Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3370/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Vesne Žulj, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Marku Perkušiću i Mirku Perkušiću, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Perkušić i Mirko Perkušić iz Imotskog, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnici Ivoni Kraljević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Pisarnica u Splitu I, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željku Vrdoljaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ljubičić & Vrdoljak d.o.o. iz Splita, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i umješača na strani tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-530/2018 od 4. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba umješača na strani tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-530/2018 od 4. ožujka 2024. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.698,50 EUR sa zateznom kamatom, pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 376,27 EUR sa zateznom kamatom i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 173,07 EUR.

II. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-530/2018 od 4. ožujka 2024. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je u kojem je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 1.485,95 EUR do iznosa od 2.548,74 EUR (u iznosu od 1.062,79 EUR), pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 1.349,13 EUR i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 1.203,42 EUR do iznosa od 3.638,33 EUR (u iznosu od 2.434,91 EUR).

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn- 530/2018 od 4. ožujka 2024. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 1.485,95 EUR i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.203,42 EUR, i sudi:

1. Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, isplatiti tužitelju ZH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.485,95 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 7. studenog 2018. pa do isplate, po stopi koja se za razdoblje od 7. studenog 2018. pa do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, nadoknaditi tužitelju ZH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.203,42 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, nadoknaditi tužitelju ZH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak žalbenog postupka u iznosu od 119,13 EUR, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 255,87 EUR.

VI. Odbija se zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete ukupan iznos od 1.698,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 07.11.2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se sa više zatraženim iznosom od 2.548,74 eura isto odbija kao neosnovano, kao i sa više zatraženim tijekom zakonskih zateznih kamata od 27.08.2017. do 07.11.2018. kao neosnovano.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime imovinske štete ukupan iznos od 376,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se sa više zatraženim iznosom od 1.349,13 eura te tijekom zakonskih zateznih kamata od 27.08.2017. do presuđenja, odbija kao neosnovano.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak od 173,07 eura, a sa više zatraženim od 3.638,33 eura ovo traženje tužitelja se odbija kao neosnovano.“

2. Protiv točke I. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 2.548,74 EUR, protiv točke II. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 1.349,13 EUR te protiv točke III. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.638,33 EUR, tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tužitelj ističe kako je u tijeku postupka provedeno toksikološko vještačenje, a na temelju kojeg je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj, u trenutku predmetnog štetnog događaja, bio u alkoholiziranom stanju. Međutim, tužitelj ističe kako je vještakinja Davorka Sutlović iskazala da nije mogla utvrditi stvarnu koncentraciju apsolutnog alkohola u krvi tužitelja, a radi čega nije nedvojbeno utvrđeno je li tužitelj bio u pijanom ili trijeznom stanju. S obzirom da je prvostupanjski sud proizvoljno utvrdio da je tužitelj bio alkoholiziran, tužitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, tužitelj ističe da je njegova navodna alkoholiziranost odlučujuća okolnost za postojanje njegove suodgovornosti. Kako je njegova alkoholiziranost pogrešno utvrđena, tužitelj ističe da nema drugih okolnosti koje bi opravdalo ocjenu njegove suodgovornosti od 30% u nastanku štetnog događaja. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti. Podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 375,00 EUR.

2.1. U dopuni svoje žalbe, tužitelj je dodatno istaknuo kako mjesto predmetnog štetnog događaja neposredno prethodi obilježenom pješačkom prijelazu, a radi čega postoji mogućnost da se kretao po kolniku radi prelaska ceste na pješačkom prijelazu. Navodi kako je njegov iskaz dan u postupku vjerodostojniji u odnosu na iskaz koji je dan neposredno nakon prometne nezgode, uzevši u obzir stanje šoka nakon nezgode. Ističe kako je vještak Jurinović zauzeo stav da je trošak njegovog liječenja bio opravdan. Smatra da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve okolnosti slučaja prilikom ocjene njegovog doprinosa u nastanku štetnog događaja, tj. ističe da nije uopće doprinio nastanku štetnog događaja.

3. Protiv točke I. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev u iznosu od 1.698,50 EUR, protiv točke II. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev u iznosu od 376,27 EUR te protiv točke III. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 173,07 EUR, umješač na strani tuženika je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su nejasni, nerazumljivi i proturječni s izvedenim dokazima. Umješač ističe kako je na mjestu prometne nezgode brzina kretanja vozila ograničena na 50 km/h, da je mjesto nezgode neosvijetljeno i da postoji podignuti nogostup. Umješač navodi da se kretao svojim vozilom, nesporedno prije nastanka štetnog događaja, brzinom od 38 km/h, a što je unutar dopuštene brzine. Nadalje, kako je mjesto nezgode neosvijetljeno i kako se tužitelj kretao kolnikom umjesto podignutim nogostupom, umješač nije mogao primijetiti tužitelja zbog slabog osvjetljenja, a niti predvidjeti njegovu radnju kretanja po kolniku obzirom da postoji nogostup predviđen za kretanje pješaka. Uzevši u obzir sve navedeno, umješač ističe da postoji isključiva odgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja. Nadalje, čak i da tužitelj nije odgovoran za nastanak štetnog događaja, umješač ističe kako je tužitelj u cijelosti namiren u mirnom postupku za naknadu štete u kojem je tuženik isplatio tužitelju iznos od 19.460,00 kuna. Umješač ističe kako prvostupanjski sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu parničnog troška. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i tužitelju naloži da nadoknadi troškove parničnog postupka umješaču. Podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 500,00 EUR.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Žalba umješača na stani tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.972,64 EUR radi pretrpljene štete, i to: neimovinske štete radi povrede prava osobnosti u iznosu od 4.247,24 EUR (pretrpljene fizičke boli, pretrpljeni strah, smanjenje životne aktivnosti, naruženje) i imovinske štete u iznosu od 1.725,40 EUR (tuđa pomoć i njega te troškovi liječenja), zajedno sa zateznom kamatom, a koja šteta je nastala naletom osobnog vozila na tužitelja, a koje osobno vozilo je bilo osigurano kod tuženika.

6.1. Prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev u iznosu od 2.074,77 EUR, i to:

1.698,50 EUR na ime neimovinske štete radi povrede prava osobnosti (pretrpljene fizičke boli, pretrpljeni strah, smanjenje životne aktivnosti, naruženje) te 376,27 EUR na ime imovinske štete (tuđa pomoć i njega).

6.2. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u preostalom iznosu od 3.897,87 EUR, i to: 2.548,74 EUR na ime neimovinske štete radi povrede prava osobnosti (pretrpljene fizičke boli, pretrpljeni strah, smanjenje životne aktivnosti, naruženje) te 1.349,13 EUR na ime imovinske štete (tuđa pomoć i njega, troškovi liječenja).

7. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio u pobijanom dijelu nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i umješača na strani tuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

9. U predmetnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da je, dana 27. kolovoza 2017., došlo do prometne nezgode na način da je došlo do naleta vozila registarske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljala ĐH (umješač na strani tuženika), na pješake ZH (tužitelja) i NH, uslijed čega su oba pješaka zadobila tjelesne ozljede

- da je ĐH, u vrijeme štetnog događaja, imala kod tuženika policu osiguranja od automobilske odgovornosti za naknadu štete trećim osobama te da se polica odnosila na vozilo registarske oznake [registarska oznaka], tj. na vozilo kojim je ĐH upravljala prilikom nastanka štetnog događaja

- da se vozilo osiguranika tuženika, tj. umješača prije naleta na tužitelja i NH kretalo sjevernim prometnim trakom iz pravca istoka u pravcu zapada [adresa] u [adresa], i to brzinom od 38 km/h ili 10,5 m/s

- da se u trenutku naleta vozila tužitelj i NH bili okrenuti leđima i kretali su se u istom smjeru kao i osobno vozilo

- da se tužitelj kretao kolničkim trakom, premda je na mjestu nezgode bio uzvišeni nogostup namijenjen kretanju pješaka

- da je osiguranik tuženika, tj. umješač, mogla jasno uočiti tužitelja koji se kreće u istom smjeru kao i ona, pa makar bio i na kolniku, i to pod kratkim svjetlima vozila i javnom rasvjetom, te da se ista uz blago kočenje mogla zaustaviti prije naleta na tužitelja

- da nalet vozila umješača na tužitelja predstavlja potpuni čeoni nalet pontonskog tipa karakteristični za sraz vozila i pješaka koji se kreću u istome smjeru

- da je umješač, u vrijeme nastanka štetnog događaja, imao 0,87 g/kg apsolutnog alkohola u krvi i da se nalazio u pripitom stanju

- da je tuženik isplatio tuženiku iznos od 2.582,78 EUR (19.460,00 kn) na ime prouzročene štete u predmetnom štetnom događaju, i to: iznos od 2.415,55 EUR (18.200,00 kn) na ime neimovinske štete radi povrede prava osobnosti te iznos od 167,23 EUR (1.260,00 kn) na ime imovinske štete radi naknade za tuđu pomoć i njegu

- da je tužitelj, u predmetnom štetnom događaju, zadobio sljedeće ozljede: prijelom u području lijeve potkoljenice sa pomakom ulomka, potres mozga te kontuzija i hematom mekog oglavka na zatiljnom dijelu glave

- da su kod tužitelja, radi zadobivenih ozljeda u predmetnom štetnom događaju, zaostale trajne posljedice koje se očituju u umanjenoj mišićnoj masi lijeve potkoljenice; zatim u pojačanim naporima kod težih tjelesnih radova, dužeg hodanja, hodanja po neravnom terenu, penjanja i spuštanja niz stepenice; osjećaju bolnosti u području prijeloma kod promjene vremena; kraćim odmorima pri svim umnim aktivnostima u odnosu na zdrave muškarce njegove životne dobi; težem oštećenju živca peroneusa

- da je tužitelju umanjena životna aktivnost u omjeru od 16%

- da je tužitelj pretrpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, srednje jakog intenziteta u trajanju od 2 tjedna i lakog intenziteta u trajanju od 2 mjeseca

- da je tužitelj pretrpio primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 10 sekundi, sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, sekundarni strah srednjeg intenziteta u trajanju od 3 tjedna i sekundarni strah blagog intenziteta u trajanju od 4- 6 mjeseci

- da je tužitelju bila potrebna pomoć i njega druge osobe od ukupno 195 sati

- da su kod tužitelja, radi predmetnog štetnog događaja, vidljivi postoperacijski ožiljak na lijevoj potkoljenici te umanjenje mišićne mase lijeve potkoljenice, a što predstavlja naruženje lakog stupnja i koje je vidljivo kada tužitelj nosi kratke hlače

- da je tužitelj mogao sve medicinske preglede obaviti preko javnih zdravstvenih ustanova u okviru sustava HZZO-a

10. U fazi žalbenog postupka je sporno tko je odgovoran za predmetni štetni događaj: tužitelj, umješač na strani tuženika (vozač) ili postoji podijeljena odgovornost tužitelja i umješača.

11. Prvostupanjski sud je ocijenio da je doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja u omjeru od 30%, dok je odgovornost umješača 70%, a s takvom ocjenom se slaže i drugostupanjski sud. Dakle, žalbe tužitelja i umješača, u pogledu utvrđenog omjera odgovornosti u nastanku štetnog događaja, nisu osnovane.

12. Naime, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka prometne struke ĆH, koji je izrađen za potrebe kaznenog predmeta Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem K-256/2019, a koji je suglasnošću parničnih stranaka upotrijebljen kao dokazno sredstvo u predmetnom postupku, proizlazi da se umješač na strani tuženika, upravljajući osobnim vozilom marke „VW Golf“, kretao kolnikom [adresa] u [adresa] i to brzinom od 38 km/h. Umješač se gibao iz pravca istoka u pravcu zapada sjevernim prometnim trakom, dok se tužitelj, u svojstvu pješaka, gibao u istom smjeru. Umješač je tužitelja mogao jasno uočiti pod kratkim svjetlima s udaljenosti od oko 30 metara, uzevši u obzir posloženost kolničke površine neposredno prije naleta, te uz brzinu kretanja od 38 km/h, mogao je uz lagano kočenje zaustaviti vozilo znatno prije mjesta naleta.

13. Nadalje, u tijeku postupka je utvrđeno da je umješač na strani tuženika imao 0,87 g/kg apsolutnog alkohola u krvi i da se nalazio u pripitom stanju, a takvo činjenično utvrđenje nije osporavano od strane umješača na strani tuženika.

14. Sukladno čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015 – dalje u tekstu: ZSPC), vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku.

15. Sukladno čl. 199. st. 2. ZSPC-a, vozač vozila kategorije A1, A2, A, B, BE, F, G i AM ne smije upravljati vozilom na cesti niti početi upravljati vozilom ako je pod utjecajem droga ili lijekova ili ako u krvi ima alkohola iznad 0,50 g/kg, odnosno odgovarajući iznos miligrama u litri izdahnutog zraka.

16. Dakle, umješač na strani tuženika je postupio protivno gore navedenim odredbama. Naime, umješač je mogao, u konkretnim uvjetima, pod kratkim svjetlima uočiti kretanje tužitelja na kolniku i pravodobno zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta, uzevši u obzir posloženost kolničke površine i njegovu brzinu kretanja, ali je to propustio napraviti. Navodi umješača da je mjesto nezgode bilo slabo osvijetljeno javnom rasvjetom nisu osnovani, budući da je u postupku utvrđeno kako je mjesto štetnog događaja bilo osvijetljeno javnom rasvjetom. Međutim, čak i da to nije bio slučaj, prometni vještak je dao ocjenu kako je umješač mogao pravodobno uočiti tužitelja jer kratka svjetla vozila omogućavaju njegovo uočavanje na udaljenosti od oko 30 metara. Nadalje, umješač je mogao izbjeći nastanak štetnog događaja da je postupio sukladno prometnim pravilima te da nije uopće započeo upravljati vozilom u alkoholiziranom stanju. Međutim, umješač je vozio pod utjecajem alkohola, lakomisleno smatrajući da do nezgode neće doći, premda je kod alkoholiziranog vozača smanjena njegova sposobnost reagiranja u prometu.

17. S druge strane, tužitelj se kretao kolničkim trakom, premda je na mjestu nezgode postojao uzvišeni nogostup za kretanje pješaka. Sukladno čl. 124. st. 1. i 3. ZSPC-a, pješak se ne smije kretati ni zadržavati na kolniku te se mora kretati nogostupom ili drugom površinom određenom za kretanje pješaka, odnosno površinom pokraj kolnika prikladnom za kretanje pješaka.

18. Dakle, do nastanka predmetnog štetnog događaja je došlo jer su i tužitelj i umješač postupali protivno zakonskim prometnim pravilima. Naime, umješač nije prilagodio svoju brzinu i zaustavio vozilo prije naleta na tužitelja, premda je imao objektivnu mogućnost uočiti tužitelja na kolniku i pravodobno zaustaviti svoje vozilo. Nadalje, umješač uopće nije niti smio upravljati vozilom, budući da je imao 0,87 g/kg apsolutnog alkohola u krvi. S druge strane, tužitelj je neopravdano hodao kolnikom umjesto nogostupom, čime je prekršio prometna pravila i doveo sebe u opasnost. Kada se uzmu u obzir sve iznesene okolnosti, za nastanak predmetnog štetnog događaja je odgovoran umješač, ali postoji i doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja u omjeru od 30%.

19. Također valja istaknuti kako alkoholiziranost tužitelja nije odlučna činjenica za ocjenjivanje njegovog doprinosa u nastanku štetnog događaja. Tužitelj se kretao kolnikom, iako je postojao uzvišeni nogostup za kretanje pješaka, a čime je postupio protivno čl. čl. 124. st. 1. i 3. ZSPC-a. Dakle, odlučna činjenica u postojanju doprinosa jest da je tužitelj postupio protivno zakonskim prometnim pravilima i time sebe doveo u opasnost, dok bi postupanje tužitelja u skladu sa prometnim pravilima spriječilo nastanak štetnog događaja. Nadalje, žalbeni navod tužitelja da postoji mogućnost da se kretao kolnikom jer je neposredno pred nalet umješača odlučio prijeći cestu, budući da se blizu mjesta nezgode nalazi pješački prijelaz, nije osnovan. Naime, iz stanja spisa ne proizlazi da je umješač naletio na tužitelja na mjestu gdje se nalazi obilježeni pješački prijelaz, već na dijelu kolnika na kojem nije bio obilježeni pješački prijelaz.

20. Međutim, žalba tužitelja je osnovana jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom određivanja pravične novčane naknade koja mu pripada s osnove pretrpljene neimovinske štete u predmetnom štetnom događaju, dok žalba umješača u pogledu usvojenog tužbenog zahtjeva na ime pravične novčane naknade nije osnovana.

21. Naime, u tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno kako je tužitelj, u predmetnom štetnom događaju, zadobio sljedeće ozljede: prijelom u području lijeve potkoljenice sa pomakom ulomaka, potres mozga te kontuzija i hematom mekog oglavka na zatiljnom djelu glave, a što predstavlja teže tjelesne ozljede. Kod tužitelja je zaostala umanjena mišićna masa lijeve potkoljenice te ograničena pokretljivost u blažem stupnju lijevog nožnog zgloba. Zbog toga će tužitelj ulagati pojačane napore kod svih težih tjelesnih radova, zatim kod dužeg hodanja, zatim kod hodanja po neravnom terenu, penjanja i spuštanja niz stepenice, te kod promjene vremena će osjećati bolnost u području prijeloma. Tužitelj će, pri svim umnim aktivnostima, trebati kraće odmore u odnosu na zdrave muškarce njegove životne dobi. Radi predmetnog štetnog događaja, tužitelju je živac peroneus oštećen u težem stupnju te riječ je o kroničnom oštećenju. Tužitelj je pretrpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 2 tjedna i slabog intenziteta u trajanju od 2 mjeseca. Tužitelj je pretrpio primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 10 sekundi, sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, sekundarni strah srednjeg intenziteta u trajanju od 3 tjedna i sekundarni strah blagog u trajanju od 4 – 6 mjeseci. Naruženost zbog vidljivog ožiljka nakon operacije te zbog blago umanjene mišićne mase predstavlja naruženje lakog stupnja, a vidljivo je kad tužitelj nosi kratke hlače.

22. Osim navedenih posljedica, valja uzeti u obzir i druge, specifične okolnosti konkretnog slučaja. Naime, tužitelj je u vrijeme predmetnog štetnog događaja imao 19 godina (rođen je 1998. godine). Dakle, riječ je o osobi mlade životne dobi, a radi čega ga trajno smanjenje životne aktivnosti teže pogađa u odnosu na osobu srednje i starije životne dobi. Tužitelj će morati ulagati pojačane napore kod bavljenja rekreativnim aktivnostima. Nadalje, tužitelj je trpio i neugodnosti radi predmetnog štetnog događaja, i to: izloženost rendgenskom zračenju neposredno nakon štetnog događaja; provedeno operacijsko liječenje, a nakon čega je tužitelj zadržan je u bolnici; odlazak na kontrolne specijalističke preglede, pretrage i fizikalno liječenje.

23. Tjelesno i duševno zdravlje predstavljaju pravo osobnosti fizičke osobe, sukladno čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 – dalje u tekstu ZOO)

24. Sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

25. Uzevši u obzir sve navedene posljedice koje je tužitelj pretrpio u štetnom događaju (fizički bolovi, pretrpljen strah, smanjenje životne aktivnosti od 16%, naruženost lakog stupnja), te druge okolnosti slučaja (dob tužitelja, neugodnosti u liječenju itd.), prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, tužitelju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 8.000,00 EUR, sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a. Međutim, budući da postoji doprinos tužitelja od 30% u nastanku predmetnog štetnog događaja, naknadu od 8.000,00 EUR valja razmjerno sniziti za 30%, sukladno čl. 1092. st. 1. ZOO. Kada se naknada razmjerno snizi za 30%, dobije se iznos od 5.600,00 EUR. Nadalje, potrebno je uzeti u obzir da je tuženik, na ime neimovinske štete, prethodno isplatio tužitelju iznos od 2.415,55 EUR, ali i da je prvostupanjski sud, na ime pravične novčane naknade, već dosudio tužitelju iznos od 1.698,50 EUR. Dakle, tužitelju je potrebno još dosuditi razliku između razmjerno snižene pravične novčane naknade koju je utvrdio ovaj sud drugog stupnja te naknade koju je tuženik isplatio tužitelju u mirnom postupku za naknadu štete i naknade koju je dosudio sud prvog stupnja (5.600,00 EUR – 2.415,55 EUR – 1.698,50 EUR = 1.485,95 EUR), tj. iznos od 1.485,95 EUR. Međutim, uzevši u obzir da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u pogledu neimovinske štete u iznosu od 2.548,74 EUR, proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 1.062,79 EUR.

26. Dakle, žalba tužitelja je, u pogledu odbijenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na neimovinsku štetu, djelomično osnovana. Stoga je, primjenom odredbe iz čl. 373. st. 3. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u točki III. stavku 1. izreke te preinačiti prvostupanjsku presudu na način da je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.485,95 EUR na ime neimovinske štete, a primjenom odredbe iz čl. 368 st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki II. izreke te potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na neimovinsku štetu u iznosu od 1.062,79 EUR. Žalba umješača na strani tuženika je, u pogledu usvojenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na neimovinsku štetu, neosnovana. Stoga je, primjenom odredbe iz čl. 368 st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke te potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 1.698,50 EUR.

27. Što se tiče imovinske štete, s obzirom na to da je, radi predmetnog štetnog događaja, tužitelju bila potrebna njega i pomoć druge osobe u trajanju od 195 sati, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da bi primjereni iznos naknade za tuđu pomoć i njege bio u iznosu od 777,00 EUR, tj. 3,98 EUR po satu, sukladno čl. 1095. st. 1. ZOO. Satnica od 3,98 EUR za tuđu pomoć i njegu je primjerena i opravdana te predstavlja realnu cijenu sata. Međutim, budući da postoji doprinos tužitelja od 30% u nastanku predmetnog štetnog događaja, naknadu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 777,00 EUR valja razmjerno sniziti za 30%, sukladno čl. 1092. st. 1. ZOO. Nadalje, potrebno je uzeti u obzir da je tuženik, na ime imovinske štete radi naknade za tuđu pomoć i njegu, prethodno isplatio tužitelju iznos od 167,23 EUR. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev, u pogledu naknade za tuđu pomoć i njegu, osnovan je u iznosu od 376,27 EUR, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

28. Što se tiče imovinske štete u pogledu troškova liječenja tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj sve preglede mogao obaviti preko zdravstvenih ustanova u sustavu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i na taj način ne bi imao troškove liječenja. Dakle, liječenje tužitelja je bilo dostupno u javnom zdravstvu, a nužnost i potrebnost troškova privatnih pregleda ne proizlazi iz stanja spisa. S obzirom na navedeno, troškovi privatnih pregleda se ne mogu smatrati potrebnim troškovima u smislu odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO.

29. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno usvojio tužbeni zahtjev na ime imovinske štete u iznosu od 376,27 EUR, dok je pravilno odbio tužbeni zahtjev na ime imovinske štete u iznosu od 1.349,13 EUR.

30. Dakle, žalba tužitelja je, u pogledu odbijenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na imovinsku štetu, neosnovana. Stoga je, primjenom odredbe iz čl. 368 st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki II. izreke te potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na imovinsku štetu u iznosu od 1.349,13 EUR. Žalba umješača na strani tuženika je, u pogledu usvojenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na imovinsku štetu, neosnovana. Stoga je, primjenom odredbe iz čl. 368 st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke te potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 376,27 EUR.

31. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka u postupku povodom preinačavanja prvostupanjske presude, temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, donesena je odluka o troškovima postupka u točki III. stavku 2. izreke ove drugostupanjske odluke. Naime, preinačavanjem prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelju osnovan tužbeni zahtjev u iznosu od 3.560,72 EUR (3.184,40 EUR na ime neimovinske štete te 376,27 EUR na ime imovinske štete), dok nije osnovan u iznosu od 2.411,92 EUR (1.062,79 EUR na ime neimovinske štete te 1.349,13 EUR na ime imovinske štete).

32. Tužitelj je kvalitativno uspio u sporu s 70%, a tuženik s 30%, budući da postoji doprinos tužitelja od 30% u nastanku štetnog događaja. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev osnovan u iznosu od 3.560,72 EUR, a nije osnovan u iznosu od 2.411,92 EUR, tužitelj je kvantitativno uspio u sporu s 59,62%, a tuženik s 40,38%. Konačni uspjeh stranaka u sporu je taj da je tužitelj uspio s 64,81%, a tuženik s 35,19%. Primjenjujući odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, kada se uspjeh tužitelja oduzme s uspjehom tuženika (64,81% - 35,19% = 29,62%), tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 29,62%.

33. Prvostupanjski sud je priznao kao osnovan sljedeći trošak tužitelja: odvjetnički trošak u iznosu od 2.750,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 499,04 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 106,18 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 106,18 EUR. Sveukupno je riječ o iznosu od 3.461,40 EUR. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 5%, a radi čega je dosudio tužitelju, na ime troškova postupka, iznos od 173,07 EUR, dok je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 3.638,33 EUR.

34. Pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 29,62 %, a pri čemu je potrebno razmjerno sniziti priznati odvjetnički trošak i trošak sudskih pristojbi s 2.962,36 EUR na 877,45 EUR, dok trošak predujma za medicinsko vještačenje u iznosu od 499,04 EUR nije potrebno sniziti. Naime, u slučaju kada je tužitelj djelomično uspio u sporu u kojem je tuženik osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a zbog čega je bilo potrebno provesti vještačenje za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju se takvi troškovi trebaju priznati u cijelosti bez obzira na visinu dosuđenog iznosa (isto tako je navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. listopada 2024., poslovni broj: Rev-1312/2024-2). Dakle, zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka je osnovan u iznosu od 1.376,49 EUR. Od osnovanog troška tužitelja u iznosu od 1.376,49 EUR valja oduzeti već dosuđeni iznos od 173,07 EUR, dakle, tužitelj ima pravo na naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 1.203,42 EUR te je u tom smislu valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka koja se nalazi u točki III. prvostupanjske presude.

35. Slijedom navedenog, primjenom odredbe iz čl. 373. st. 3. ZPP-a, odlučeno je kao u točki III. stavku 2. izreke te preinačena je prvostupanjska presuda na način da je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.203,42 EUR, dok je, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1 ZPP-a, odlučeno kao u točki II. izreke te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.434,91 EUR.

36. Što se tiče navoda umješača da nije donesena odluka o njegovom zahtjevu za naknadu troška parničnog postupka, prvostupanjski sud je, dopunskim rješenjem od 17. listopada 2025. (list 270-272 spisa), odbio njegov zahtjev za naknadu troška postupka, a koje dopunsko rješenje umješač nije pobijao žalbom. U svakom slučaju, umješač nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka, budući da je, u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelj uspio u većoj mjeri u parnici u odnosu na tuženika i umješača na strani tuženika.

37. Temeljem čl. 154. st 2. ZPP, čl. 155. ZPP i čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23), odlučeno je o zahtjevu tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka. Tužitelj je djelomično uspio sa žalbom, a radi čega je preinačena odluka o glavnoj stvari na način da je tužbeni zahtjev usvojen u iznosu od 1.485,95 EUR, dok je njegova žalba djelomično neosnovana, tj. tužbeni zahtjev je ostao odbijen u iznosu od 2.411,92 EUR. Dakle, tužitelj je sa žalbom uspio u omjeru od 38,12%. Tužitelj potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 150 bodova, uvećano za PDV od 25%, a što iznosi 375,00 EUR, uzevši u obzir da je vrijednost boda 2,00 EUR, sukladno Tbr. 54. Tarife. Međutim, pravilnom primjenom Tarife, točnije odredaba Tbr. 10.1. i Tbr. 46. Tarife, trošak sastava žalbe je 125 bodova, uvećano za PDV od 25%, što iznosi 312,50 EUR. Kako je tužitelj sa žalbom uspio u omjeru od 38,12%, primjenom odredaba čl. 154. st 2., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, tužitelj ima pravo na naknadu troška žalbenog postupka u razmjernom iznosu od 119,13 EUR, dok nema pravo na naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 255,87 EUR (točka IV. i V. drugostupanjske presude).

38. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu umješača na strani tuženika za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Umješač je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspio (točka VI. izreke drugostupanjske presude).

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić