Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2005/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Vesne Žulj, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AF, [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nataši Ružička, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Garešnice, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnici Katarini Ileković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj Pn-225/2021-61 od 6. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika EUROHERC osiguranje d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj Pn-225/2021-61 od 6. ožujka 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja AF kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj Pn-225/2021-61 od 6. ožujka 2024. u točki III. izreke.

III. Odbija se zahtjev tuženika EUROHERC osiguranje d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 707,95 EUR.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja AF za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 441,36 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku EUROHERC osiguranju d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747 da tužitelju FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 1.809,65 EUR / 13.634,81 kuna zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počam od dana donošenja ove presude, pa do isplate, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku EUROHERC osiguranju d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, da tužitelju FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.912,72 eura, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovan, a koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate koja teče na iznos od 1.809,65 EUR / 13.634,81 kuna, počam od 18. rujna 2021. godine pa do 6. ožujka 2024. godine.“

2. Protiv točaka I. i II. prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik osporava da je odgovoran za predmetni štetni događaj. Naime, u slučajevima naleta vozila na divljač, lovoovlaštenik je odgovoran jedino kada je šteta nastala zbog provođenja lova, a što se u konkretnom slučaju nije dogodilo. Također tuženik ističe da cesta nije dio lovišta te je za provođenje mjera sprječavanja šteta od divljači odgovorna pravna osoba koja upravlja cestom. Ističe kako divljač na cesti nije opasna stvar, radi čega nema mjesta primjeni Zakona o obveznim odnosima i odredbama o odgovornosti za štetu od opasne stvari, već lovoovlaštenik (i njegov osiguravatelj) odgovara jedino u slučajevima propisanim Zakonom o lovstvu. Nadalje, tuženik ističe kako je u postupku utvrđeno da je, uzevši u obzir prometne okolnosti, sigurna brzina kretanja vozila bila 51 km/h, dok se vozač vozila kretao brzinom od 62 km/h. Prometni vještak je utvrdio da bi deformacija vozila bila manja da se vozač kretao sigurnom brzinom, a samim time bi bili manji i troškovi popravka vozila. Slijedom navedenog, tuženik smatra da postoji doprinos vozača u nastanku štetnog događaja, budući da se nije kretao sigurnom brzinom, a u tom slučaju bi troškovi popravka vozila bili manji. Što se tiče troškova postupka, tuženik ističe kako su tužitelju troškovi zastupanja na svim ročištima priznati u punim iznosima premda se nije na svim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi. Nadalje, tuženik ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primjenjivao Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, prvostupanjski sud je za sve priznate parnične radnje kao vrijednost jednog boda uzimao iznos od 2,00 EUR, međutim, takva vrijednost boda je uvedena izmjenom Tarife koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., a prije te izmjene je vrijednost boda iznosila 15,00 kuna (od 1. studenog 2022. do 25. studenog 2023.), odnosno 10,00 kuna (sve do 1. studenog 2022.). S obzirom na navedeno, tuženik ističe da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir kolika je vrijednost boda bila za vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 441,36 EUR, i to: trošak sastava žalbe u iznosu od 375,00 EUR i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 66,36 EUR.

3. Protiv točke III. prvostupanjske presude žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tužitelj je na utuženi iznos naknade štete potraživao zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku, tj. od 18. rujna 2021. Međutim, sud prvog stupnja je odredio tijek zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od dana 6. ožujka 2024. te je odbio zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate u razdoblju od 18. rujna 2021. do 6. ožujka 2024. Takvo postupanje prvostupanjskog suda je suprotno Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu, koji Zakon propisuje da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 441,36 EUR, i to: trošak sastava žalbe u iznosu od 375,00 EUR i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 66,36 EUR.

3.1. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužitelja. Tuženik ističe kako se tužitelj neutemeljeno poziva na odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naime, tužitelj u konkretnom predmetu ne potražuje štetu po polici osiguranja od automobilske odgovornosti, već po polici osiguranja od odgovornosti lovačkog društva za štete počinjene trećim osobama (dobrovoljno osiguranje). Dakle, u konkretnom predmetu nije riječ o šteti koja je tužitelju nastala uporabom vozila treće osobe, već je šteta nastala naletom njegovog vozila na divljač, a radi čega se ne mogu primijeniti zakonske odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Nadalje, na vozilu tužitelja je nastala totalna šteta te popravak vozila nije ekonomski opravdan, a u tom slučaju tužitelju se isplaćuje odgovarajući iznos novca na ime naknade štete. Visina štete se određuje prema cijenama na dan presuđenja, stoga zatezne kamate teku od dana donošenja prvostupanjske presude, a kako je to odredio i prvostupanjski sud. Tuženik potražuje daljnji trošak u iznosu od 266,59 EUR, i to: trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR i trošak sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 16,59 EUR.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Žalba tužitelja je neosnovana.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.809,65 EUR (13.634,81 kn), zajedno sa zateznom kamatom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (18. rujna 2021.), koji iznos predstavlja imovinsku (totalnu) štetu na automobilu u vlasništvu tužitelja, koja šteta je nastala naletom vozila na srnu (divljač).

8.1. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja, u pogledu glavne stvari, u cijelosti osnovan, tj. u iznosu od 1.809,65 EUR. Što se tiče zatezne kamate, kao sporednog potraživanja, prvostupanjski sud je ocijenio da zatezna kamata teče od dana donošenja presude, tj. od 6. ožujka 2024., stoga je odbio zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate u razdoblju od 18. rujna 2021. do 6. ožujka 2024.

9. Među strankama nije sporno da je tuženik osiguravatelj Lovačkog društva „Jelen“ Donji Daruvar. Također nije sporno da je šteta na vozilu tužitelja prouzročena naletom vozila na divljač.

10. Među strankama je sporno je li Lovačko društvo „Jelen“ Donji Daruvar (dalje u tekstu: lovoovlaštenik), a samim time i tuženik, odgovorno za predmetni štetni događaj, uzevši u obzir sve okolnosti slučaja te zakonske odredbe Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/2018, 32/2019, 32/2020, dalje u tekstu: ZOL) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO).

11. Također je sporno postoji li, uzevši u obzir brzinu kretanja vozila u vlasništvu tužitelja, doprinos vozača u nastanku predmetnog štetnog događaja.

12. U provedenom dokaznom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da je, dana **.**.2021. oko 1:40 sati, došlo do prometne nezgode, i to na dijelu kolnika državne ceste D-5 kroz mjesto Donji Daruvar (Bjelovarska ulica) iz smjera grada Daruvara u smjeru mjesta Končanica

- da je prometna nezgoda nastala na način da je BF (otac tužitelja), upravljajući osobnim automobilom marke Peugeot 407, registracijskih oznaka [registarska oznaka], naletio na istrčalu srneću divljač na kolniku

- da je došlo do naleta prednjeg lijevog ugla tužiteljevog osobnog automobila na lijevu bočnu stranu srneće divljači koja je prelazila kolnik s lijeva u desno, promatrano iz smjera kretanja tužiteljevog vozila

- da je vlasnik osobnog automobila marke Peugeot 407, registracijskih oznaka

[registarska oznaka], tužitelj AF

- da se na udaljenosti od oko 213,90 metara prije mjesta događaja nalazi postavljeni prometni znak „Divljač na cesti“

- da se vozilo tužitelja, prije nastanka štetnog događaja, kretalo brzinom od 62,8 km/h

- da ograničenje brzine na tom dijelu kolnika iznosi 70 km/h

- da bi se predmetni štetni događaj mogao izbjeći tek pod uvjetom da se osobni automobil tužitelja kretao brzinom koja je jednaka ili manja od 32,55 km/h

- da je na vozilu tužitelja nastala totalna ekonomska šteta, budući da je vrijednost tehnički ispravnog vozila manja od troškova popravka vozila

- da visina nastale štete iznosi 1.809,65 EUR, a što predstavlja razliku vrijednosti vozila u tehnički ispravnom stanju (prije nastanka štetnog događaja) i vrijednosti spašenih dijelova vozila (nakon nastanka štetnog događaja)

13. Tuženik u žalbi ističe kako bi, u slučaju naleta vozila na divljač, prvenstveno trebala odgovarati pravna osoba koja upravlja cestom.

13.1. Sukladno čl. 50. st. 1. i 2. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014, 110/2019, 144/2021, dalje u tekstu: ZC), za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje. Pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu zbog naleta na divljač nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

13.2. Drugim riječima, krivnja pravne osobe koja upravlja cestom odnosno koncesionara može se sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači.

13.3. U predmetnom postupku je utvrđeno da je na dionici ceste, kojom se kretalo vozilo tužitelja, postavljen prometni znak opasnosti "Divljač na cesti".

13.4. Slijedom navedenog, ne može se tvrditi da je za predmetni štetni događaj odgovorna pravna osoba koja upravlja javnom cestom, budući da je na dijelu kolnika kojim se kretalo vozilo tužitelja postavljena posebna signalizacija i znakovi koji sudionike u prometu upozoravaju na opasnost od mogućeg naleta divljači.

14. Nadalje, tuženik ističe kako cesta nije dio lovišta, radi čega se ne može tvrditi da je lovoovlaštenik odgovoran za predmetni štetni događaj. Međutim, ako bi se takav navod uzeo u obzir, lovoovlaštenik ne bi nikada odgovarao za štetu koja je nastala naletom divljači na cesti. Naime, odgovornost lovoovlaštenika se ne veže isključivo uz granice lovišta, nego i uz činjenicu da je divljač potekla iz lovišta kojim on gospodari.

15. Tuženik smatra da je njegova odgovornost ograničena odredbama Zakona o lovstvu.

15.1. Sukladno čl. 80. st. 6. ZOL-a, za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara se na sljedeći način:

- vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi

- lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova

15.2. U konkretnoj situaciji nije primjenjiva odredba čl. 80. st. 6. ZOL-a, budući da je tužitelj upravljao vozilom sukladno prometnim propisima te, usprkos tome, nije mogao izbjeći nalet na divljač, dok predmetna šteta nije nastala zbog provođenja lova, radi čega lovoovlaštenik ne odgovara u smislu te zakonske odredbe.

15.3. U takvom slučaju, sukladno čl. 76. st. 2. ZOL-a, valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima.

16. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, divljač na cesti predstavlja opasnu stvar i to neovisno o tome provodi li se lov ili ne, jer divljač koja se nalazi na cesti predstavlja povećanu opasnost prouzročenja štete na vozilima koja se kreću tom cestom. Naime, pogrešno tuženik smatra da nije riječ o opasnoj stvari. Premda u određenim okolnostima, divljač objektivno nije opasna, potrebno je razmotriti sve okolnosti slučaja u ocjenjivanju je li neka stvar opasna ili nije. Divljač koja se nalazi na cesti je opasna stvar jer je riječ o životinjama nepredvidivog ponašanja i (uglavnom) velike težine koje nerijetko iskaču iznenadno na cestu, a čime predstavljaju povećanu opasnost za vozila koja se kreću cestom.

16.1. Stoga, za štetu koja je nastala uslijed naleta vozila na divljač koja se nalazila na cesti lovoovlaštenik (odnosno njegov osiguratelj u smislu članka 964. stavka 1. ZOO-a) i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti sukladno odredbama članaka 1063. do 1067. ZOO-a, a u vezi s člankom 76. st. 2. ZOL-a.

16.2. Slijedom navedenog, da bi se lovoovlaštenik (odnosno njegov osiguratelj) mogao osloboditi od obveze naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je u smislu odredbe članka 1067. ZOO-a morao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno morao je dokazati da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti. Nadalje, lovoovlaštenik se može osloboditi odgovornosti i djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete, sukladno čl. 1067. st. 3. ZOO-a.

16.3. Takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka (Rev 1057/14 od 5. prosinca 2017., Rev-2902/16 od 28. kolovoza 2019. i Rev-166/2024 od 24. rujna 2024.).

17. Tuženik u svojim žalbenim navodima ističe kako je šteta djelomično nastala radnjom treće osobe, tj. osobe koja je upravljala motornim vozilom, uzevši u obzir utvrđenja prometnog vještaka Zlatka Mlinarića.

17.1. Naime, prometni vještak Zlatko Mlinarić je, u pisanoj dopuni svoga nalaza i mišljenja od 21. listopada 2023. (list 212 – 214 spisa), istaknuo da je na mjestu predmetnog štetnog događaja brzina kretanja bila ograničena na 70 km/h. Provedenom analizom dinamike štetnog događaja vještak je utvrdio da je naletna brzina osobnog automobila na divljač iznosila 62,8 km/h, iz čega proizlazi da se nalazila u okvirima dozvoljene brzine kretanja na tom dijelu kolnika. Međutim, prema zapisniku o očevidu prometne nezgode u vrijeme nastanka nezgode padala je kiša, a vladali su noćni uvjeti vožnje, dok je vozač automobila upravljao s uključenim oborenim ( kratkim ) svijetlima. Uzevši u obzir meteorološke čimbenike (kiša i mokar kolnik), noćne uvjete vožnje i činjenicu da je vozač imao upaljena kratka (a ne duga) svjetla, vještak ocjenjuje da sigurna brzina kretanja, u takvim okolnostima vožnje, iznosi 51,19 km/h.

17.2. Nadalje, vještak ocjenjuje da je pri naletnoj brzini od 62,8 km/h uspostavljena je energija naleta od 3.499,55 [J], a da se nalet dogodio pri kretanju „sigurnom brzinom“ od 51,19 km/h, energija naleta bi iznosila 2.325,21 [J]. Provedena analiza pokazuje da bi pri manjoj naletnoj brzini energija deformacije bila za oko 33,55 % manja u odnosu na energiju naleta nastalu u predmetnoj prometnoj nezgodi, ali je vještak tvrdi da to nije moguće materijalno kvantificirati. Drugim riječima, vještak nije u mogućnosti utvrditi koliko bi točno zbog te činjenice materijalni troškovi popravka iznosili. Dakle, vještak nije u mogućnosti točno i argumentirano reći koliko bi eventualno troškovi popravka tužiteljevog osobnog automobila bili manji da se nalet dogodio pri manjoj brzini. Ističe da bi troškovi popravka u tom slučaju vjerojatno bili manji, ali ne može reći koliko točno.

18. Međutim, unatoč utvrđenjima prometnog vještaka, ovaj sud ocjenjuje da tužitelj ima pravo na naknadu štete u cjelokupnom iznosu, bez razmjernog sniženja naknade.

19. Naime, vozač nije prekršio prometne propise te se kretao brzinom od 62,8 km/h, a ograničenje brzine je iznosilo 70 km/h. Prometni vještak ističe da, s obzirom na kišu i noćne uvjete vožnje, primjerena brzina kretanja iznosi 51,19 km/h. Međutim, nalet vozila na divljač se mogao izbjeći jedino pri brzini kretanja od 32,55 km/h. Dakle, vozač bi naletio na divljač i da se kretao brzinom od 51,19 km/h. Dakle, razlika između 62,8 i 51,19 km/h nije odlučna za sam nastanak predmetnog štetnog događaja.

20. Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje da bi se štetni događaj dogodio neovisno o tome je li se vozač kretao brzinom od 62,8 km/h ili brzinom od 51,19 km/h. Drugim riječima, razlika kretanja između 62,8 i 51,19 km/h nije od utjecaja na nastanak štetnog događaja, a isključivi razlog štetnog događaja je iznenadno izletavanje divljači na kolnik.

21. Naposljetku, vještak samo generalno ističe da bi šteta bila manja pri brzini od 51,19 km/h, bez matematičkog izračuna eventualne razlike u opsegu štete. Dakle, doprinos vozača opsegu štete se ne može matematički izračunati niti se pouzdano može zaključiti da bi opseg štete uopće bio manji da se vozač kretao brzinom od 51,19 km/h, a posljedično se ne može zaključiti da uopće postoji doprinos vozača u povećanju opsega štete. Drugim riječima, vještakov zaključak o umanjenom opsegu štete pri brzini od 51,19 km/h je samo na razini pretpostavke. Hipotetska mogućnost da bi sporija vožnja možda rezultirala manjom štetom ne predstavlja uvjerljivi argument za ocjenu doprinosa vozača osobnog automobila.

22. Zaključno, kako se vozač osobnog automobila kretao sukladno prometnim propisima, a razlika u brzini kretanja od 11 km/h nije od utjecaja na izbjegavanje nastanka štetnog događaja niti je dokazano utjecala na opseg štete, ovaj sud ocjenjuje da naknadu pretrpljene štete nije potrebno razmjerno sniziti.

23. Dakle, žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na isključenje ili umanjenje njegove odgovornosti za predmetni štetni događaj, nisu osnovani.

24. Što se tiče žalbenih navoda tužitelja u odnosu na tijek zatezne kamate na dosuđenu naknadu štete, valja istaknuti kako nema mjesta primjeni odredbi čl. 12. st. 1. i st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, dalje u tekstu: ZOOP) jer se ne radi o odgovornosti osiguratelja motornog vozila koje je prouzrokovalo štetu, već o odgovornosti lovačkog društva jer je šteta nastala naletom vozila na divljač, a osiguranje takve odgovornosti nije uređeno ZOOP-om. Dakle, na tijek zatezne kamate se ne primjenjuju zakonske odredbe ZOOP-a, već odredbe ZOO-a.

25. Naime, u konkretnom predmetu, procijenjena je totalna šteta na vozilu tužitelja, a što znači da uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, tj. nije moguće dovesti vozilo tužitelja u stanje prije štetnog događaja. U takvim okolnostima, oštećenik, tj. tužitelj ima pravo na naknadu štete u visini novčanog iznosa koji predstavlja protuvrijednost za uništeno vozilo prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, sukladno čl. 1089. st. 2. ZOO-a. Budući da je tek u tom trenutku utvrđena visina obveze tuženika, tuženik tada i pada u zakašnjenje s njezinim ispunjenjem. Dakle, zatezna kamata na iznos naknade štete na vozilu tužitelja teče od dana donošenja presude suda prvog stupnja, a ne od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, a kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

26. Dakle, žalbeni navodi tužitelja, koji se odnose na tijek zatezne kamate na dosuđenu naknadu štete, nisu osnovani.

27. S obzirom da tužitelj u sporu nije uspio samo djelomično u pogledu zahtjeva za isplatu zatezne kamate, koja predstavlja sporedno potraživanje i neznatni dio tužbenog zahtjeva, odluka o trošku, sadržana u točki II. prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a.

28. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno obračunao troškove zastupanja tužitelja na svim ročištima, sukladno tarifnoj stavci Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023). Naime, iz stanja spisa proizlazi da se na svakom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi. Dakle, troškovi zastupanja na ročištima održanima 27. travnja 2022., 12. rujna 2022, 25. listopada 2022 i 24. siječnja 2024. su pravilno obračunati u vrijednosti od 100 bodova za svako ročište, sukladno Tbr 9.1. Tarife.

29. Naposljetku, neosnovano tuženik ističe da prvostupanjski sud, prilikom izračuna troškova parničnog postupka, nije smio primijeniti izmijenjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu: Tarifa), objavljenu u "Narodnim novinama" broj 138/2023, na radnje koje su izvršene u postupku prije stupanja na snagu navedene izmjene.

29.1. Dana 6. ožujka 2024., kada je prvostupanjski sud odlučivao o trošku parničnog postupka, na snazi je bila upravo gore navedena Tarifa kojom je propisana vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife), a koja se primjenjuje od 25. studenog 2023. Prije navedene izmjene, vrijednost boda je iznosila 15,00 kn/1,99 EUR, odnosno 10,00 kn/1,33 EUR. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud dužan primjenjivati vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

29.2. Odredbom iz Tbr. 52. st. 3. Tarife propisano je da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, pa uslijed navedenog žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani.

29.3. Također treba i istaknuti da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske, presudom poslovni broj: Usoz-55/2024-21 (Usoz-60/2024, Usoz-84/2024, Usoz- 87/2025) od 18. srpnja 2025., odbio zahtjev za ocjenu zakonitosti odredbe iz Tbr. 52. st. 3. Tarife, ističući da je takva odredba usmjerena sudu odnosno drugom tijelu koje odlučuje o troškovima zastupanja te da prije donošenja te odluke ni jedna stranka nije stekla neko pravo niti joj je naređena bilo kakva obveza, radi čega se ne može govoriti o povratnom djelovanju sporne odredbe.

30. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te primjenom odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude. Nadalje, valjalo je odbiti i žalbu tužitelja kao neosnovanu te primjenom odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

31. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe i odgovora na žalbu tužitelja. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška za sastav žalbe, budući da sa žalbom nije uspio. Što se tiče troška odgovora na žalbu tužitelja, sastav odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki III. izreke drugostupanjske presude te odbiti zahtjev za naknadu troškova tuženika, nastalih u tijeku žalbenog postupka.

32. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tužitelja za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška za sastav žalbe, budući da sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki IV. izreke drugostupanjske presude te odbiti zahtjev za naknadu troškova tužitelja, nastalih u tijeku žalbenog postupka.

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić