Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-288/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić, predsjednice vijeća, Marijana Vugića, suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Đaković Vranković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4816/2021-24 od 24. listopada 2025. godine, održanoj u sjednici vijeća dana 24. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4816/2021-24 od 24. listopada 2025. godine.

II Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se navedena presuda u dijelu u kojem nije u cijelosti prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška.

III Odbijaju se stranke s zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 19.01.2005. godine, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63% (nulacijelihšezdesettri posto) jednokratno."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 251,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. veljače 2005. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 461,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22.- dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Protiv ove presude u dijelu u kojem nije u cijelosti prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška žali se tužiteljica iz žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Suprotno navodima žalbe tuženika nisu počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje slijedeće:

"Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom dana 19.01.2005. godine sklopila Ugovor o [broj kredita] i to na iznos od 61.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da je u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno. Nije sporno niti to da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 1.894,88 kn/251,49 EUR dana 31.01.2005. Sporno je da li se radi o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade. Odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Dakle, obzirom na citirani sadržaj odredbe čl. 81. ZZP-a na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63% od iznosa kredita, jednokratno.

Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju članka 5. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u utuženom iznosu, to je očito da je sporna odredba čl. 5. Ugovora prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je ta odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. istog Zakona.

Kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Stoga je tuženik temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dakle ovdje utuženi iznos koji je naplatio na ime naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu zahtjeva naplaćena dana 31.01.2005. godine u iznosu 251,49 EUR.

Po stavu ovog suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 5. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke."

7. Ova odluka suda prvog stupnja je pravilna.

8. Na opširne navode žalbe treba reći:

Za napomenuti je da se te odredbe Direktive 93/13 ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članica da implementiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije zaista žele ostvariti.

Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali da iz njih potrošač može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti se ekonomske posljedice koje proizlaze za njega.

Dakle, i prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se ispitati tiče li se ta navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga.

Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o svim razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji svi troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužitelj je čitanjem ugovora o kreditu mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, a jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (dobre vjere) treba ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača pa je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu spornu ugovornu odredbu.

Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Uz ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuje se i na propust tuženice o postupanju u dobroj vjeri pri čemu ovaj sud ukazuje na presude donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovaranjem promjenjive redovne kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke.

Makar nižestupanjski sud nije imao u vidu sve navedeno, ovaj sud svojim obrazloženjem dopunjujući obrazloženje prvostupanjskog suda je zaključio da je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao pod točkom I, a posljedično time i pod točkom II izreke.

To stoga jer se o odredbi za plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, i jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

Pritom ovaj sud ukazuje da je bilo ugovoreno da će upravo tužiteljica snositi troškove u vezi s izradom ugovora, troškove solemnizacije, a povrh toga i troškove obrada kredita u iznosu od 0,63% od iznosa kredita, pri čemu onda proizlazi da na veći iznos kredita bi se i plaćali veći troškovi obrade u nominalnom iznosu, ovaj sud ne vidi razumnog razloga zbog čega bi ti troškovi onda trebali u nominalnom iznosu biti veći.

Glede pitanja zastare potraživanja ovaj sud upućuje na praksu Europskog suda za ljudska prava s obzirom na to da je zastara način ograničenja prava na pristup sudu, te razmatrajući da li je u slučaju primjene propisa o zastari došlo do povrede prava na pristup treba uzeti u obzir slijedeće: pravo na pristup sudu ne smije biti ograničeno u opsegu i na način koji umanjuje samu bit tog prava, ograničenje (odnosno, primjena propisa o zastari) mora težiti legitimnom cilju, i mora biti postignuta ravnoteža između cilja kojem se teži i upotrijebljenih sredstava (razmjernost). Pri ocjeni razmjernosti, a koja je najčešće u praksi presuda za konačni zaključak o tome da li je došlo do povrede prava, čimbenici koji se uzimaju u obzir u okolnostima konkretnog predmeta su, primjerice, je li zastarni rok bi prekratak, predvidivost primjene – i to uzimajući u obzir mjerodavno pravo i praksu te konkretne okolnosti predmeta. Primjena propisa o zastari mora biti takva da se može uzeti u obzir različite okolnosti pojedinog slučaja uključujući i subjektivne momente, što znači da treba postojati mogućnost određene fleksibilnosti, a ne samo kruti formalizam. Pravilno se je prvostupanjski sud pozvao glede prigovora zastare istaknutog po tuženoj na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđivanja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa da slijedom toga, a obzirom na točku I. izreke prvostupanjske presude nije ni počeo teći opći petogodišnji zastarni rok. Pri tome treba reći da to pravno shvaćanje dobilo je potvrdu u presudi Suda Europske unije u predmetu C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojem je zauzeto pravno shvaćanje da se odredbe slovačkog Građanskog zakonika prema kojem se zastara restitucijskog zahtjeva i kod potrošačkih ugovora koji su utvrđeni ništenim računa od izvršenog plaćanja, da nije u skladu s pravnom stečevinom EU, makar samo trajanje zastarnog roka nije protivno pravu EU.

Takvim pravnim shvaćanjem donesenim prije ove odluke Suda Europske unije, VSRH pokazao je da prilikom zauzimanja navedenog pravnog shvaćanja tumači domaće pravo u skladu s načelom djelotvornosti kao jednim od temeljnih načela prava EU.

9. Pri tom valja reći da je ugovor o kreditu zaključen dana 19. siječnja 2025. pa je valjalo primijeniti odredbe čl. 103. i čl. 104. te čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO) koje je bilo na snazi prije sada važećeg ("Narodne novine" broj 53/91……………88/01.- dalje ZOO/91), ali time što je prvostupanjski sud primijenio odredbe novog ZOO čije odredbe su jednake primjenjujućim odredbama starog ZOO, nije bio od utjecaja na zakonitost odluke jer je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

10. U odnosu na žalbu tužiteljice koja tvrdi da su troškovi postupka trebali biti odmjereni sukladno naznačenoj vrijednosti predmeta spora po njoj u iznosu od 1.578,72 eura, treba reći da je prvostupanjski sud dao u točki 6 obrazloženja valjane razloge zbog kojih je troškove odredio prema vrijednosti kondemnatornog djela zahtjeva u iznosu od 251,49 eura, pozivajući se pri tom i na pravni stav izražen u dvije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

11. Na navode žalbe valja reći da se ovdje ne može primijeniti Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23.- dalje ZSP) kao lex specialis jer se tim zakonom uređuje plaćanje sudskih pristojbi u postupku pred sudovima sukladno odredbama tog zakona i u visini utvrđene tarifom sudskih pristojbi, a niti odredbe ZPP upućuju na to da će se za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora na odgovarajući način primijeniti odredbe ZSP.

12. Odgovara da u ZPP-u ne postoji regulirana situacija kako se utvrđuje vrijednost predmeta spora u slučaju kada je postavljen deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, međutim postoji ustaljena sudska praksa kao neformalni izvor prava, pa tako ovaj sud upućuje na najnovije rješenje VSRH broj Revd -1926/25 od 21. svibnja 2025. a kojim rješenjem je tuženici dopušteno dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, a u odnosu na odluku o troškovima sadržana u toj presudi a u odnosu na pitanje da li se uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora vrijednost predmeta spora označena za deklaratorni zahtjev, a koji je istaknut u službeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tog zahtjeva na činidbu, te je podnošenje revizije dopušteno jer stajalište Županijskog suda u Puli-Pola, a koje je istovjetno stajalištu koje ovdje iznosi tužiteljica, odstupa od pravnog shvaćanja tog revizijskog suda izraženog u tamo navedenom većem broju odluka, a iz tih odluka proizlazi da deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa tada prema vrijednostima zahtjeva na činidbu, a što je ovdje upravo prvostupanjski sud i učinio, pa utoliko su žalbeni navodi tužiteljice neosnovani.

13. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem čl. 368. st. 1. i 2. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I i II).

14. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II).

U Zagrebu 24. veljače 2026. godine

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić