Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1032/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mateju Balažu, odvjetniku iz Osijeka, protiv prvo tuženika HP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i drugo tuženika PP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], oboje zastupanih po punomoćniku Zlatku Šimeku, odvjetniku iz Koprivnice, radi zaštite od uznemiravanja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-453/2022-16 od 24. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-453/2022-16 od 24. studenog 2023., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da ga prvo i drugo tuženici uznemiravaju u suvlasništvu kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], na način da su na dijelu nekretnine koji je bio vrt, bez suglasnosti tužitelja VP nasuli šljunak i istu koriste kao parkiralište za vozila, čime su promijenili namjenu vrta i nezakonito poduzeli posao izvanredne uprave. Točkom I/II. izreke je odbijen nalog tuženicima da prestanu uznemiravati tužitelja u suvlasništvu predmetne nekretnine na način da u cijelosti uklone postavljenu podlogu šljunka koja prekriva vrt površine 33m2 i koristi se kao parkiralište te da isto vrate u prvobitno stanje uz zabranu svakog daljnjeg istog ili sličnog uznemiravanja, sve to u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Točkom III. izreke je naloženo tužitelju da tuženicima naknadi trošak postupka u iznosu od 1.488,73 € / 11.216,84 kn[1] u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), ukazujući izričito na povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinačiti pobijanu odluku ili predmet vrati na ponovni postupak, ali pred drugog uredujućeg suca. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao suvlasnika radi zaštite od uznemiravanja u sklopu koje polazi od tvrdnje da su prvo i drugo tuženici, također suvlasnici nekretnine, nasuli bez njegove suglasnosti šljunak na dio nekretnine i time promijenili njezinu namjenu. Sam zahtjev tužitelja osim utvrđenja u pogledu uznemiravanja, sadrži i nalog za prestankom uznemiravanja i vraćanjem u prvobitno stanje.

5. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju izričito ukazuje tužitelj, budući da pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva i proturječna razlozima presude, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

6. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su stranke suvlasnici nekretnine ( tužitelj u 2/4 dijela a tuženici svaki u 1/4 dijela), u odnosu na koju je tijekom postupka došlo do promjene oznake, površine i namjene, i koja se vodila kao kčbr. [katastarska čestica] Oranica ograda kod kuće u selu sa 100 čhv, da bi tijekom postupka dobila oznaku kčbr. [katastarska čestica] te se sada vodi kao dvorište sa 186 m2 i zgrada mješovite uporabe, [adresa], sa 249 m2,ukupno 435 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- da su tuženici u ljeti 2021. izvršili nasipavanje šljunka na površinu od približno 33 m2, te da istu koriste za parkiranje svojih vozila,

- da ne postoji fizička zapreka da tužitelj, kao i korisnici njegovih usluga pošljunčani dio koriste za parkiranje vozila,

- da je otac tuženih u dvorištu ostavljao građevinski alat, skele, miješalice a u zajedničkom dvorištu su se čuvala i ogrjevna drva kojima se grijao cijeli objekt.

7. Polazeći od stajališta da nasipavanje šljunka na površini dvorišta od oko 33 m2 ne čini poslove izvanredne već redovite uprave, te da poduzeta radnja tuženika po značaju i opsegu ne premašuje okvir redovitog upravljanja, budući da tužitelj nije bio onemogućen ili bitno ograničen u obavljanju svojih suvlasničkih ovlasti, a stanke nemaju sklopljen međuvlasnički ugovor u pogledu upravljanja, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 167., 375., 38. i 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP).

8. Tužitelj u žalbenim navodima osporava pobijanu odluku smatrajući da je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi i odlučnim činjenicama. Navodi da je prvostupanjski sud prvotno pogrešno smatrao da se radi o posjedovnoj, a ne vlasničkoj tužbi, koje stajalište je reflektirao na kasniji tijek postupka. Tvrdi da nakon pravilnog pozivanja na odredbu čl. 41. st. 1. ZVDSP, sud iznosi nepravilan zaključak da nasipavanje šljunka ne predstavlja posao koji premašuje okvir redovitog upravljanja, uslijed čega nepravilno odbija tužbeni zahtjev te promašuje meritum pravne stvari, budući da i sami tuženici potvrđuju iskazima da nisu imali potrebnu suglasnost tužitelja za poduzimanje radnje u odnosu na koju je zatražena zaštita.

9. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda te ispitujući ih u granicama ispitivanja ( čl. 365. st. 1. i 2. ZPP), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je stajalište prvostupanjskog suda o razlozima odbijanja tužbenog zahtjeva proturječno i nerazumljivo u pogledu postojanja činjenica koje su od odlučnog utjecaja na odluku o sporu.

10. Naime, tužitelj kao suvlasnik nekretnine tužbu temelji na odredbi čl. 167. ZVDSP kojom je uređena tzv. actio negatoria ili vlasnička tužba za zaštitu od uznemiravanja, i koju je ovlašten podnijeti svaki vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik – posjednik, protiv svakog tko uznemirava ili smeta njegovo vlasničko pravo na bilo koji drugi način, osim oduzimanjem stvari, zahtijevajući pri tome da takvo uznemiravanje prestane, a po prirodi stvari zahtijevajući i zabranu budućeg uznemiravanja ili saniranje povrede vraćanjem u prvobitno stanje.

11. Zaštita od uznemiravanja u smislu čl. 167. ZVDSP je u određenom segmentu slična posjedovnoj sudskoj zaštiti iz čl. 22. ZVDSP, pri čemu potonja štiti prije svega posjednika, dok vlasnik može koristiti obje, a negatornu tužbu u smislu čl. 167. ZVDSP i onda kada su mu protekli prekluzivni rokovi za posjedovnu zaštitu ( čl. 21. st. 3. ZVDSP).

12. U tom smislu i žalbeni navodi tužitelja kojim ukazuje na prvotne dvojbe prvostupanjskog suda u pogledu posjedovne ili vlasničke tužbe nisu odlučne, obzirom da je prvostupanjski sud konačnu odluku razmatrao upravo u dosegu činjenica i zahtjeva tužitelja postavljenog u smislu odredbe čl. 167. ZVDSP.

13. Nadalje, kako tužitelj i tuženici nesporno predstavljaju suvlasnike konkretne nekretnine, to i samu zahtijevanu zaštitu valja promatrati kroz okolnosti slučaja, pa kako tužitelj za osnovanost negatorne tužbe mora dokazati neosnovano uznemiravanje odnosno konkretan čin smetanja ili ograničavanja vlasničkog prava, takve okolnosti valja promotriti i kroz primjenu odredbi čl. 38., 40. i 41. ZVDSP, kako pravilno ukazuje i prvostupanjski sud.

14. Međutim, iako pravilno citira odredbu čl. 41. st. 1. ZVDSP kojom su primjerice navedeni poslovi izvanredne uprave ( između kojih se npr. navodi promjena namjene stvari, veći popravci, dogradnja, nadogradnja, preuređenje ) i za koje poslove je potrebna suglasnost svih suvlasnika, prvostupanjski sud nakon toga zaključuje da nasipavanje šljunka na površini od oko 33 m2 ne predstavlja posao izvanredne, već redovite uprave ( čl. 40. ZVDSP), pa polazeći od takvog stava, smatra da je riječ o radnji koja po svom značenju i opsegu u konkretnom slučaju ne predstavlja posao koji premašuje okvir redovitog upravljanja ( točka 12. obrazloženja ) te odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

15. Takvo stajalište prvostupanjskog suda na kojem je utemeljio pobijanu odluku nije pravilno i zakonito, a obzirom da ZVDSP nakon što primjerice nabraja poslove izvanredne uprave ( čl. 41. st. 1. ZVDSP), sadrži pretpostavku da se u sumnji glede pitanja da li poduzimanje određenog posla predstavlja posao redovite ili izvanredne uprave, pretpostavlja da je riječ o poslu koji premašuje okvir redovitog upravljanja odnosno da se radi o izvanrednim poslovima ( čl. 41. st. 2. ZVDSP).

16. U tom smislu nesporno provedena radnja nasipavanja šljunka na dio dvorišta uslijed čega je promijenjena mogućnost dotadašnjeg načina korištenja dijela nekretnine, ne predstavlja posao redovite uprave, već izvanredni posao u smislu čl. 41. ZVDSP, pa presuda u tom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te je izreka nerazumljiva i proturječna iznesenim razlozima, a kako pravilno ukazuje i žalitelj u žalbenim navodima.

17. Glede samog predmeta spora valja ukazati da je za negatoru zaštitu odlučno da li su poduzete radnje stvarno i faktično dovele do neosnovanog uznemiravanja, pri čemu valja uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, pri čemu okolnosti koje navodi prvostupanjski sud (da ne postoji fizička zapreka da tužitelj također koristi pošljunčani dio ) nisu odlučne budući za negatornu zaštitu nije bitno što se suvlasniku ne brani korištenje u skladu sa novom namjenom, već je bitno i da li je određenim postupanjem promijenjena namjena stvari i provedeno preuređenje bez suglasnosti svih suvlasnika, obzirom da svaki od njih ima pravo sudjelovati u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu ( čl. 39. st. 1. ZVDSP) pri čemu postupanje u sklopu kojeg nekretnina gubi tzv. zelenu površinu i koja nije imala drugu svrhu, može predstavljati neosnovano uznemiravanje, ukoliko u znatnoj ili pretežitoj mjeri isključuje raniji dogovorni način korištenja.

18. Slijedom iznesenog je na temelju čl. 369. st. 1. ZPP presudu valjalo ukinuti u cijelosti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ( točka I. izreke ).

19. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima sadržanu u točki III. prvostupanjske odluke o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP).

20. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP ( točka II. izreke ).

21. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti povrede na koje je ukazano ovim rješenjem, polazeći pri tome od pretpostavke da se u sumnji da li određena radnja predstavlja posao redovite uprave ili izvanredni posao, smatra da je riječ o poslu koji premašuje okvir redovitog upravljanja, odnosno poslu za koji je potrebna suglasnost svih suvlasnika, nakon čega će ocjenom svih dokaza u skladu sa dokaznim prijedlozima stranaka, utvrditi odlučnu činjenicu da li su tuženici nesporno provedenom radnjom ograničili tužitelja u ostvarivanju vlasničkog prava i u kojoj mjeri, pri čemu valja poći od utvrđenja što je predmetni dio sporne nekretnine predstavljao te da li je poduzeta radnja ograničila i u kojom mjeri dotadašnje korištenje nekretnine, i gdje nije odlučno to što tuženici tužitelju ne brane korištenje spornog dijela, budući da negatorna zaštita omogućuje vlasniku pravo na zaštitu od uznemiravanja ( ne i oduzimanja stvari), nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a odlučiti o tužbenom zahtjevu te donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić