Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-16/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, suca Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te suca Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LB OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Mahmutović, odvjetnici u Trogiru, protiv tuženika ĐB OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Sandri Grgurić, odvjetnici u Trogiru, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru od 28. listopada 2025., poslovni broj Pn-505/2020-39, u sjednici vijeća 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru od 28. listopada 2025., poslovni broj Pn-505/2020-39 u toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 2.680,05 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačava se pobijana presuda u toč. I. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu 500,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe 27. listopada 2020. pa do isplate, te u toč. IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak preko 1.500,88 eur do 1.521,59 eur (za 20,71 eur), te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka od 49,23 eur, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je naloženo tuženiku da s naslova naknade štete isplati tužiteljici 3.180,05 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. U toč. II. izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva za više traženo od 488,09 eur, koji iznos predstavlja razliku od dosuđenog iznosa (3.011,91 EUR) do zatraženog (3.500,00 EUR) sa kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate. U toč. III. izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva za više traženo u iznosu od 831,86 €, koji iznos predstavlja razliku od dosuđenog iznosa (168,14 EUR) do zatraženog (1.000,00 EUR) sa kamatom od dana presuđenja do isplate. U toč. IV. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka do 1.521,59 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu protiv toč. I. i IV. izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice prema tuženiku za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog ozljeda koje je zadobila u fizičkom sukobu sa tuženikom u štetnom događaju od 16. travnja 2020.

5. U žalbenoj fazi postupka sporan je doprinos tužiteljice, visina neimovinske štete kao i odluka o troškovima postupka.

6. Prvenstveno valja reći da je tužiteljica u konkretnom slučaju smanjila tužbeni zahtjev, uzevši u obzir da je tužbom potraživala ukupno 5.023,55 eur (30.000,00 kn/3.981,68 eur+7.850,00 kn/1.041,87 eur), da bi potom nakon nalaza i mišljenja vještaka podneskom od 11. srpnja 2025. smanjila tužbeni zahtjev na 4.500,00 eur (3.500,00 eur+1.000,00 eur).

6.1. Smanjenje tužbenog zahtjeva se ne smatra preinakom u smislu čl. 191. ZPP, slijedom čega je prvostupanjski sud na ročištu 25. rujna 2025. pogrešno donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbenog zahtjeva. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno odlučivao o konačno postavljenom (smanjenom) tužbenom zahtjevu, a ujedno navedeno nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude kao niti na daljnje vođenje postupka.

7. Nadalje, u pravu je tuženik da je smanjenje tužbenog zahtjeva raspolaganje koje ima značaj povlačenja tužbe u smislu odredbe čl. 193. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x 497/14-2 od 17. lipnja 2014.), a sukladno čl. 158. ZPP-a, tuženik ima pravo na naknadu troškova postupka, ako okolnosti to opravdavaju.

8. U konkretnom slučaju treba uzeti da je vrijednost predmeta spora za cijelu parnicu, smanjeni (konačno postavljeni) tužbeni zahtjev i prema njemu valja ocijeniti i uspjeh tužiteljice imajući na umu uspjeh glede pravne osnove tužbenog zahtjeva te prema toj vrijednosti predmeta spora odmjeriti troškove (tako i u odluci VSRH Rev-312/2023 od 27. svibnja 2025).

8.1. Tuženik bi imao pravo na troškove po čl. 158. st. 1. ZPP koji bi nastali djelomičnim povlačenjem tužbe (smanjenjem tužbenog zahtjeva) samo ako bi razlika između prvotno većeg iznosa (prije djelomičnog povlačenja tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva) i onog koji je preostao (nakon djelomičnog povlačenja tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva) - polazeći od prava na naknadu iz odgovarajućih vrijednosnih tarifnih razreda - davala pravo na naknadu troška. Ako te razlike nema, tada tuženiku ne bi ni nastali troškovi uslijed povlačenja tužbe, pa mu takvi, nepostojeći, ne bi ni pripadali (tako i u odluci VSRH Rev-312/2023 od 27. svibnja 2025).

9. Nadalje, u odluci VSRH poslovni broj Rev-941/2022-2 od 18. srpnja 2023. i Rev- 312/2023 od 27. svibnja 2023. i Rev-36/2023 od 15. prosinca 2022.) je zauzeto shvaćanje da je za odluku u pogledu zahtjeva tuženika za naknadu troška postupka utemeljenom na djelomičnom povlačenju tužbe, potrebno postojanje adekvatnog zahtjeva te stranke, odnosno tuženik je dužan specificirati za koje radnje i iznose potražuje, a koji se odnose na smanjeni dio tužbenog zahtjeva.

10. Međutim, u konkretnom slučaju, tuženik nije postavio poseban zahtjev u odnosu na djelomično povučeni dio već je na ročištu na kojemu je zaključena glavna rasprava dostavio troškovnik kao da nije došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva (kojemu je nije protivio sadržajno), a ujedno je i vrijednost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u istom tarifnom razredu u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga nije osnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev slijedom čega u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP. Osim toga, iz spisa predmeta je razvidno da je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev (snizila vrijednost predmeta spora) odmah nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka koji tužbeni zahtjev je u konačnici i djelomično prihvaćen, slijedom čega tuženiku nisu nastali posebni troškovi.

11. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik prethodno ničim izazvan nasrnuo na tužiteljicu, uhvativši ju prvo za šal, a potom za vrat i ramena, odgurnuvši je 8-10 metara i dovukavši je do vanjskog stubišta gdje je ista srušena na stubište stražnjeg dijela kuće, čime joj je prouzročio lakšu tjelesnu ozljedu. Također je prvostupanjski sud zaključio kako je tuženik isključivo kriv za štetni događaj te da ne postoji doprinos tužiteljice.

12. Prigovori kojima tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda da iskazi svjedoka nisu suglasni i da su proturječni, se svode na preocjenu provedenih dokaza u korist tuženika, posebno u odnosu na utvrđenja suda o tome da bi tuženik napao tužiteljicu te da se radilo o neprovociranom napadu.

13. Međutim, žalbenim navodima činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao i analiza te ocjena provedenih dokaza nisu dovedena u sumnju. Navedeno iz razloga jer je sud prvog stupnja taj koji je jedini ovlašten analizirati i ocjenjivati provedene dokaze što je učinjeno i od strane suda i u konkretnom predmetu spora valjanim razlozima koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude.

14. Slijedom svega navedenog, pravilno je utvrđeno je da je tuženik isključivo odgovaran za štetu koja je nastala tužiteljici u predmetnom štetnog događaju. Ujedno valja naglasiti da čak i da je između stranaka došlo do kraće prepirke te da su stranke od prije bile u lošim odnosima, odnosno da je tuženiku smetala buka, takav verbalni sukob ne može opravdati nanošenje tjelesnih ozljeda, pa nema podijeljene odgovornosti u smislu doprinosa tužiteljice. Također, ako je tužiteljica i kršila Covid mjere, navedeno ne opravdava napad tuženika niti se isto može ocijeniti kao doprinos vlastitoj šteti.

15. Nadalje, prvostupanjski sud je nakon provedenog vještačenja po vještaku Danči Tripalo utvrdio da je tužiteljica pretrpila lakše tjelesne ozljede koje su dovele do blažeg umanjenja kretnje u vratnoj kralježnici, što da će se očitovati u ulaganju napora u iznosu od 2 posto, a to da će se vidjeti kod svih težih tjelesnih radova, kod radova da je potrebno držati glavu u prisilnom položaju, pognuto ili zabačeno odostraga, te kod potrebe vršenja rotacije glave, najviše u prometu. Bolove jakog intenziteta da je tužiteljica imala prvih 8 sati, zatim srednjeg intenziteta još 6 dana, te slabog intenziteta 1 mjesec.

15.1. Tuđa njega i pomoć da je bila potreba za vrijeme nošenja ovratnika, a da je trajala prvi tjedan 2 sata dnevno i još jedan tjedan 1 sat dnevno.

15.2. Na temelju usmenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka neurokirurga Mira Jurinovića prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica imala kontrolni neurokirurški pregled 7 dana nakon ozljeđivanja u kojem se bilježi da je nosila imobilizacijski okovratnik, te nadalje postoji preporuka uzimanja tableta protiv bolova po potrebi, mirovanje i da se uputi na fizikalno liječenje. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica imala neugodnosti zbog događaja, umjereni stresni događaj je bio nakon incidenta odvođenje na hitni kirurški prijem, potom je bila izložena rendgenskom zračenju, i da je bila nakon 7 dana na specijalističkom pregledu, da se javljala višekratno liječnici obiteljske medicine, da je odlazila na fizikalnu terapiju, a fizikalne terapije da su umjereno nelagodne. O privremenoj nesposobnosti tužiteljice za obavljanje svakodnevnih aktivnosti da je prvih 10 dana bila u punom obimu reduciranih životnih aktivnosti, a poslije toga još 15 dana u polovičnom obimu (50 posto). Konačno, ustaljeno stanje kod tužiteljice da je protekom 5 mjeseci od dana ozljede, odnosno kada je završena fizikalna terapija.

15.3. Nadalje, na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihijatra Nikole Sikirice utvrđeno je tužiteljica u trenutku samog događaja doživjela primarni strah u trajanju oko 1 minute, da se nastavio sekundarni strah jakog intenziteta sljedeća 24 sata, zatim sekundarni strah umjerenog intenziteta u trajanju od dva tjedna, te sekundarni strah blagog intenziteta u trajanju od dva do tri mjeseca te da nije razvijen poseban psihijatrijski poremećaj.

16. S obzirom na kumulaciju više povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, prema čl. 1100. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) i polazeći od gore navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je tužiteljici utvrdio pravičnu novčanu naknadu od ukupno 3.011,91 eur.

17. Pravilno je prvostupanjski sud vodeći računa o nalazu i mišljenju vještaka, težini povreda, kao i o svim okolnostima konkretnog slučaja (da je tužiteljica starije životne dobi, odnosno da je pretrpila sva tri stupnja bolova, da je imala neugodnosti za vrijeme liječenja te da postoji smanjenje životne aktivnosti od 2%), primijenio odredbu članka 1100. st. 1. i st. 2. ZOO-a i dosudio naknadu s osnove povrede prava osobnosti, ali je dosudio previsok iznos. To stoga što uzevši u obzir vrstu i intenzitet pretrpljenog straha, kao i činjenicu da kod tužiteljice nije došlo do razvoja psihijatrijskog poremećaja, odnosno da je blagi strah trajao do najviše 3 mjeseca, ovaj sud nalazi da iznos od 2.511,91 eur predstavlja iznos pravične novčane naknadu.

18. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je mišljenja da tužiteljici s osnove povrede prava osobnosti u smislu čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO pripada ukupno 2.511,91 eur, te je valjalo odbiti njezin zahtjev za naknadu neimovinske štete od 500,00 eur (čl. 373. t. 3. ZPP), a potvrditi presudu u pobijanom dijelu od 2.680,05 eur (čl. 368. st. 1. ZPP).

19. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, a kao što je i prethodno obrazloženo u točkama 8.-10. ove odluke, tuženiku ne pripada trošak postupka. Međutim, radi izmijenjenog uspjeha tužiteljice u sporu valjalo je preinačiti odluku o parničnom trošku sukladno čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022, dalje OT). Uzevši u obzir da je tužiteljici od potraživanih 4.500,00 eur, osnovano 2.680,00 eur, tužiteljica je uspjela u odnosu na osnovu i visinu u omjeru sa 80% (100%+60%=160%÷2=80%), dok je tuženik uspio u omjeru od 20%. Kada se tužiteljičin uspjeh u sporu umanji za tuženikov, proizlazi da je tužiteljica uspjela u konačnom omjeru od 60%.

20. S obzirom da tuženik ne osporava trošak od 1.400,00 eur što se tiče broja priznatih radnji i visine primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 - dalje: OT), u odnosu na omjer uspjeha u sporu od 60%, tužiteljici pripada trošak od 840,00 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak plaćenih predujmova za provedena vještačenja od 660,88 eura, pa ukupno dosuđen parnični trošak tužiteljici iznosi 1.500,88 eur.

21. U pravu je tuženik da je pogrešno prvostupanjski sud odmjerio tužiteljici i trošak plaćenih sudskih pristojbi na tužbu i presudu od ukupno 112,82 eur, s obzirom da u e-spisu i fizičkom spisu ne postoje podaci da su iste plaćene (čl. 219. st. 1. ZPP).

22. Tuženik je djelomično uspio u žalbenom postupku u omjeru od 15% pa mu na temelju čl. 154. st. 2. i čl.166. st.2. ZPP-a, te Tbr. 10. t. 1. Tarife, (3.180,05 eur eur/500,00 eur) pripada trošak žalbenog postupka ukupno 49,23 eur (što uključuje i trošak plaćenih sudskih pristojbi).

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić