Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-4255/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Branku Linu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saše Poldana, Gorana Gatare, Valentine Vižintin, Marka Komorskog, Ane Ilić i Soče Fruk Morine iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1852/2023-12 od 30. prosinca 2024. ispravljene rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1852/2023-21 od 10. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1852/2023-12 od 30. prosinca 2024. ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1852/2023-21 od 10. studenog 2025. u dijelu pod toč. I, II, III i V izreke.
II Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuje se ništetnom odredba toč. 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 09. srpnja 2007. godine između tužiteljice ĆČ i tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d., u dijelu koji glasi: "(…) 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita (…)". Dalje, pod II se nalaže tuženici da tužiteljici ĆČ isplati iznos od 528,88 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 12. srpnja 2007. n apojedine iznose, a pod III i da naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.142,14 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 30. prosinca 2024. do isplate dok se u preostalom dijelu, iznad iznosa iz toč. III., a do zatraženog iznosa od 1.267,14 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate zahtjev tužiteljice ĆČ na naknadu troškova postupka odbija. Konačno, pod V se odbija i zahtjev tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 553,08 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate.
2. Rješenjem o ispravku ispravlja se presuda od 30. prosinca 2024. tako da u točki II. i III. izreke presude, umjesto naznake kamatnih stopa koje nisu uvećane za tri postotna poena, trebaju pisati kamatne stope koje su uvećane za tri postotna poena.
3. Protiv navedene presude žalbu u usvajajućem dijelu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.
4. Žalba nije osnovana.
5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
6. Tuženik u žalbi ističe kako su prije zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bili dostupni i promotivni uvjeti gdje je izričito navedeno na što se odnosi predmetna naknada, a odnosi se na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita. Tuženik je predmetnu naknadu naplatio temeljem ugovora i to za troškove koje je realno imao. Sporna ugovorna odredba je zakonita odnosno sukladno tada važećem zakonodavstvu, tuženik je imao pravo naplate predmetne naknade koja se odnosi na naprijed navedene troškove. Bile je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretne sporne odredbe već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. Dalje, sud usvaja tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate, a pri tome uopće ne obrazlaže ni na koji način temeljem čega je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate. KOnačno, prigovara se i zastari, jer zastara počinje teći protekom dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, osim ako zakonom nije za pojedine slučajeve što drugo iznimno propisano a u slučaju zahtjeva za vraćanje primljenog na temelju ništetnog pravnog posla, primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina dok zastara zahtjeva u slučaju stjecanja bez osnove počinje teći u trenutku povećanja imovine stjecatelja pri čemu nije relevantno kada je vjerovnik to saznao. Sukladno odredbi članka 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe vjerovnika prema dužniku.
7. Pravilno u pobijanoj odluci – koja utvrđenja niti navodima žalbe nisu dovedena u pitanje. sud prvog stupnja utvrđuje kako nije sporno da su stranke 09. srpnja 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 27.404,67 CHF, s tim da je prilikom isplate kredita 11. srpnja 2007. tuženica tužiteljici naplatila naknadu za korištenje kredita od 3.984,84 HRK. Pri tome je sporno je li ništetna odredba toč. 3. Ugovora o kreditu o naknadi za korištenje kredita i pripada li tužiteljici pravo na isplatu onog iznosa koji je tuženici platila po osnovi naknade za korištenje kredita odnosno je li nastupila zastara.
8. Stoga pravilno sud prvog stupnja na ovaj pravni odnos primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03; dalje ZZP) kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO) pri čemu čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP-a određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužena nije dokazala ovakve pregovore pravilno sud utvrđuje kako je odredba toč. 3. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. godine ništetna te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužiteljici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a te isto predstavlja nepoštenu odredbu, a kada je neka odredba ugovora protivna prisilnim propisima, po odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, takva je ugovorna odredba ništetna. Tuženica je tijekom postupka tvrdila da je tužiteljici naknadu za korištenje kredita naplatila za troškove koje je realno imala no ove svoje navode tuženica ničim nije dokazala niti je u tom pravcu ponudila kakav dokaz. Pravilno pri tome utvrđuje sud prvog stupnja kako prema čl. 2. st. 1. Zakona o bankama ("Narodne novine", broj: 84/02 i 141/06; dalje ZB), tuženik kao financijska institucija, koja pruža upravo uslugu odobravanja kredita (čl. 3. ZB) pa da bi obavljala bankovne usluge, pa i one vezane uz odobravanje kredita, banka mora imati zaposlene osobe, a one za svoj rad nedvojbeno primaju plaću tako da ovdje naknada za korištenje kredita koju je tuženica naplatila tuženici nije bila neznatna jer se radilo o iznosu koji je bio odgovarajući 3,30% vrijednosti kredita. Prema potvrdi banke je tužiteljici kredit isplaćen 11. srpnja 2007. i da joj je tom prigodom naplaćena naknada u iznosu od 3.984,84 HRK.
9. Dalje, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, prema čl. 328. ZOO-a, tada se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, te kod traženja isplate po pravilima o restituciji prema pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa nema govora o nastupanju zastare u ovom sporu. Konačno, u skladu sa čl. 1115. ZOO pravilno tužitelj zahtijeva isplatu od prvog dana u odnosu na dan na koji je tuženici obavila isplatu naknade za korištenje kredita.
10. Stoga je, budući da je i odluka o troškovima pravilna i zakonita u smislu čl. 154. i 155. ZPP temeljem čl. 368. st. 1. ZPP jer je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesenu žalbu protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.
U Zagrebu, 24. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Sabina Dugonjić
