Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-462/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Frane Bazin, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šarić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6669/2024-14 od 8. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6669/2024-14 od 8. prosinca 2025. u dijelu pod točkama I. i II. izreke u cijelosti i pod točkom III. izreke za iznos od 356,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 08. prosinca 2025. do isplate.

II. Preinačava se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6669/2024- 14 od 08. prosinca 2025. preko iznosa od 356,18 eura s pripadajućim kamatama te se odbija zahtjev tužitelja ŠC iz [adresa], za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 08. prosinca 2025. do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu [broj kredita] 19. srpnja 2007., koja glasi: „jednokratno 1,35% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 189,41 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2007. do isplate (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 08. prosinca 2025. do isplate do isplate (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 08. prosinca 2025. do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkama I. do III. izreke, žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da mu shodno tome prizna i troškove parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Sud prvog stupnja odlučio je kao u izreci prvostupanjske presude pozivom na odredu sadržanu u čl. 59. al. 3., čl. 81. st. 1., 3. i 4., čl. 84., čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov broj 96/03., dalje ZZP) te čl. 4. i 295. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) uz, u bitnom, obrazloženje, da se radi o tipskom ugovoru i o odredbama o kojima tuženik s tužiteljem nije pregovarao, a da ih je unaprijed formulirao i sastavio, slijedom čega da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na to kako sporne odredbe glase, čime da je stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom toga osnovanim ocjenjuje zahtjev tužitelja za isplatu pozivom na čl. 323. st. 1., čl. 1111., čl. 1115. ZOO-a, s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. st. 2. te čl. 183. st. 1. ZOO-a.

6. U žalbi tuženik, u bitnom, ističe da je prvostupanjski sud propustio cijeniti okolnost da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i lako razumljiva i da stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe te da samim time u konkretnom slučaju nije bilo mjesta utvrđivanju sporne odredbe ništetnom. Dalje, tuženik iznosi i žalbene navode u smislu da sud prvog stupnja nije dao jasne razloge u čemu se očituje značajna neravnoteža pravima i obvezama stranaka, da nije jasno obrazložio zašto smatra da se radi o tipskom ugovoru i zašto je tuženik bio nesavjestan te da je zanemario da je ugovaranje naknade kakva je predmetna bilo dopušteno u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Osporava i odluku o troškovima postupka ističući da je sud odlučujući o osnovanosti tog dijela zahtjeva pošao od pogrešne vrijednost predmeta spora, budući je zahtjev za utvrđenje samo deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti je počinio povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju se sadržajno ukazuje navodima žalbe. Isto tako, nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje upirući na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a te navodi žalbe kojima se ističe žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 3. ZPP-a.

8. Imajući u vidu dosljedan iskaz tužitelja koji tvrdi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o spornoj odredbi, kao i imajući u vidu da za suprotno tuženik nije priložio dokaze, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o toj ugovornoj te da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom od strane prednika tuženika, na koji tužitelj nije mogao utjecati. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio kako iz sadržaja sporne ugovorne nije vidljivo na što se točno odnose troškovi za obradu kredita u visini 1,35% od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kn.

9. Slijedom toga, imajući na umu propisano čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, proizlazi kako je predmetni dio sporne ugovorne nepošten, a time i ništetan, jer tužitelju nije na jasan i razumljiv način objašnjeno na što se odnose troškovi obrade kredita, a niti koja je ekonomska svrha plaćanja istih. Iz toga dalje proizlazi zaključak da je prednik tuženika, uz to što je sam sastavio ugovornu odredbu o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita, koji je sklopljen kao formulirani standardni ugovor trgovca na tipskom obrascu, temeljem navedene ugovorne odredbe, isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredio visinu naknade, pri čemu tužitelj na to nije mogao na koji način utjecati, niti se o istoj pregovaralo. Zbog takvog je postupanja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik postupio nepošteno i nesavjesno te je nepošten stjecatelj primljene naknade za trošak obrade kredita.

10. Uz to ispravno je sud prvog stupnja ocijenio i da predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ovo jer tuženik nije dokazao koju je to konkretno uslugu / troškove tužitelj plaćanjem naknade za obradu kredita, čija visina ovisi o iznosu odobrenog kredita, podmirio.

11. Ovdje valja ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav koji glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa je prethodno izneseno shvaćanje ovoga, a i prvostupanjskog suda, u duhu prava Europske unije.

12. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna i da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 1111. ZOO-a sa zateznom kamatom koja teče na način propisan čl. 1115. ZOO-a i u visini određeno čl. 29. st. 2. toga Zakona.

13. Slijedom navedenog prvostupanjska je presuda, glede odluke o glavnoj stvari, potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

14. Osnovano, međutim, žalitelj navodima žalbe osporava pravilnost odluke o visini dosuđenih troškova postupka. Naime, dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva utvrđenje zapravo je deklaratorni preambul odluci o zahtjevu za isplatu iz točke II. izreke. Slijedom toga tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka, ali sukladno vrijednosti zahtjeva za isplatu (189,41 eura) ili najviše 25 bodova (50 eura, Tbr. 7/1 i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Nar. nov. br: 138/23., 107/25., dalje: Tarife), zavisno od vrste radnje imajući na umu propisano Tbr. 8. i Tarife i 9. Tarife.

15. Slijedom toga za radnje navedene pod točkom 16. izreke prvostupanjske presude tužitelja ima pravo na ukupno 200,00 eura (za svaku radnju po 50,00 eura), što uvećano za PDV iznosi 250,00 eura, a kad se tome doda trošak sudskih pristojbi u ukupnom iznos od 106,18 eura, tužitelju je pravilnom primjenom prava valjalo priznati trošak u iznosu od 356,18 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

15.1. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 380. točke 2. i 3. ZPP-a.

16. Tuženik je sa žalbom uspio djelomično i to samo glede sporednog zahtjeva pa mu nije priznat trošak žalbe (čl. 166. i čl. 154. ZPP-a).

U Zagrebu 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević