje, ponuda je prijedlog za sklapanje ugovora učinjen određenoj osobi koji sadrži sve bitne sastojke ugovora (čl. 253. st. 1. ZOO). Ponuda je prihvaćena kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu (čl. 262. st. 1. ZOO) ili kad ponuđenik pošalje stvar ili plati cijenu te kad učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude, prakse utvrđene između zainteresiranih strana ili običaja može smatrati izjavom o prihvatu (čl. 262. st. 2. ZOO).

13.5. U konkretnom slučaju nije došlo do prihvata ponude već je tužitelj izričito odbio ponudu upravnog tijela pa od tog trenutka ponuda više ne proizvodi pravne učinke, niti prema ponuditelju niti prema ponuđeniku te se ne može na temelju te ponude zaključivati o postojanju priznanja duga jer iz spisa predmeta ne proizlazi da je tuženica dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ni osiguranja ili plaćanjem kamate. Činjenica da je tužena priznala pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara. To stoga što nastupanjem zastare ne prestaje pravna osnovanost zahtijeva (koja je u ovom predmetu utemeljena na ranije citiranom čl. 476. st. 1. (čl. 494. st. 1.) ZKP/97), nego pravo zahtijevati ispunjenje obveze neovisno o tome što je pravno osnovana. Drugim riječima, nastupanjem zastare ne prestaje samo pravo, nego zahtjev za njegovo ostvarenje. Zbog toga činjenica da je tužiteljica priznala pravnu osnovanost odštetnog zahtjeva nema značaj priznanja duga koji bi utjecao na tijek zastare za zahtijevanje ispunjenja obveze. Stoga su neosnovani navodi tužitelja i stav prvostupanjskog suda da je slanjem dopisa došlo do priznanja duga te da od tada zastarni rok počinje teći iznova.

13.6. Dakle tužitelj je do 8. travnja 2023. godine mogao sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu no on prvu tužbu podnosi 9. svibnja 2023. godine kada je već nastupila zastara za njegovu tražbinu. Budući da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze te budući da je tuženica istaknula prigovor zastare odmah u odgovoru na tužbu, trebalo je tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan. Slijedom navedenog ovaj sud je primjenom čl. 373. t. 3. ZPP odlučio kao u točki II. izreke.

13.7. Imajući na umu razloge zbog kojih je u povodu žalbe tuženice preinačena t I. izreke prvostupanjske presude i izraženo pravno shvaćanje ovog suda o osnovanosti prigovora zastare, nisu odlučni žalbeni navodi kojima tužitelj žalbom pobija točku I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov (preostali) tužbeni zahtjev. Zbog toga je na temelju čl. 368. st. 2. ZPP odbijena žalba tužitelja i potvrđen je taj dio točke I. prvostupanjske presude te je odlučeno kao pod t. I. izreke.

14. Imajući u vidu da je tužena u konačnici u pogledu glavne stvari u cijelosti uspjela, kao i da vrijednost predmeta spora iznosi 2.417,03 eura, tuženica ima pravo na naknadu troška sastava odgovora na tužbu od 17. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura i troška pristupa na ročište od 11. prosinca 2024. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 200,00 eura, dakle pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu u ukupnom iznosu od 400,00 eura, a koji joj je odlukom ovog drugostupanjskog suda valjalo i dosuditi, sve sukladno odredbama iz Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife, u svezi čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i čl. 163. ZPP. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod t. III. izreke.

15. U pogledu zahtjeva tuženice za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura, valja reći da tuženica, imajući u vidu da je sa žalbom uspjela u cijelosti, odnosno u omjeru od 100% ima pravo na naknadu troška za sastav žalbe u cjelokupnom zatraženom iznosu te je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

16. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom valjalo je po čl. 166. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbiti zahtjev za naknadu troškova žalbe, slijedom čega je odlučeno kao pod t. V. izreke.

U Zagrebu 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić