Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-7/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića predsjednika vijeća, Dubravke Penić Lukač članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tihane Marije Miladin članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice SG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Mijo Jeličić i Marina Bosnić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Opće i Veteranske bolnice "Hrvatski ponos" Knin, Svetoslava Suronje 12, Knin, OIB: 70948165237, koju zastupaju punomoćnici Ecija Kuljiš Bajić i Meri Blaslov Pavasović, odvjetnice iz Splita, radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P- 2842/2024-11 od 14. studenog 2025. u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2842/2024-11 od 14. studenog 2025.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje gore citirana presuda u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.562,50 Eura.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda proglašena je nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tužene protiv ovdje tužiteljice kao ovršenika određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovrv 1361/17 od 28. veljače 2018. radi naplate iznosa od 403.912,97 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2015. do isplate i radi naplate troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ovršnog rješenja do isplate, temeljem Ugovora o međusobnim pravima i obvezama s naslova specijalizacije Ur broj 01-184/13 od 28. siječnja 2013. solemniziranog od javnog bilježnika Josipa Čujeca iz Knina i na temelju ovrhovoditeljevog konačnog obračuna naknade štete Ur br. 05-6569/15 od 19. prosinca 2015. (toč. I. izreke).

Naloženo je tuženoj da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.562,50 eura sa zateznom kamatom tekućom od 14. studenog 2025. do isplate (toč. II. izreke).

2. Protiv te presude u dijelu u kojem nije uspjela sa zahtjevom za naknadu parničnog troška žali se tužiteljica zbog pogrešno i nepotpunog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava kao žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1.toč.2 i 3. Zakona o parničnom postupku ("NN" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08 , 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijani dio presude i usvoji u cijelosti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

3. Protiv presude žali se i tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP te predlaže da sud drugog stupnja preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenom ovrhe koja je određena rješenjem Općinskog suda u Splitu Ovrv-1361/17 od 28.veljače 2018.zbog žalbenog razloga iz čl. 50. St. 1. toč. 7, 9 i 10 Ovršnog zakona (Narodne novine 112712. 25/13. 93/14, 55/16, dalje OZ).

6. Naime, tužena je protiv tužiteljice podnijela prijedlog za ovrhu radi naplate novčane tražbine u visini od 403.812,97 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2015. a sve temeljem ovršne isprave Ugovora o međusobnim pravima i obvezama s naslova specijalizacije, te je doneseno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1361/17 od 28.veljače 2018. Protiv citiranog rješenja ovršenica, ovdje tužiteljica je izjavila žalbu pozivajući se između ostalog i na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7,9 i 10 OZ. i to:

- da tuženik – ovrhovoditelj nema pravo tužiteljičinu plaću uračunavati u ukupni trošak specijalizacije, jer da je tužiteljica obavljala rad za vrijeme specijalizacije, slijedom čega iznos isplaćene plaće za obavljeni rad ne može ulaziti u trošak specijalizacije;

- da tuženik – ovrhovoditelj nije ovlašten sam odrediti visinu i dospijeće tražbine za slučajeve gdje tražbina nije određena nego odrediva,

-da su stranke u Ugovoru o radu od 28. siječnja 2013. ugovorile obvezu bolnice na isplatu mjesečne plaće, te da su u odredbi čl. 3 Ugovora definirale troškove specijalizacije kao troškove različite od plaće,

- da su u čl. 9 Ugovora o radu ugovorile primjenu izmijenjenih propisa, a da su izmijenjeni Pravilnici na temelju kojih se sklopio Ugovor o međusobnim pravima i obvezama s naslove specijalizacije, te da je Ustavni sud poništio odredbe kojima se utvrđuje da plaća spada u krug davanja s naslova naknade štete zbog prijevremenog raskida ili nezaključenja ugovora nakon specijalizacije.

7. Sud prvog stupnja prihvatio je u cijelosti tužbeni zahtjev prethodno utvrdivši da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj Pr-92/2020 od 26. kolovoza 2021. prihvaćen tužbeni zahtjev ovdje tužiteljice i utvrđene su ništetne i bez pravne važnosti odredbe Ugovora o međusobnim pravima i obvezama s naslova specijalizacije ur. Br.01-184/13 od 28.siječnja 2013., koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika, a zaključen između ovdje tužiteljice s jedne strane kao specijalizanta i tužene Opće i veteranske bolnice [naziv] [adresa] to:

- čl. 6.st.1. i 2 gdje je ugovoreno kako je obveza specijalizanta po završetku specijalizacije tuženici predati ispravu o položenom specijalističkom ispitu i nastaviti rad u bolnici najmanje 4 godine i 4 mjeseca nakon položnog specijalističkog ispita

- čl. 9 kojim je ugovoreno da u slučaju da specijalizant prekine specijalizaciju ili ne izvršava obveze iz programa specijalizacije ili ne položi specijalistički ispit niti u zadnjem ponovljenom roku, da su ispunjeni uvjeti za izvanredni otkaz ugovora o radu i da za specijalizanta nastave obveza naknade štete tuženici

- čl. 10. st. 1. gdje je ugovoreno kako je obveza specijalizanta u slučaju ranijeg raskida radnog odnosa od strane specijalizanta ili prestanka radnog odnosa uzrokovanog specijalizantovim postupcima ili činjenicama na njegovoj strani koje nastupe prije polaganja ispita i u slučaju da ga ne položi u roku, da naknadi štetu tuženici u iznosu sveukupnih bruto troškova specijalizacije koje je bolnica imala temeljem njegove specijalizacije i u vezi s njom, razmjerno izvršenoj obvezi rada,

- čl. 10. st. 2. kojom odredbom je ugovoreno kako je obveza specijalizanta kao specijalista, u slučaju svakog ranijeg raskidanja radnog odnosa od njegove strane i uzrokovanje njegovim postupcima ili okolnostima odnosno činjenicama koje su na njegovoj strani, a koji nastupi prije isteka roka obveze iz čl. 6. st. 2. tog ugovora, da naknadi štetu bolnici u iznosu sveukupnih bruto troškova specijalizacije koje je bolnica imala temeljem njegove specijalizacije i u vezi s njom, razmjerno obvezi rada

- čl. 10. st. 3. kojim je ugovoreno kako je specijalizant dužan iznos naknade iz stavka 1. I . tog članka isplatiti bolnici u roku od 60 dana od dana prestanka radnog odnosa a prema izračunu bolnice temeljem njene mjerodavne dokumentacije sukladno Pravilniku

- - čl. 11 istog Ugovora kojim je ugovoreno da su sveukupni troškovi specijalizacije prema čl. 10 Ugovora: bruto plaće isplaćene specijalizantu s pripadajućim doprinosima i ukupni troškovi isplaćenih ostalih materijalnih prava (putni troškovi, dnevnice, naknade za odvojeni život i sl), te dodatno i ukupni troškovi mentorstva ukupni troškovi plaćeni zdravstvenoj ustanovi u kojoj je specijalizant obavljao specijalizaciju, troškovi poslije diplomskog studija i troškovi polaganja specijalističkog ispita,

- Čl. 12. st. 1. Ugovora kojim je ugovoreno kako isti predstavlja ovršnu ispravu temeljem koje je tuženik ovlašten zatražiti i provesti ovrhu na imovini radnika radi naknade štete i st. 2. iz koje odredbe proizlazi da specijalizant daje suglasnost za ovlaštenje bolnici da samostalno, a sukladno odredbi čl. 10 i čl. 11 Ugovora odredi iznos visine štete i dan dospijeća plaćanja

pa zaključuje kako je tužiteljica dokazala postojanje opugnacijskog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7 OZ, odnosno da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave jer su ugovorne odredbe na kojima tuženik – ovrhovoditelj temelji svoje potraživanje utvrđene ništetnima.

8. Nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Na utvrđeno činjenično stanje koje ne spori tuženik sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 50. St. 1. Toč. 7. i čl. 52 OZ kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

10. Žalbena tvrdnja tuženika da je tužiteljica izgubila pravni interes za vođenje ove parnice obzirom da je u trenutku donošenja odluke već u cijelosti izvršena pljenidba i prijenos njezinih novčanih sredstava prema rješenju o ovrsi br, Ovr-1361/17 od 28. veljače 2018., a da tužiteljica nije preinačila svoj tužbeni zahtjev na način da je zatražila od suda da tuženiku naloži da joj vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da joj naknadi i eventualnu štetu koju je zbog toga pretrpjela nije osnovana. Naime, niti jednom odredbom Ovršnog zakona nije propisano da nakon provedbe ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe postaje neosnovan, a niti da tužba postaje nedopuštena zbog gubitka pravnog interesa.

11. Točno je da odredba čl. 56. st. 1. OZ omogućuje tužiteljici da u postojećem parničnom postupku već zahtijeva vraćanje onog što je ovršenik ovrhom dobio, međutim to nije obveza. Okolnost da je tužiteljica pokrenula poseban parnični postupak kojim traži povrat svih novčanih sredstava koja su joj zaplijenjena i prenesena tuženiku nije od utjecaja na ovaj postupak jer će se u ovoj parnici o nedopuštenosti ovrhe odlučiti kao o prethodnom pitanju.

12. I odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i visini (čl. 155 ZPP).

13. Suprotno tvrdnji tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud temeljem čl. 40.st. 5 ZPP uzeo kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora iznos od 6.630,00 Eura, jer tužiteljica u tužbi nije označila vrijednost predmeta spora, a niti je isti određen najkasnije do zaključenja glavne rasprave, a u konkretnom slučaju zahtjev se ne odnosi na novčanu svotu kako to tvrdi tužiteljica, već je predmet postupka utvrđenje nedopuštenosti ovrhe.

14. Neosnovani su i žalbeni navodi tužiteljice kako joj neosnovano nisu priznati troškovi izrade prigovora i žalbe protiv rješenja o pristojbi. Naime, te troškove tužiteljica je trebala zatražiti u samom tom prigovoru, odnosno žalbi protiv protiv rješenja o pristojbi u smislu čl. 164. st. 3 ZPP povodom kojih su donesene odluke. Naime prema citiranoj odredbi ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja,stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči. Kako to tužiteljica nije učinila, već je iste potraživala tek u troškovniku na kraju postupka, to ista nema pravo na naknadu tih troškova.

15. Zbog navedenog, a temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

.

U Zagrebu 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić