Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-496/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Matić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P- 811/2025-10 od 7. studenog 2025., dana 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-811/2025-10 od 7. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-811/2025-10 od 7. studenog 2025. u pobijanoj točki II i IV izreke i kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje se rješenje u pobijanoj točki III izreke.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova sastava žalbi kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o [broj kredita] su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21.06.2007. godine, a koja glasi:

„NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ (toč.I) u točki II nalaže se tuženiku, isplatiti tužiteljici, iznos od 456,03 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. U točki III utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 9. Ugovora o kreditu a koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor" i to u dijelu u kojem je određeno da može prijevremeno otplatiti kredit samo uz uvjete koje odredi Kreditor. U točki IV. nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, iznos od 68,53 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno dok se rješenjem utvrđuje da je tužba povučena za iznos od 5,72 eura (toč. I) a u točki II se nalaže tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 615,59 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama . U točki III odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa iz točke II dok se u točki IV odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Citiranu presudu u cijelosti i rješenje u točkama II i IV žalbom pobija tuženik dok tužiteljica pobija rješenje u točki III izreke, iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-proč. tekst, 89/14-Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu i rješenje preinači ili ukine, uz naknadu troška sastava žalbi.

3. Žalbe su neosnovane.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom članak 3. Ugovora kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženiku plati naknadu za obradu kredita, u iznosu od 3,30% jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, a koja nakanda je nesporno naplaćena od strane tuženika dana 29. lipnja 2007. kao i utvrđenje ništetnosti čl. 9 Ugovora prema kojoj je tuženiku kao korisniku kredita izvršiti prijevremenu otplatu kredita bez suglasnosti kreditora kao isplata stečenog po tom osnovu.

5. Sporno je i dalje u žalbenom stadiju postupka da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tužena), odnosno da li takve odredbe ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama čl. 4. i čl. 7 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) kako tvrdi tužitelj i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

8. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o [broj kredita] od dana 21.06.2007. godine na iznos od 23.575,05 CHF, da je navedeni kredit isplaćen tužiteljici dana 29.06.2007. godine, kao i da je Ugovor o kreditu sklopljen za kupnju vozila za osobne potrebe tužiteljice kao potrošača. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.575,05 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste te da je odredbom čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30% jednokratno. koju naknadu je tuženik naplatio od tužiteljice dana 29. 6. 2007. g, kao i da je tužiteljica je temeljem članka 9. Ugovora o kreditu dana 21.11.2013. godine izvršila prijevremenu otplatu kredita, a tuženik joj je tom prilikom temeljem istog članka predmetnog ugovora zaračunao i naplatio jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu.

10. Pobijanom presudom je utvrđena ništetnom ugovornih odredaba iz čl. 3. o čl. 9. Ugovora jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu.

11. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 29. 6. 2007. naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, da prilikom zaključenja istoga nije dovoljno vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedila načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl 4 i čl. 7. ZOO-a slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita od 3,30% jednokratno kao i odredba ugovora iz čl. 9. kojom je ugovoreno da korisnik kredita ne može izvršiti prijevremenu otplatu kredita bez suglasnosti i uz uvjete koje odredi kreditor i temeljem koje je tužiteljici naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita od 68,53 eura 22. studenog 2013., nepoštene i posljedično ništetne te protivne odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) i odredbama čl. 322., čl. 323 i čl. 324. ZOO.

12. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnim dio odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužiteljica, te kada je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju takvih ništetetnih odredaba.

13. Iz stanja spisa proizlazi kako tužiteljica s tuženicom nije pojedinačno pregovarala o navedenim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

13.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužiteljice saslušane kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužiteljica prihvatila i poštivala navedene ugovorne odredbe, koja su bile unaprijed sročene i priređene od strane banke, te da ni na koji način nije mogla utjecati na njihov sadržaj.

13.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužiteljica sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba za kupnju osobnog vozila, što joj u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

14. Prema odredbi čl. 86. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

15.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada i naknada za prijevremenu otplatu kredita, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne naknade.

17. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane prednice tuženice i tužiteljice nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina spornih naknada iz točke 3. i 9. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, ugovaranje spornih naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženica nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužiteljici ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu.

18. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8.) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita koje

su predmet ovog spora.

19. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 456,00 eura, s osnova naplaćene naknade za obradu kredita i iznosa od 68,53 eura s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći. S obzirom ništetne odredbe ne proizvode pravni učinak to je obveza povrata stečenog temeljem takve odredbe dospjela u trenutku stjecanja dakle iznos od 456,03 eura 30 lipnja 2007., a iznos od 68,53 eura 22. studenog 2013.

20. Također je pravilna i zakonita pobijana odluka o trošku budući da je ista pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

21. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojima pobija točku III rješenja smatrajući kako je odluka o parničnom trošku za koji je odbijena nepravilna budući da sud nije prihvatio naznačen VPS koji se odnosi i na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti citiranih ugovornih odredaba kao i zahtjev za isplatom, već je utvrdio VPS prema iznosu kondemnatornog dijela zahtjeva, valja reći da su isti neosnovani.

22. Naime ovo stoga što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članka 3. i čl. 9. poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 456,03 eura i iznosa od 68,53 eura, te se ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema visini novčanog potraživanja iz zahtjeva za isplatu (tako i u odluci VSRH Rev- 374/2013-3 od 6. prosinca 2017).

23. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava pobijanu točku II izreke rješenja također su neosnovani budući da je prvostupanjski sud pravilno tužitelju dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude koji je za tužitelja doista i nastao i koji mu je dosuđen sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife.

24. Iz navedenih razloga pobijana presuda je potvrđena kao pravilna i zakonita temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a kao u izreci.

25. Odluka o parničnom trošku iz pobijane točke IV izreke rješenja pravilno je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

26. Budući da stranke nisu uspjele sa žalbom istima ne pripada pravo na naknadu sastava žalbi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević