Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-294/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Mađerić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-578/2023-20 od 4. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-578/2023-20 od 4. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. Izreke te u dijelu pod točkom III. izreke kojim joj je naloženo da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.187,50 eura sa zateznom kamatom od 4. prosinca 2025. do isplate.
II. Preinačava se prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III. izreke i odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnoga troška u iznosu od 46,46 eura sa pripadajućom zateznom kamatom.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:
"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl. 7. st. 1. toč. a) Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 27.09.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 28.09.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-32753/07, u dijelu odredbe koji glasi: "…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…",
- iz čl. 7. st. 1. toč. b) Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 27.09.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 28.09.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-32753/07, u dijelu odredbe koji glasi: "…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…",
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbanci Austria d. d. iz [adresa], OIB: 53056966535 da u roku od petnaest dana plati tužiteljici TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 3.702,48 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:
0,74 € tekućom od 31.1.2008
1,83 € tekućom od 29.2.2008
3,67 € tekućom od 31.3.2008
1,00 € tekućom od 30.4.2008
0,77 € tekućom od 30.6.2008
0,10 € tekućom od 30.9.2008
9,10 € tekućom od 31.10.2008
3,24 € tekućom od 30.11.2008
10,81 € tekućom od 31.12.2008
12,01 € tekućom od 31.1.2009
12,59 € tekućom od 28.2.2009
10,28 € tekućom od 31.3.2009
10,65 € tekućom od 30.4.2009
8,47 € tekućom od 31.5.2009
6,88 € tekućom od 30.6.2009
7,41 € tekućom od 31.7.2009
8,38 € tekućom od 31.8.2009
8,40 € tekućom od 30.9.2009
7,59 € tekućom od 31.10.2009
9,36 € tekućom od 30.11.2009
10,79 € tekućom od 31.12.2009
12,80 € tekućom od 31.1.2010
12,46 € tekućom od 28.2.2010
15,14 € tekućom od 31.3.2010
14,75 € tekućom od 30.4.2010
15,80 € tekućom od 31.5.2010
24,19 € tekućom od 30.6.2010
22,58 € tekućom od 31.7.2010
27,90 € tekućom od 31.8.2010
26,20 € tekućom od 30.9.2010
23,40 € tekućom od 31.10.2010
29,62 € tekućom od 30.11.2010
37,50 € tekućom od 31.12.2010
32,51 € tekućom od 31.1.2011
34,15 € tekućom od 28.2.2011
31,80 € tekućom od 31.3.2011
32,36 € tekućom od 30.4.2011
42,89 € tekućom od 31.5.2011
44,02 € tekućom od 30.6.2011
52,84 € tekućom od 31.7.2011
48,49 € tekućom od 31.8.2011
43,71 € tekućom od 30.9.2011
43,17 € tekućom od 31.10.2011
42,89 € tekućom od 30.11.2011
45,28 € tekućom od 31.12.2011
47,38 € tekućom od 31.1.2012
47,74 € tekućom od 29.2.2012
46,46 € tekućom od 31.3.2012
47,50 € tekućom od 30.4.2012
48,23 € tekućom od 31.5.2012
47,26 € tekućom od 30.6.2012
47,64 € tekućom od 31.7.2012
46,94 € tekućom od 31.8.2012
45,30 € tekućom od 30.9.2012
47,26 € tekućom od 31.10.2012
48,27 € tekućom od 30.11.2012
47,75 € tekućom od 31.12.2012
44,36 € tekućom od 31.1.2013
47,44 € tekućom od 28.2.2013
47,81 € tekućom od 31.3.2013
46,76 € tekućom od 30.4.2013
43,24 € tekućom od 31.5.2013
43,26 € tekućom od 30.6.2013
44,27 € tekućom od 31.7.2013
45,82 € tekućom od 31.8.2013
47,91 € tekućom od 30.9.2013
47,01 € tekućom od 31.10.2013
47,85 € tekućom od 30.11.2013
48,80 € tekućom od 31.12.2013
49,43 € tekućom od 31.1.2014
50,64 € tekućom od 28.2.2014
50,41 € tekućom od 31.3.2014
49,34 € tekućom od 30.4.2014
49,09 € tekućom od 31.5.2014
49,39 € tekućom od 30.6.2014
50,88 € tekućom od 31.7.2014
52,15 € tekućom od 31.8.2014
52,04 € tekućom od 30.9.2014
1.226,33 € tekućom od 31.10.2014
do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbanci Austria d. d. iz [adresa], OIB: 53056966535 naknaditi tužiteljici TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu 2.233,96 eura sa zateznim kamatama počev od 4. prosinca 2025. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana."
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužena pobijajući ju u cijelosti, zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnoga troška, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su, suprotno paušalnoj tvrdnji žaliteljice, u obrazloženju presude navedeni određeni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama i prigovorima, ne postoje takvi nedostaci zbog kojih njenu pravilnost ne bi bilo moguće ispitati niti je ona arbitrarna.
5. Također nije osnovan niti žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 193. st. 2. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP koji žaliteljica ističe tvrdeći da je sud usprkos njenom protivljenju i bez obrazloženja uvažio povlačenje tužbe sniženjem iznosa tužbenog zahtjeva u podnesku tužiteljice dostavljenom nakon provedenog financijskog vještačenja, zbog tog propusta nije odlučio o cijelom zahtjevu.
6. Iz spisa proizlazi da se tužbeni zahtjev tužiteljice odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i isplatu preplaćenog iznosa, u tužbi je zatražen iznos od 4.645,50 eura sa zateznom kamatom od 15. studenoga 2007. do isplate. Nakon provedenog financijskog vještačenja u ovom sudskom postupku tužiteljica je temeljem iste činjenične i pravne osnove snizila iznos zahtjeva za isplatu uskladivši ga sa nalazom i mišljenjem vještaka. Ovakvom dispozicijom tužiteljica nije povukla tužbu u smislu odredbe čl. 193. ZPP jer njen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi i nakon smanjenja novčanog iznosa i dalje egzistira budući da je riječ o generičnom zahtjevu koji je određen činjeničnom osnovom a ne i samim iznosom, presudom suda prvoga stupnja je o tome zahtjevu i odlučeno. Smisao odredbe čl. 193. st. 2. ZPP koja uvjetuje povlačenje tužbe pristankom tuženika koji se upustio u raspravljanje jest u tome da se spriječi njegovo šikaniranje eventualnim ponovnim podnošenjem tužbe budući da se prema odredbi čl. 193. st. 9. ZPP povučena tužba smatra kao da nije bila podnesena i može se ponovno podnijeti. Budući da je u ovom slučaju o generičnom zahtjevu tužiteljice, kako je činjenično utemeljen u tužbi, u cijelosti odlučeno meritorno sudskom odlukom, njemu nije dopušteno ponovno podnošenje tužbe sa identičnim tužbenim zahtjevom (neovisno o iznosu zahtjeva za isplatu) tj. onim koji se temelji na istoj činjeničnoj osnovi kao u ovom sporu.
7. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, tako je pravilno i utvrđenje da stranke nisu pojedinačno pregovarale o valuti iznosa kredita jer tužena, na kojoj je teret dokaza, nije tijekom postupka predložila dokaze na te okolnosti.
8. Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, kojom je ugovorena glavnica kredita vezana za švicarski franak, tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa koje je uplatila temeljem ništetne odredbe.
9. Nesporno je da su tužiteljica i tužena sklopile dana 28. rujna 2007. ugovor o kreditu za kupnju automobila, za iznos od 14.831,90 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca. U čl. 7. ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.
10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi, što tužena nije osporila dokazima, da ju u banci nisu informirali o rizicima valutne klauzule u CHF, tako joj nije rečeno da HNB štiti tečaj kune u odnosu na euro ali ne i u odnosu na CHF, nije joj niti ponuđen ugovor s drugom valutom niti joj je rečeno da bi mogla pregovarati o odredbama ugovora.
11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t. 1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tužene, među njima i ovdje tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
12. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.
13. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 - dalje: ZZP 03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
14. I odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje:ZZP 07) uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.
15. Tužiteljica se u tužbi poziva na sadržaj navedenih sudskih odluka a iz ovdje utvrđenih i nespornih činjenica o sadržaju odredbi o valuti glavnice i okolnostima njegovog sklapanja, proizlazi da se te sudske presude odnose i na predmetni ugovor stranaka o kreditu.
16. Iako su ugovorne odredbe za tužiteljicu mogle biti jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, ne znači da su joj bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Naime, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi za nju kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njene financijske obveze, tužena nije predložila dokaze da je takve informacije dala prije sklapanja ugovora. Stoga u žalbi proizvoljno i neutemeljeno tvrdi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo dok su irelevantne činjenice da tužiteljica nikada nije prigovorila visini anuiteta i nije koristila pravo raskida ugovora.
17. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
18. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 57/11), stupila je na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013. te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 24. svibnja 2019.
19. Kako tužena nije dokazala da je tužiteljicu informirala o rizičnosti valute CHF odnosno da se o ugovoru na taj način pregovaralo, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF veže sud i u ovom sporu stranaka te su neosnovani svi žalbeni navodi koja žaliteljica u tom pogledu osporava utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda.
20. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).
21. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 - dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
22. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.
23. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa potrošača za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.
24. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.
25. Budući da je tužena ovdje sporni iznos glavnice primila temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, njena obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO). Pokretanjem parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u ovom slučaju 14. lipnja 2018. za valutu. Kako je tužba podnesena 6. lipnja 2023. zastara nije nastupila.
26. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao takav nije sporan.
27. Tužena je tijekom postupka (list 63. spisa) decidirano izjavila da ne osporava matematički izračun preplate po osnovi promjene tečaja CHF u nalazu i mišljenju vještaka, jedini prigovor je temeljila na tvrdnji da nalaz pogrešno podrazumijeva da je ugovoren fiksni tečaj. Niti na ročištu na kojem je sudska vještakinja saslušana tužena nije iznijela druge prigovore na izračun preplaćenog iznosa niti predložila ponovno vještačenje. Stoga se navodi žalbe o tome da su u izračunu tražbine uračunate i razlike po osnovi promjene kamatnih stopa, što nije predmet tužbenog zahtjeva, odnosi na nove činjenice koje u žalbi nije dopušteno iznositi (čl. 365. st. 2. ZPP).
28. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava utvrđena je ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenog temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.
29. Budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.
30. Djelomično je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava u odluci o naknadi parničnoga troška tužiteljici. Naime, prema odredbi čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18, 51/23) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu, tužiteljica je kao potrošač u ovom postupku pokrenutom temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođena plaćanja sudskih pristojbi te joj je stoga pogrešnom primjenom citirane odredbe kao i odredbe čl. 155. st. 1. ZPP priznato pravo na naknadu troškova po toj osnovi u iznosu od 46,46 eura. Trošak sastava podneska od 17. studenoga 2025. kojim je obrazloženo odgovorila na protivljenje tužene navodnom povlačenju tužbe dosuđen je pravilnom primjenom odredbe čl. 155. st. 1. u vezi čl. 5. st. 1. ZPP.
31. Slijedom izloženog, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 370. t. 3. ZPP presuđeno je kao u izreci.
32. Kako tužena nije uspjela sa žalbom u odnosu na glavni zahtjev, neosnovan je njen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 35. ZPP, čl. 166. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 24. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Marijan Vugić
